Michael Roth je od 2013. državni ministar za evropske poslove u Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke.  Od 1998. je direktno izabrani zastupnik njemačkog parlamenta (Bundestaga) i od 2017. član Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD).

Puki brojevi označavaju razmjere strahota, ali ne mogu izraziti neizmjerljivu bol koja se krije iza njih. Rat u Bosni i Hercegovini odnio je živote više od stotinu tisuća ljudi. Dva milijuna ljudi su postala žrtve progona, desetine tisuća žena su silovane. Još jednom se na Balkanu krvavo ispoljio nacionalizam za koji se mislilo da je odavno prevaziđen, pretvorivši bivšu Jugoslaviju u ogromno ratište. Na današnji dan prije 25 godina, 14. prosinca 1995. godine, konačno je nastupio veliki trenutak: Mirovni sporazum između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, postignut nakon pregovora vođenih uz posredovanje SAD-a i uz sudjelovanje Europske unije (EU) u američkom Daytonu, potpisan je u Parizu. Dejtonskim sporazumom zapečaćen je kraj rata u BiH.

Kao najmračnije poglavlje tog rata u geografskom dvorištu Europe genocid u Srebrenici se duboko urezao u naše kolektivno pamćenje. Sistematsko ubijanje tisuća bespomoćnih muslimanskih dječaka i muškaraca bilo je, s obzirom na svoju okrutnost i dimenzije, jedinstveno za Europu nakon Drugog svjetskog rata. Stravična zlodjela počinjena pred očima svjetske javnosti dugoročno su uticala na to kako vidimo svoju odgovornost za region te za očuvanje međunarodnog mira. Mir i pomirenje na Zapadnom Balkanu postali su lakmus papir trajnog uspjeha europskog modela.

Za mirniju budućnost je Sporazum iz Daytona bio ključni povijesni događaj. Omogućio je zaustavljanje kobne spirale nasilja i protunasilja. Dugo priželjkivano sklapanje mira vratilo je ljudima perspektivu svakodnevnice bez straha za goli život. No, iako je stalo nasilje i zašutjelo oružje – do istinskog pomirenja Dejtonski sporazum doveo nije. Do danas su vidljive i nevidljive rane rata sveprisutne, bilo da je riječ o rupama od metaka na uličnim zgradama ili o bolnom sjećanju na izgubljene članove rodbine, prijatelje i prijateljice ili komšije. Na kraju krajeva, sporazum je zacementirao i strukture zbog kojih država i društveno jedinstvo trpe do danas. Podijelio je Bosnu i Hercegovinu na Federaciju i Republiku Srpsku čime su nacionalizam i etničke podjele postali osnovni princip državne strukture.

Linije etničkih podjela u zemlji još su duboke, čemu, između ostalog, doprinose vodeći političari i političarke koji previše često šire razdor umjesto pomirenja. Indikativno je da do danas ne postoji nacionalni zakon kojim bi se kažnjavalo poricanje ratnih zločina. Onaj tko bez ustručavanja izvrće povijesne činjenice i pri tome ne preza ni od veličanja osuđenih ratnih zločinaca ni od poricanja genocida u Srebrenici, taj produbljuje jazove. Ciljano uticanje izvana nerijetko pojačava takvu agitaciju. U prvom planu bi trebalo ipak biti ono zajedničko, brige i nevolje koje ljudi dijele, želja za dobrom budućnošću u europskoj Bosni i Hercegovini.

Situacija u današnjoj Bosni i Hercegovini ostaje krhka. Politički sistem zemlje je vrlo fragmentiran, državne strukture svoju svrhu često ispunjavaju samo nedovoljno, političke blokade onemogućuju uspješniji razvoj. Ekonomsko stanje je krajnje teško, a nezaposlenost zastrašujuće velika. Široko rasprostranjena korupcija i znatni deficiti u oblasti vladavine prava ostaju suštinske prepreke na putu ka miru, demokraciji i prosperitetu. Stoga ne iznenađuje previše da mnogo mladih ljudi više ne vidi perspektivu u domovini i traži bolju budućnost u inostranstvu. Bosna i Hercegovina je posebno teško pogođena takozvanim „odlivom mozgova“. Procjenjuje se da će do 2050. godine izgubiti više od trećine svog stanovništva u odnosu na 1990. godinu, a time i veliku količinu bogatstva ideja, strasti i hrabrosti da se pokuša nešto novo.

No, koliko god se okolnosti u Bosni i Hercegovini čine inertnim, ipak se nešto kreće i u pravom smjeru. Čak na više nivoa vidimo angažirane ljude i ohrabrujuće razvojne tendencije koji se razlikuju u pozitivnom smislu: Ulijevaju nadu mladi ljudi koji se u Regionalnom uredu za saradnju mladih (RYCO) Zapadnog Balkana zalažu za regionalnu razmjenu i suradnju ili koji se okupljaju u REKOM mreži pomirenja kako bi postavili temelje za zajedničku budućnost. Učenici i učenice se suprotstavljaju etničkoj podjeli koju zagovaraju vlasti. Građani i građanke grada Mostara nakon više od dvanaest godina konačno opet sudjeluju u lokalnim izborima. I nedavno usvajanje Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina važan je signal. Kratko rečeno: Ima povoda za nadu! Ali konkretan napredak je još previše često prvenstveno reakcija na pritisak izvana, npr. u slučaju kritičnih presuda Europskog suda za ljudska prava.

Bez obzira na sve jazove u društvu, nadmoćnu većinu stanovništva BiH istovremeno spaja veliki zajednički cilj: budućnost u EU. Upravo kod velikog broja mladih ljudi ujedinjena Evropa zajedničkih vrijednosti nije ništa izgubila od svoje privlačnosti. Ovu transformativnu snagu i atraktivnosti moramo upotrebljavati na pametan način i kao bliski partneri pratiti cijelu regiju na njegovom putu u EU. U ovome EU snosi posebnu odgovornost. Stoga je vrlo važno da podržavamo ljude u njihovim naporima za pomirenje kao i u prevladavanju teških ekonomskih i socijalnih posljedica krize izazvane koronavirusom, da im pružamo snažnu pomoć u izgradnji jakog i raznolikog civilnog društva i da se još više fokusiramo na perspektive mladih generacija.

Naše obećanje i dalje važi: Budućnost Zapadnog Balkana je u Europskoj uniji! Put u tu budućnost Bosna i Hercegovina i druge zemlje Zapadnog Balkana moraju krčiti ključnim koracima. Albanija i Sjeverna Makedonija su u tome već obavile veliki posao. Dosljedno su sprovele u djelo ambicioznu reformsku agendu, bez obzira na eventualne poteškoće i neuspjehe. Rješavanjem spora sa Grčkom oko naziva države, Sjeverna Makedonija je, u najboljem smislu riječi, napisala istoriju. Zeleno svjetlo dato u proljeće za početak pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom stoga je bilo ispravan i odavno potreban korak. Sada što prije moraju uslijediti prve konferencije o pristupanju ukoliko su ispunjeni uslovi za to. Njemačka se u okviru svog predsjedavanja Vijećem EU izričito zalagala za to jer je jedno jasno: EU se takođe mora držati datog obećanja i ispuniti ga. Proces pristupanja se ne smije odugovlačiti zbog toga što ga pojedinačna država članica EU pretvara u taoca bilateralnih zahtjeva. I u slučaju Kosova, gdje smo dali obećanje u vezi sa liberalizacijom viznog režima, konačno moramo napredovati. Jer cilj koji se uvijek iznova udaljava, na kraju bi počeo ličiti na fatamorganu – čime bi izgubio i svoju privlačnost i transformativnu snagu. Sada su nam prijeko  potrebni pozitivni signali za Zapadni Balkan jer u pitanju nije ništa manje nego vjerodostojnost EU!

Što tješnje pridruživanje Zapadnog Balkana je u našem vlastitom strateškom interesu. U suprotnom će praznine puniti drugi akteri koji nemaju baš mnogo zajedničkog s našim vrijednostima. To ne smijemo dopustiti u svijetu u kojem smo u žestokom natjecanju sistema sa autoritarnim vlastima. Ako bi EU zakazala na Zapadnom Balkanu, u našem direktnom komšiluku, kakvi bi tek bili naši izgledi kada je riječ o našoj želji za globalnim uticajem, o našoj „sposobnosti vođenja globalne politike“? Stoga se EU mora tamo još više angažirati, postati još vidljivija. I nova vlada SAD će očekivati od nas da preuzmemo više odgovornosti u našem susjedstvu. Izbor Joe Bidena za predsjednika SAD sada pruža priliku da se na Zapadnom Balkanu opet zajedno i odlučno zalažemo za mir, pomirenje i demokratiju.

Pomirenje ostaje ključ za promjene i mir, a put ka njemu je dugačak i kamenit te zahtijeva mnogo snage i hrabrosti od svih strana. I 25 godina nakon završetka rata društvo u BiH još nije pronašlo unutarnji mir. Potrebno je izgraditi nove mostove tamo gdje su porušeni stari. Potrebno je izgraditi povjerenje tamo gdje su mržnja i hajka nahuškale jedne protiv drugih, tražiti razgovor i tamo gdje dugo nisu razmijenjene riječi. Za mir u dvorištu Europe koji predstavlja mnogo više nego odsustvo rata. Ali duhove prošlosti – nacionaliste, revizioniste, one koji preziru demokraciju i dijele narod – ovakav mir ne zanima ni u bosanskoj sadašnjosti. I dalje stvaraju razdor, truju društvenu klimu i zagrađuju put ka evropskoj budućnosti. Dakle, krajnje je vrijeme odlučno se suprotstaviti njima i prognati ih iz sadašnjosti radi bolje budućnosti – pokazivanjem stava, angažmanom i dobrim argumentima. Toksičan „uspjeh“ onih duhova nije nesavladivi prirodni zakon, nije neminovna sudbina koja se jednostavno mora ili smije prihvatiti. Niti u Bosni i Hercegovini niti bilo gdje drugdje.