Melissa Duncan (31) je elitna australska atletičarka na srednje i duge pruge koja je jedna od rijetkih stranih, neafričkih natjecateljki, koje su ikad bile članice jednog japanskog trkačkog tima.

Od travnja 2019. do siječnja 2021. godine je trčala za tim Shiseido Running Club, pa je nedavno prenijela svoja iskustva treninga sa japanske trkačke scene. Japanci treniraju na nekom sasvim drugom nivou, a zbog čega su njeni dojmovi posebni.

Triput dnevno

Bila je članica kluba Shiseido u Tokiju koji je brojao 13 elitnih trkačica.

 - Nikad neću zaboraviti svoj prvi sastanak s ekipom. Treneri su nam prenosili plan treninga za sljedeći dan. “Jutarnji trening, trening od 11 sati, popodnevni trening...” Nisam mogla vjerovati da sutra treniramo tri puta. Mislila sam da je pretjerano, a onda sam saznala da je takav raspored šest dana u tjednu. Bila sam u najmanju ruku zatečena. Koliko se očekuje da trčimo, zapitala se Melissa Duncan.

Osnovni cilj im je bio ući među 6 najboljih koje će predstavljati klub u štafetnoj utrci, najpopularnijem trkačkom natjecanju u Japanu, “Queens Ekiden 41.195m”.

 - Tim je opterećen treningom sve vrijeme preko čitave godine, živi i diše trčanje kako bi bio u najboljem mogućem fizičkom stanju za Queens Ekiden. Svaki tim ima pravo angažirati jednu stranu trkačicu i bila sam jedina neafrička natjecateljka među stranim. Dosta sam putovala i vidjela metode različitih trkačkih grupa, ali ništa slično japanskom sustavu. Vrijeme između tri treninga smo koristile za vježbe snage, osobni trening, hiperbaričnu terapiju i masaže, objasnila je Duncan.

Ističe da su djevojke bile iznenađene njenim pitanjem o tjednoj trkačkoj kilometraži. Uopće nisu razmišljale o tome, već samo radile po uputama trenera ne propitujući smisao.

 - Analizirala sam njihov trening i došla do brojke od 200km tjedno, što je volumen koji nikad prije nisam prolazila.

Bez odstupanja

Pristup treningu i novi sustav je bio najveći izazov.

 - Ako bih se usudila nasmiješiti ili razgovarati za vrijeme treninga, dobila bih strogu opomenu jednog od trenera. Ne potiču hobije i socijaliziranje, jer to znači da vam fokus nije 100% na treningu.

Melissa priča da joj je najveći kulturološki šok bio način na koji su joj se muški treneri obraćali kao ženi.

 - Trenerski stil je bio više kao diktatura, nego partnerski odnos. Imaju metodu koju smatraju djelotvornom i jako su tvrdoglavi u odbijanju odstupanja od toga. Borila sam se s velikom kilometražom, ali moje probleme su ocjenjivali slabošću, ne uzimajući u obzir da postoje različite metode postizanja vrhunca forme, prenijela je Duncan.

Na kraju je ipak istakla da se radilo o nevjerojatnom i najisplativijem životnom iskustvu, da je postala zahvalnija za sve što ima, te bolja i jača trkačica. Er.B.