Nakon 27 godina službe, mostarski biskup Ratko Perić predao je pastirski štap novom biskupu Petru Paliću. Naslijedio i teško breme prethodnika: Međugorski fenomen i tzv. Hercegovački slučaj, piše Deutsche Welle.

Sredinom rujna i nakon 27 godina službe, mostarski biskup Ratko Perić predao je pastirski štap novom biskupu Petru Paliću. On je naslijedio i teško breme koje je nosio i njegov prethodnik: Međugorski fenomen gdje je bivši biskup držao kako ukazanja nema i tzv. Hercegovački slučaj.

Porijeklom iz Janjeva, bivši hvarski i novi mostarski biskup dobro poznaje suživot različitih nacionalosti i konfesija. Posebno na nemirnom Balkanu.

U svojoj homiliji povodom preuzimanja službe Mostarsko-duvanjskog biskupa i trajnog upravitelja Trebinjsko-mrkanskog , osvrnuvši se upravo na tu temu, u govoru koji je mnoge podsjetio na čuveni govor Martina Luthera Kinga , on je rekao: “Želim sanjati BiH kao zemlju, koja ujedinjuje, a ne dijeli… Želim sanjati zemlju, u kojoj ima mjesta za dostojanstven život svakoga čovjeka. Želim sanjati o ovoj zemlji kao zemlji mira, sloge i skladnoga napretka, bez ikakvih ucjena, pritisaka i prijetnji, u kojoj ne vlada pravo jačega, nego uzajamno poštovanje i razumijevanje“.

Biskup Petar Palić, čini se, nastavlja stopama svoga prethodnika, samo sa novom energijom i sličnim pogledima i na međugorski fenomen još nepriznatih ukazanja Djevice Marije i na tzv. Hercegovački slučaj – sprječavanju svećenika dijacezanaca u službi u pojedinim župama, a prema odluci Vatikana, i to od strane franjevaca koji se nisu željeli povinovati toj odluci. Ovaj skandal rezultirao je mnogim zabranama i razrješenjima za brojne svećenike-franjevce u obavljanju svećeničkih službi. Ni do danas odluka Vatikana nije provedena. „Postoje, nažalost, neke otvorene rane koje će trebati zaliječiti”, kaže on u intervjuu Deutsche Welle.

Poštovani biskupe, nakon kraćeg vremenskog odmaka od vašeg preuzimanja dužnosti mostarsko-duvanjskog biskupa i trajnog upravitelja trebinjsko-mrkanskog – koji su Vaši dojmovi o Vašoj, sadašnjoj Biskupiji?

- Razdoblje od 40-ak dana nije baš neko razdoblje da bi se sustavno mogao sažeti život ovih biskupija koje su mi povjerene. Međutim, ako govorimo o prvim dojmovima, uz sve izazove s kojima se susrećemo, oni su pozitivni, ljudi su vrlo susretljivi, svećenici su suradnički otvoreni. Epidemiološka situacija i naša odgovornost prema trenutnim okolnostima nas malo sputavaju u redovitom životu i radu, ali dijelimo ovo vrijeme i ove uvjete sa svima oko sebe.

U Biskupiji je, po mnogima, nekoliko bremenitih pitanja, a među njima ‘Međugorski fenomen’ i ‘Hercegovački slučaj’. Jeste li već posjetili Međugorje i nadbiskupa Henryka Hosera kojeg je papa Franjo imenovao posebnim apostolskim vizitatorom za tu župu te koji je Vaš stav po tom pitanju, s obzirom na poznate stavove Vašeg prethodika, biskupa Ratka Perića?

- Postoje, nažalost, neke otvorene rane koje će trebati zaliječiti. Za to je potrebno i vrijeme i strpljivost i otvorenost. S nadbiskupom Hoserom sam se susreo u bratskom i prijateljskom ozračju, a Međugorje ću posjetiti u prikladno vrijeme. Uz izjave Biskupskoga ordinarijata u Mostaru i mojih predšasnika biskupa Žanića i Perića, jedina službena izjava o Međugorju je izjava Biskupa Jugoslavije iz 1991. u kojoj su biskupi rekli da se „na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.“ Biskupi su u istoj izjavi, također, ustvrdili da „brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.“

Ova dva pitanja, kao i stavovi biskupa Perića prema njima, tijekom godina bili su i značajan prijepor između mjesnog biskupa kao i dijela franjevaca. Međutim, pozdravni govor provincijala Hercegovačke franjevačke provincije dr. Miljenka Šteke prilikom Vašeg uvođenja u biskupsku službu bilo je svojevrsno iznenađenje. “Dragi biskupe Ratko, hvala vam za svaki vaš doprinos i poticaj u tome. Ali i oprostite za svaki trenutak kad su poticaj i doprinos bratske ljubavi izostali od nas“, rekao je između ostaloga provincijal. Kako ćete se Vi postaviti prema pitanju ‘Hercegovačkog slučaja’?

- Pitanje predaje određenih župa na upravu dijecezanskom biskupu nije pitanje stavova mojih predšasnika, nego je to odluka Svete Stolice. Moj stav ne može biti suprotan stavu i odluci Svete Stolice, a smatram da to ne može biti niti stav ijednoga svećenika, niti bilo kojega vjernika. Riječi fra Miljenka Šteke doživio sam kao riječi vjernika, svećenika i poglavara redovničke zajednice u odnosu prema biskupu, nasljedniku apostola, koji jedini nosi cjelovitu odgovornost za ovu biskupiju i ovaj narod.

U BiH smo svjesni i stalnih političkih nesuglasica i kriza između hrvatsko-bošnjačko-srpskih nacionalnih politika dok se istodobno svakim danom bilježi egzodus mladih, cijelih obitelji, a korupcija i nepotizam razgrađuju cjelokupno društvo. Konkretno, u područjima gdje su većina, Hrvati jedva polovično izlaze na izbore, a ponegdje taj je postotak tek nevjerojatnih 35%, za što su svakako veliku odgovornost snose sami hrvatski političari.Kako i kojim konkretnim mjerama svim bh. građanima vratiti nadu u život u domovini?

- Da, to su problemi s kojima se suočavamo ne samo u BiH, nego s kojima se suočavaju i drugi narodi u susjednim državama. Mi u BiH, uz probleme koje ste naveli, osjećamo i drugi problem, a to je da je u nekim segmentima otežano funkcioniranje države. Za vraćanje nade moramo najprije stvoriti temeljne životne uvjete, među kojima izdvajamo vladavinu prava, socijalnu osjetljivost, odgovornost i jednakopravnost. Naravno da je u tom segmentu velika odgovornost političara. Želimo vjerovati da i međunarodna zajednica želi pomoći u izgradnji takvoga društva.

Kao kosovski Hrvat, nosite i bogatstvo iskustva življenja u višenacionalnoj sredini, kao što je, uostalom, i življenje u BiH. Može li se povući paralela između te dvije sredine i konkretno, hrvatsko-bošnjačko-srpskog odnosa?

- Kosovo sam napustio nakon osnovne škole, još u vrijeme prošle državne tvorevine, koja je nekima bila majka, a nekima maćeha. Ne bi bilo dobro da jedni u ovoj zemlji osjećaju da im je ova zemlja majka, a drugi da im je maćeha. Sjećam se da mi kao djetetu nije predstavljalo problem što moj prijatelj slavi Bajram, moj drugi prijatelj Božić po julijanskom kalendaru, a mi katolici Božić po gregorijanskom kalendaru. Vjerujem da mnogi ovdje, također, imaju takva iskustva. Međutim, kad susjedu počne smetati minaret, a drugom počne smetati križ i zvonik, onda je to poziv na preispitivanje stavova i namjera. Jer, svaki revanšizam nosi u sebi opasnost, a dizanje tenzija ne donosi dobro.

Rad na pomirenju je stalna zadaća posebno vjerskim predstavnicima. Na čemu će se zasnivati Vaše biskupsko djelovanje u, na brojne načine, nemirnoj bh. stvarnosti, a posebice Mostaru kao multietničkom gradu, gdje se isprepliće nekoliko vjera, prvenstveno kada se govori o predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice?

- Suživot i reciprocitet! To su dvije riječi, koje u sebi kriju pravo bogatstvo mogućnosti. Suživot moramo graditi na međusobnom poštovanju, uvažavanju prava svih, zalaganju za vladavinu zakona, kloneći se bilo kakvog nadglasavanja i nadjačavanja. A ona prava koja netko negdje želi za sebe, mora drugdje omogućiti drugima.