Piše: Dragan Bradvica

Politika u Bosni i Hercegovini proteklih 25 godina vodila se po vrlo jednostavnom obrascu – zasjesti u udobne i dobro plaćene fotelje u vlasti, crpiti što je više moguće beneficija, uhljebiti svoje poslušnike u 'državne jasle', blokirati sve procese koji znače napredak a onda sve to 'umotati' u ugrozu nacionalnih interesa od strane onih drugih ili trećih.

Pozicije u vlasti i državnim poduzećima, koja nisu ništa drugo nego bankomati vladajućih elita, osiguravanjem glasačkog tijela time što se bezobzirno mnogo zapošljavalo po javnoj upravi bez ikakvih kriterija a sve to običnim smrtnicima guralo pod zaštitu naroda je uvijek prolazilo. Demokracija je daleko od idealnog sustava ali jeste najbolji koji postoji i oni koji dobivaju najviše glasova trebaju biti dio vlasti i donositi odluke, sviđalo se to nekome ili ne.

Dok god većina ljudi glasa za neku stranku ili pojedinca, oni trebaju biti vlast. Međutim, dosadašnji model vlasti ne bi bio moguć da nije bilo novca, a njega je uvijek do sada bilo od strane međunarodne zajednice koja je na neki način dajući milijarde i milijarde eura ili dolara 'ispirala' svoje ruke od grešaka koje konstanto čini u BiH i toga što smo i zbog tih grešaka na samom rubu civiliziranog svijeta. Sada se pak javljaju naznake da od 2021. godine ipak idemo u drugom smjeru.

Na vidjelo izašlo sve

BiH, uz itekako frizirane podatke, ne spada u siromašne zemlje ali ona to svakako u biti jeste. Mnogi od međunarodnih dužnosnika tek kada su došli u našu zemlju i tu proveli neko vrijeme vidjeli su pravo stanje i ostali zapanjeni razinom siromaštava, korupcije, izostanka vladavine prava i inih pošasti. Mnogo od njih i godinama nakon što su otišli iz BiH ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću u srcu Europe postoji društvo kakvo je BiH.

Nadalje, ruku na srce, iako bh. političari tvrde kako su oni u središtu zanimanja najjačih zemalja svijeta, to je daleko od istine jer se te države s BiH bave na najnižoj razini u svojim institucijama. Kada tome dodamo ono najvažnije – a to je nemar bh. političara za narode i žitelje kao i bilo kakve pomisli da se provedu reforme koje bi nas polako vodile ka civiliziranom svijetu, slika današnje BiH je potpuna.

Međunarodna zajednica je činila i čini greške u BiH ali da smo se mi sami dogovorili te uzeli sudbinu u svoje ruke, nitko nas ne bi mogao spriječiti da polako krenemo naprijed i nesumnjivo bi imali podršku najvećeg broja svjetskih sila. Ali to se nikada nije dogodilo.

A i nemoguće je to očekivati od osoba koje se za vrijeme recesije stoljeća ne žele odreći dijela plaća koje se penju i do sedam tisuća maraka, koje uzimaju novac od pomoći gospodarstvu i kupuju automobile, opremaju urede, kupuju umjetnička djela, koje se ne žele odreći čak ni jubilarnih nagrada.

Međutim, ironično ali upravo bi to mogao biti početak kraja ovakvog nakaradnog sustava vladanja. Pandemijakoronavirusa i recesija stoljeća su svijet okrenule naglavačke i na vidjelo izbacile sve ono što je loše u BiH, a toga je napretek. Sramotne afere, izostanak empatije za narode i žitelje, blokade čak i u situaciji kada nam tisuće ljudi umiru nagnali su i naše međunarodne prijatelje da kažu: 'Dosta je više!'.

Nova paradigma

A to 'Dosta' vidi se najbolje u posljednjim potezima Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.

Svima je jasno kako BiH ne može ekonomski preživjeti bez zaduživanja i rapidnog povećanja izravnih investicija. Novac je potreban ali svakako ne kako su nam ga davali posljednjih 25 godina – bez ikakvih kriterija, slabih kontrola, pa je on završavao u 'krpanju proračunskih rupa', na plaće političara i njihovih poslušnika ali, kako to pokazuju i nebrojene afere, u korupciji i kriminalu.

EU i MMF, a nadajmo se i svi drugi, od sada pa nadalje će se vidjeti sljedećim postulatima – novca ćete dobiti koliko god vam je potrebno, ali on će ići za jasne i provedene reforme, za izgradnju infrastrukture koju će kontrolirati ljudi iz Bruxellesa ili Washingtona, kreće stroga kontrola javnih natječaja i zapošljavanja u javnu službu, gro novca mora ići za realni sektor, svakako za policiju, vatrogasce, obrazovni sustav, zdravstvo… ali svi oni moraju proći kroz reforme i 'češljanja' kako bi se vidjelo što se i kako radilo do sada, beskompromisnu borbu protiv korupcije, kriminala, pranja novca…

Dakle, uvjeti se postave, ukoliko se na njih ne pristane, ništa on novca, ukoliko pak pristane dio novca će odmah doći i od prvog dana provoditi stroge kontrole o njegovom utrošku i reformama. To je jedina formula uspjeha i ono što bi moglo donijeti toliko očekivane promjene.

A bh. političke (kvazi)elite tada će se naći u dilemi – napokon krenuti u izgradnju uređenog društva i vladavine prava koja bi za najveći broj njih značila, u najmanju ruku, odlazak s političke scene ili pak da nastave po starom ali sada više bez milijardi eura ili dolara iz inozemstva kojima su održavali vlast jer bez novca na ulice bi mogli čak, paradoksalno, i uhljebi ukoliko ostanu bez plaća i naknada te bi sve to također značilo urušavanja dosadašnjeg načina vladanja u BiH.

A za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje nužno je da se mijenja način vladavine, a ne ljudi. U posljednjih 25 godina na vlasti su mijenjale brojne stranke i pojedinci pa od onih koji su i danas aktivni na političkoj sceni lakše je nabrojati one koji nisu bili vlast nego one koji jesu. Promjena stranke ili pojedinca neće značiti apsolutno ništa ukoliko se ne krene s novom paradigmom – vladavina zakona, meritokracija, obrazovanje, gospodarstvo. Sve drugo je jednosmjerna karta za ambis.