'DIGITALNA PUSTINJA': Uz Honduras i Nigeriju BiH ima najgoru e-upravu u svijetu!
Piše: Dragan Bradvica
I dok se bh. političke (kvazi)elite i dalje svađaju kako urediti ovu zemlju, što komu pripada i tko će biti više vidljiv oni koji ostaju nevidljivi i čiji životi ostaju zarobljeni u prošlosti bez trunke nade u hvatanje koraka s razvijenim svijetom su narodi i žitelji ove zemlje.
O tome redom govore sva najrelevantnija svjetska istraživanja a posljednje od njih koje se odnose na digitalizaciju su takva da normalan čovjek nakon što ih pročita može samo sjesti i plakati. Dok SAD, Europska unija, Japan i Kina uvelike napreduju u umjetnoj inteligencije, dok su se prilagodili 'novom svijetu' i koračaju četvrtom industrijskom revolucijom BiH još uvijek nije izašla niti iz druge.
Naime, istraživanje digitalne kvalitete života (Digital Qualityof Life - DQL) za 2020. godinu koje je obuhvatilo 81 posto globalne populacije (6,3 milijardi ljudi) i ukupno 85 zemalja svijat pokazuje da se BiH nalazi na 74. mjestu i debelo kaska za regijom, a kamoli najrazvijenijim zemljama. Tako se Hrvatska nalazi 34. mjestu, Srbija je na 49. mjestu, a Crna Gora na 51. mjestu.
I ovo je BiH…
BiH je, dakle, ponovno u odabranom ispodprosječnom svjetskom društvu ali zato imamo tendencije pada. Od svih promatranih polja najbolju ocjenu i poziciju imamo u oblasti 'kvaliteta interneta' te se nalazimo na 46. mjestu (imamo 0,63 boda, a svjetski prosjek je 0,66).
Primjerice, imamo bolju kvalitetu interneta od Ukrajine, Rusije, Turske… U svim drugim poljima smo debelo ispod svjetskog prosjeka a najgori u području 'e-uprave' gdje imamo 0,44 boda a svjetski prosjek je 0,72 te se nalazimo na 83. poziciji. Iza nas su samo Honduras i Nigerija. Naša zemlja ima jedan od najnižih rezultata u Europi u pogledu 'e-infrastrukture' te se nazali 61. poziciji, a još gore smo plasirani u oblasti 'elektronske sigurnosti' (73. pozicija).
I umjesto da se crvene od srama bh. političari ovo neće niti spomenuti ali zato se hoće svaki dan hvaliti imaginarnim postignućima i nevidljivim infrastrukturnim projektima.
To što se današnje poslovanje, obrazovanje ali i bilo koje drugo polje života ne može niti zamisliti bez digitalizacije nikoga u ovoj zemlji pretjerano i ne zanima. A onda ćemo se čuditi zbog čega naša djeca debelo zaostaju za svojim vršnjacima iz Europe kada je u pitanju obrazovanje a ako znamo da će današnji osnovnoškolci u 60 posto slučajeva raditi poslove koji danas ne postoje, zaostajati ćemo još i više za razvijenim svijetom.
Prebogati političari i 'izgubljene generacije'
Politika u ovoj zemlji već 25 godina oduzima bilo kakvu nadu za bolju budućnost vodeći računa samo o sebi, vlastitom bogaćenju i skupljanju glasova masovnim uhljebljivanjem u konstantno pretrpani i nefunkcionalni javni sektor.
Postavljajući ljude isključivo po 'partijskoj liniji' na ključne pozicije koje bi trebale biti snaga promjena i barem pokušaja da hvatamo korak sa svijetom, sami sebi krademo nadu u napredak. Ali, kako napredak i očekivati od ljudi koji s obrazovanjem nemaju nikakve veze – bilo je slučajeva da su za najodgovornije funkcije predlagani ljudi sa sumnjivom srednjoškolskom svjedodžbom, dio njih nema sveučilišne diplome a dio ih je studirao više od deset godina po privatnim fakultetima. Ali to im nije bila prepreka da postanu ministri, ravnatelji, savjetnici, pomoćnici … Kako od takvih ljudi očekivati bilo kakve pomake u obrazovanju, digitalizaciji, ekonomiji? Tko od njih ima bazično znanje i viziju što nam treba? Zna li itko od njih koji su svjetski trendovi?
Na kraju samo dodajmo kako su svjetski lideri u polju digitalizacije Danska, Švedska, Kanada, Francuska, Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Izrael, Japan, Poljska, Finska, Singapur, Estonija, Austrija, Švicarska, Njemačka, Novi Zeland, Španjolska, Australija i Italija.Tko zna, možda ove zemlje imaju najbolji životni standard i uvjete života zato što njihovi gradovi i regije prvenstveno gledaju kako unaprijediti sve segmente života a ne blokiraju sve što stignu 'kako bi bili vidljivi'?
Ili možda što su nakon ratova znali pružiti ruku jedni drugima, ne zaboraviti što se dogodilo ali ipak ići u budućnost obilježenu mirom i ekonomskim napretkom? Možda što uvažavajući jedni druge i nitko nikome ne nameće pitanja identiteta i vjere? Možda zato što u najvećem broju slučajeva na najodgovornije funkcije dolaze najbolji, najškolovaniji i najsposobniji i što nema niti blizu korupcije i kriminala kao u BiH? Ali, možda ipak i ne treba gledati ove zemlje jer što oni znaju – u BiH je najljepše živjeti, to je zemlja u kojoj su političari bezobrazno bogati i za standarde zapadne Europe i SAD-a a nekoliko naraštaja 'izgubljenih generacija' izuzetno uspješno prodaju priču kako nema veze ako nemaju posao, plaću, mirovini ili život dostojan čovjeka - oni su na braniku nacije.
Jer to što drugim imaju sve što im treba, a oni nemaju niti za hranu, nema veze – ako treba pasti travu, neka pasu, jer to je 'naša trava', bolja i ukusnija nego nečiji odresci, jastozi ili torte.