BERLIN - To što je uspjelo nakon milijunskih pokolja u 2. svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji: četvrt stoljeća nakon Daytonskog mirovnog sporazuma malo je znakova pomirenja, piše Norbert Mappes-Niediek a prenosi Deutsche Welle (DW).

“Zapravo, do pomirenja je trebalo doći brzo. Rat se u prvoj polovini devedesetih, kao ni jedan drugi, završio detaljnim mirovnim sporazumom. Za razliku od mnogih zamjenskih ratova 20. stoljeća, svjetske sile u ovom sukobu nisu slijedile vlastite interese. Nekoliko godina po sklapanju mirovnog sporazuma, sve države sudionice težile su pridruživanju Europskoj uniji - doslovno "mirovnom projektu". Tribunal za ratne zločine u Haagu dao je svim zemljama priliku za zločine okriviti pojedince, a ne druge narode. Čak je i "naslijeđeno neprijateljstvo" glavnih antagonista, Srbije i Hrvatske, više bilo ratna promidžba no povijesno breme. Deset godina nakon najstrašnijeg genocida u regiji, ubojstva 3 - 4 stotine tisuća Srba od strane nacističkog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu, raspoloženje je bilo pomirljivije no danas. Titov slogan „bratstvo i jedinstvo“ imao je zapanjujuće brz odjek među jugoslavenskim narodima. Dvadeset godina nakon 2. svjetskog rata, nijedan od dva naroda u BiH nisu imala toliko mješovitih brakova kao Srbi i Hrvati. Ali ono što je uspjelo nakon milijunskih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Četvrt stoljeća nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, malo je znakova pomirenja: raširio se svojevrstan zamor od stalnog evociranja ratne prošlosti. U Beogradu, kao i u Zagrebu, u Sarajevu, kao i u Banja Luci, a osobito u Prištini, ništa nije tako pogodno za odvraćanje od brojnih domaćih problema u državi kao otpori i netrepeljivost prema bivšem ratnom neprijatelju“, navodi autor komentara.

"Jugosfera" uz kontinuirano političko neprijateljstvo

Činjenica da je ubrzo nakon rata nastala „jugosfera", da su pop zvijezde bile popularne na obje strane bivše crte bojišnice i da je mladež auto-stopom i bez predrasuda išla na koncerte u zemlje bivših protivnika, nije kontradiktorna: fenomen je ostao isključivo kulturološki i dobro se slagao uz kontinuirano političko neprijateljstvo, dodaje Mappes-Niediek i ukazuje da inicijativa na najvišoj razini nije nedostajalo. Već 1996. godine, manje od godinu dana nakon sklapanja Daytonskog sporazuma, Hrvatska i Srbija su regulirale svoje odnose i razmijenile veleposlanike. Otopljavanje odnosa na Balkanu 2000-ih donijelo je povijesna rukovanja  predsjednika dvije zemlje, bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović otišao je 2010. godine u bosansko selo Ahmiće u kojem su hrvatski vojnici iskorijenili lokalno bošnjačko stanovništvo i uputio ispriku, navodi autor teksta uz opasku da je to učinjeno kasno, ali ipak učinjeno. Nadalje, petnaest godina nakon rata Skupština Srbije je tijesnom većinom donijela deklaraciju kojom je osudila masovne zločine u Srebrenici. Čak su se i predsjednici Srbije i Kosova sastali, ne da bi se pomirili, već, ako ništa, rukovali i međusobno pregovarali. Ali, nepovjerenje i želja za verbalnim napadima su ostali.

“Na razini društva, to sve je bilo dovoljno samo za izvjestan stupanj normalizacije. U BiH su Srbi i Bošnjaci počeli međusobno trgovati. Bosanci i Hercegovci svih nacionalnosti dali su važnost etnički neutralnim registarskim tablicama kako bi se nesmetano mogli voziti na prostoru drugih. Izbjeglice, koje su se vraćale, mogle su se koliko-toliko osjećati sigurno. U nekim mjestima ponovo su počeli živjeti vrata do vrata, u neposrednom susjedstvu. Sve je funkcioniralo - do zrenutka kada se počne govoriti o ratu ili isključivo o politici. Razlog za nepomirenje ne leži u užasima i okrutnosti rata, niti u ideologiji ili iskustvima zajedničke istorije, već u naravi rata. Ne postoji ni suglasje o uzrocima rata, tj. zajednički narativ u pogledu katastrofe devedesetih. Nije ni čudo: povijest koju bi svi dijelili potkopala bi svakoj od novonastalih država tlo pod nogama. Raspad Jugoslavije je upravo preduvjet za njihovo postojanje. Ako bi netko na raspad gledao kao na povijesnu katastrofu, doveo bi u pitanje egzistenciju sedam pojedinačnih država“, pojašnjava Mappes-Niediek.

Svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat i Albanac bio je i Jugosloven

Tu postoji, ukazuje, nadalje, on, i unutarnje proturječje koje nosi svaki pojedinac. Do početka rata prije 30 godina, svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa čak i svaki kosovski Albanac, bio je, u najmanju ruku i Jugoslaven; time je svaki pobjednik u ratu bio istodobno gubitnik. Svatko tko sebe više nije doživljavao kao Jugoslavena, već samo kao Srbina, Bošnjaka, Hrvata ili Albanca, morao je iznova pisati vlastiti životopis, a to nikome nije palo lako. Pritom su se pitali: Nisu li oni drugi među susjedima oduvijek bili potajni neprijatelji? Nisu li se samo pretvarali da su prijatelji, dok su u podrumima skrivali oružje?“, navodi se u tekstu uz ocjenu da su neki poslijeratni mitovi uzrokovani osobnim suočavanjem s tom ambivalentnošću.

Pomirenje, smatra Mappes-Niediek, nije samo propalo zbog te unutarnje kontradikcije bivših Jugoslavena. (DW)