'Teški životni uvjeti dovodili su često dotle da se u raznim situacijama nisam mogao postaviti onako kako sam želio i mnogo sam puta morao biti dvoličan da bih izborio svoj status. Sada imam poziciju koja mi dopušta da budem otvoren. Nemam razloga da jedno mislim, a drugo govorim.'

Riječi koje je izgovorio Miroslav Ćiro Blažević, a koje ga sjajno opisuju – kao javnu osobu, trenera s 47-godišnjim iskustvom (!) koji nije bi birao sredstva da ostvari uspjeh i koji nikada nije izgubio motivaciju. Ni uoči same smrti koja je jučer odjeknula regijom.

Lik iz nekih drugih vremena

Trener svih trenera. Pomalo i otrcano, ali zna se o komu se govori. Ne može to biti nitko nego - Miroslav Ćiro Blažević. Jedan od obožavanijih trenera bivše države, prvi trofejni hrvatski izbornik, jedan od najomiljenijih izbornika BiH, a to kod nas, gdje se 'hejtanje' trenira, mora imati posebnu težinu. Čovjek koji je opet izmislio galvanizaciju. Čovjek koji je uvijek igrao za sebe, ali raju nije zaboravljao - nešto poput legendarnog Del Boya koji je, da bi se dokopao cilja, glumio što god bi neka situacija tražila, a na kraju bi mu usputne besramne nestašluke oprostili. Jer je imao tu karizmu, optimizam, jer je bio blesav.
Opraštali bi mu kada bi se šepurio, psovao na pressicama, u eteru, kad bi pogriješio na terenu - jer on je Ćiro! Lik iz nekih drugih vremena, daleko od današnjih karaktera uz klupu od kojih mnogi ponašanjem sliče jedni drugima. Morao je to Blažević sve imati u sebi, no očito da se nije bojao prepustiti životu i da je dosta toga što mu je osiguralo status legende naučio usput, plivajući.  

'Bolji sam od Capella'

- Ja kažem da sam bolji trener od Capella. Onda me pitaju: 'Kako to?' Pa da su Capello ili Mourinho rođeni u Travniku, došli bi do Turbeta. Nek' oni odu iz Travnika do vrha nogometa, ma daj.
A iz Travnika je Ćiro, iz Bratstva, otišao u Dinamo,  zatim Lokomotivu, Sarajevo, Rijeku, da bi karijeru završio u Sionu. Bio je svjestan kako je kao nogometaš bio ograničen, uvelike zbog ozljede, pa se okrenuo – trenerskom poslu. Već sa 31 godinom.
- Kada me jedan šovinist novinar upitao jesam li očekivao da ću od metlara postati izbornik, nisam zanijekao da sam bio metlar iako sam tada furao Jaguara, a oblačili me kreatori. Odgovorio sam mu: Kad sam bio metlar, nisam mislio da ću biti izbornik. Ja sam u to bio siguran, budalo jedna!
Ponekad jako otresit kada se ne biste složili s njim, takav je bio i kao izbornik BiH, Ćiro je prije svega bio – usmjeren. U Švicarskoj je to dokazao i jednim 'divljim potezom'.

Delboyevska ideja

U Lausannei je s klubom dogovorio da će dobiti premije za svaku utakmicu na kojoj će biti više od sedam tisuća gledatelja. Ideja je bila delboyevska…
- Vidim ja na treneru našeg vratara, švicarskog reprezentativca Erica Burgenera kako zna s loptom, kuži nogomet, prostor, ima ideju. Ma, nemam si što razmišljati. Najavim ja u novinama da će mi on zaigrati na mjestu centarfora. I dođe 27 tisuća ljudi, da čovjek i gol, eto… Još i danas se o tome priča u Švicarskoj. Burgener je kasnije napravio sjajnu karijeru, bio je dugogodišnji vratar i kapetan švicarske nacionalne vrste, izjavio je prije par godina za Goal.com.
I tada je nekako djelovalo da je proračunat, da dobro zna što radi, ali sazdan od emocija kao malo koji drugi trener, Ćiro je često znao igrati srcem… od svojih mladenačkih dana koji su ga očito odredili.
- Moja me majka spremala za svećenika. Otišao sam u sjemenište, ali kada me časna oblačila, shvatio sam da to nije za mene. Otišao sam kući i rekao majci da sam se zaljubio u časnu sestru i tu je bio kraj mog svećeničkog puta. Želim reći da moraš biti talent za neke stvari i da se to ne može nametnuti, govorio je.

U Dinamo došao - bogat

Ćiro je zanimljiv lik očito bio već u Švicarskoj, ali njegov je put počeo dobivati izgled rute uspjeha – u Hrvatskoj. Na klupi Dinama kojeg je preuzeo 1979., kao 14. na tabeli, da bi ga već iduće sezone podigao do pete pozicije. Već je bio financijski osiguran, u Švicarskoj je uložio u industriju satova, pa se mogao posve posvetiti planu osvajanja Jugoslavije – u čemu je uspio u sezoni 1982. Modre je odveo do naslova prvaka – odlučnošću koju je pokazivao od prvog dana.
- Otvoreno kažem: Dinamov je cilj prvo mjesto. No ne govorim to napamet, nego pošto sam analizirao cijelu situaciju. Ako ne želiš biti utopist prije nego što utvrdiš cilj, pitaj se imaš li sredstava da ga postigneš, govorio je tada.
Vraćao se u Švicarsku, Dinamo vodio u četiri navrata, ali do drugog zvjezdanog trenutka karijere – morao je sačekati SP 1998. – gdje su Vatreni do odličja, bronce, došli nakon razočaravajućeg polufinalnog poraza od Francuza…
– Trebalo je znati kako degažirati to raspoloženje i ponovno ih stavit u natjecateljsko stanje. A zamislite, ja sam im dao slobodno nakon utakmice! Ali sutradan je već bilo ratničko raspoloženje, prisjetio se Blažević u jednom od nedavnih intervjua pa dodao: Ja se nisam bojao Francuza koji po meni nisu bili najbolji… nego Nizozemaca. Imali smo dosta sreće u toj utakmici, ali to je faktor koji je prikuplja samo onaj tko je spreman, izjavio je u jednom od nedavnih intervjua.

'Je*ali vas političari!'

U Hrvatskoj je pravio show, slavna je njegova pressica iz 1996. kada je novinarima poručio 'Je*o vas Batistuta!', ali kada je preuzeo BiH, kao da je 'pušten s lanca'. Jednom je prilikom psovao je u eteru Federalne televizije, dok su u studiju sjedili Ivica Osim i igrač kojeg je trenirao i obožavao – Safet Sušić.
- Je*ali vas političari, šta oni mogu uradit?, bio je njegov odgovor na pitanje 'političari ili sport, tko može više uraditi za BiH?'
Osim se smijuljio, a Sušić suzdržavao da ne prasne u glasan smijeh… Sušić koji je tada ostvario što i danas stoji kao jedini plasman na veliko natjecanje, odveo je Zmajeve u Brazil 2014… a kako mu je na izborničkoj klupi prethodio upravo Ćiro, mnogi su i dan danas skloni tvrdnji da je Sušiću momčad sastavio Blažević. Statistika iz tog perioda kaže da baš i nije bilo tako – jer je Sušić dovreo svojih desetak igrača, a pola Ćirine garde napustilo A tim… ali Blažević je odigrao važnu ulogu – ne samo jer je s BiH izborio prvo doigravanje, nego jer je direktno utjecao na Sušićevo imenovanje. 

Sloboda?!

U reprezentaciji je 2008/09. sigurno imao financijskog interesa,  nije to bila loša plaća, ali radio je Ćiro na zalasku karijere i za znatno manje pare – u tuzlanskoj Slobodi, njegovom pretposljednjem klubu… gdje je nakon što je Tuzlake vratio u Premijer ligu (da, radio je u Prvoj ligi BiH!) praktički dobio otkaz. - Najbitnija stvar u ovom trenutku je da ja odlazim. Odlazim povrijeđen, jer sam u svom životu imao privilegiju da gdje god sam radio ljudi su me molili da ostanem. Ovo je prvi put da mi moj predsjednik kaže da se idem odmoriti, pa ćemo kasnije vidjeti. Nema se sa mnom ništa vidjeti, nisam ja mali miš, izjavio je tada trener koji je bio i ostao biznismen, a koji je kao takav često znao poslati poruku mladima.
Jedna takva, više je nego prigodna u ovom trenutku…
- Mladi moraju znati raditi na sebi da osiguraju ono što je najvažnije jer svi kažu zdravlje. A Ćiro kaže: 'Da, zdravlje... Ali, i najzdraviji čovjek bez para - gotova bolest.' Ja kad nemam para, ja sam psihički bolestan. Moraš raditi na sebi da bi mogao sebi osigurati egzistenciju. Moraš se jako truditi da bi zaradio novac.
Pragmatičan, iskren, bez dlake na na jeziku. Bio je to – Ćiro.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba