Hercegovina je minule, jubilarne 20. zajedničke sezone Premijer lige već potvrdila svoj primat. Zrinjski je uzeo naslov, Velež Kup, Posušje je bilo hit, Leotar je kao predstavnik Istočne Hercegovine ostao u eliti… a od iduće će se sezone u tom društvu naći još jedan klub koji je prethodno svoje najsjajnije trenutke živio - prije više od četrdeset godina!

Igman Konjic u najvišem rangu. Nikada to do ovog ljeta nismo mogli izgovoriti. Jer se nikada prije to nije ni dogodilo. A kako je prošla sezone Prve FBiH počela, kakvi su bili tadašnji klupski ciljevi, vjerojatno ni u Konjicu to nisu očekivali. Ali evo, dogodilo se. Možda neko vrijeme Igman neće svoje domaće utakmice igrati baš kod kuće. Domaćinstvo će, dok se ne 'riješi' stadion, odrađivati na Veležovom… ali u očima onih kojima pamćenje seže četrdesetak godina i kusur unatrag – Igman će se u Premijer ligi osjećati kao kod kuće. Jer ti sa sjećanjem od četiri decenije plus, sjećaju se da je Igman tada, s prijelaza iz sedamdesetih na osamdesete godine prošlog stoljeća, važio za važnu figuru u Republičkoj ligi, drugom po redu rangu bivše države.

Nećemo reći da su ti vječni optimisti, decenijama nepopravljivo vjerujući u jači Igman potratili svoje godine - prije da su spletom okolnosti dočekali opet u svoje notese upisati neka imena za povijest. Aldin Ćeman, Almir Ćubara, Kenan Hreljić, Nermin Alagić, Amer Drljević, Senad Kasić, Sedin Ljuca, Adnan Hrelja, samo su neki od igrača koji, barem po važnosti ostvarenog uspjeha, mogu uz imena iz možda najboljeg tima Igmana ikada (na slici), onog kojeg je početkom 80-ih vodio Faruk Hadžimešić, a za koji su igrali: Mirsad Mita Šahinović, Zoran Janjić, Davor Jozić, Meho Slato, Dževad Šljivo, Jerko Tipurić, Dragan Kunić, Miralem Padalović Lala, Sejo Karalić, Dragan Jakovljević Pale, Đorđe Tešanović. Od njih, najdalje su dogurali reprezentativci Jozić (maestralno zabio legendarnom Higuiti u Italiji 1990), Tipurić koji je igrao za Hajduk te Jakovljević koji je karijeru završio u Belgiji, ali i ovi ostali su o konjičkim pričama stekli statuis legendi.

Kako god bilo, ovaj današnji Igman teško da ima neke velike veze sa onim za koji su igrala iznad navedena imena. Tu se može povući tek neka dugačka, vrlo dugačka paralela između dva oprečna vremena, između ovoliko ili onoliko talentiranih igrača koji su eto svi igrali za klub koji se zove Igman, od kojeg je decenijama poznatija istoimena gradska tvornica municije koja financira klub.

Tek se bez susprezanja može ustvrditi da je od te '77., kada je Igman s lokacije na kojoj je kasnije izgrađena pilana preselio na tadašnji Stadion 25. maj (...Igman igra kao zmaj!), proteklo Neretve i Neretve u kojoj je završio mali milijun lopti onih manje preciznih. Ali eto, strpljenje se isplatilo. A nije se moralo dogoditi. Moralo se samo pokušavati i pokušavati...

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba