Dvije godine. Toliko je Ivajlo Petev vodio reprezentaciju. I u tom periodu napravio je – ništa veliko. Barem je dojam takav, a u nogometu je to nekad, koliko god zvučalo kontradiktorno, zaista presudno.

Smjenjivali su ga od prvog dana, od one prve službene konferencije za medije… što je malčice posjetilo da njegov rekordno kratki angažman u Levskom, na onu njegovu prvu i zadnju pressicu na koju su uletjeli navijači i dali mu do znanja da nije dobrodošao. I u BiH je scena bila postavljena za sličan ishod, s tim da navijači nisu bili toliko agresivni – samo jednako bijesni. Ona radikalna struja smatrala je da je Bosni i Hercegovini izbornik nametnut pa ga nikad nisu ni prihvatili. I zato će oni sada, po odlasku Ivajla Peteva, biti najsretniji. No, bit će i onih koji će reći da je Bugarin bio OK… Dakle, što je Ivajlo Petev ostavio iza sebe, što je ostavio reprezentaciji?

Gore od lošeg

- Atmosfera u reprezentaciji nije ni loša – gora je od toga. Samo većina toga nije svjesna. I tu leži najveći problem reprezentacije – ne u rezultatu.
Napisali smo to u ožujku – nakon minimalnog poraza od Gruzije u Zenici, četvrtog uzastopnog. Prije kojeg je BiH uvezala dva vezana poraza u završetku kvalifikacija za Katar, nakon kojeg je došao i minimalan prijateljski poraz protiv SAD-a. Da i protiv Gruzije je to bio susret prijateljskog karaktera, ali isto tako – bio je to i prvi susret u ovoj godini na izmaku, utakmica u kojoj se tražio novi početak, pobjeda koja bi poslužila kao prigodan uvod u Ligu nacija. Odigran je u međuvremenu još jedan prijateljski susret, u kojem se je s 1:0 pao Luksemburg, da bi početak Lige nacija pokazao – da se ništa nije promijenilo.
Naš tadašnji komentar lijepo je sumirao situaciju…
- Od ožujka, od zadnje akcije Zmajeva, prošlo je već podosta vremena, ali opet – kao da i nije. Jer usprkos reprezentativnom mirovanju u međuvremenu, usprkos vremenu u kojem se nešto drukčije moglo osmisliti – povijest se ponovila. BiH je u Helsinkiju, na startu nove kampanje u Ligi nacija, odigrala nedovoljno dobro i na kraju jedva izvukla 1:1, rezultat dovoljan tek da jedva zaustavi erupciju razočaranja, frustracije – a to je možda i ono najgore što se moglo dogoditi. Utakmica i rezultat koji nisu izazvali značajnu reakciju, reakciju koja može nešto promijeniti.

Rezultat

– Rezultat. Mislim da nismo zaslužili izgubiti.
Bio je to odgovor Peteva na pitanje 'što je najveći problem reprezentacije?' Novinar je možda tada, pomalo i bezobrazno, ciljao na samog Peteva, koji je vjerojatno i shvatio provokaciju, ali je odreagirao kako je to često činio – šturim komentarom kojeg su neki doživljavali kao komunikacijski problem - on razumije jezik, ali nema dovoljno bogat rječnik. To je onaj dio o priči koji nije štimao, dio na koji se i ne bi toliko fokusirali da je to na terenu bilo kako treba. I tu se stvorio začarani krug. Krug čiji je početak bila ona nesretna prva pressica za vrijeme koje su ispred zgrade Saveza protestirali navijači, koji je obuhvatio dvanaest ne baš sjajnih utakmica u prvoj godini angažmana (samo dvije pobjede, protiv Kuvajta i Kazahstana). Krug u koji je do kraja priče uskočio ipak jedan sretniji period u vidu ove godine u kojoj je bilo ipak više pobjeda, u kojoj je osvojena skupina u Ligi nacija, odnosno izborena promocija u viši rang tog natjecanja i osiguran plasman u doigravanje za idući Euro.

Lažni optimizam

I da, u toj nekoj retrospektivi, 2022. je zaista bila optimistična za reprezentaciju. Iako se Katar gledao preko TV-a. Jer nekako je u toj izblijedjeloj atmosferi ipak napravljen iskorak u tom moru neuspjeha omeđenom nastupom u Brazilu 2014., odnosno erom Mehmeda Baždarevića, kada se zadnji put moglo ustvrditi da u i oko reprezentacije ima te neke uvijek poželjne tenzije.Od ere Roberta Prosinečkog Zmajevi nisu svoji, traže se – a Petev ih nije uspio pronaći.
U rujnu smo, nakon zaključnog poraza u Ligi nacija, atmosferu ovako opisali:
- Jedan dan slavlje, drugi pokunjene glave. Tipično. Da i ne. Jer istina je da se to događa i drugim reprezentacijama, ali ne toliko često. Ovdje je uvelike riječ o problemu mentaliteta, na tomu se mora raditi, a evo poraz u Bukureštu (1:4) dokaz je da na tom planu ima još jako puno posla. Da, Ivajlo Petev sa suradnicima je jako dobro odradio prethodnih pet utakmica s kojima je osigurana pobjeda u skupini, ali nakon svega, četiri gola u mreži Nikole Vasilja ipak su bila previše, ipak su pokvarila dojam uoči planiranja idućih akcija, uoči odluke Saveza po pitanju eventualnog nastavka suradnje s Bugarinom.

Lutanje

Jedan detalj iz tog Bukurešta sjajno je sumirao eru Ivajla Peteva – njegovo lutanje u moru sigurno mu ne do kraja jasnih odnosa unutar Saveza, od kojih dosta toga polazi, preslikava se na teren. Naime, Smail Prevljak je protiv Rumunja postao čak deveti različiti kapetan BiH u eri Bugarina.
– Bila mi je velika čast i zadovoljstvo nositi tu traku. Odgovornost je tu, šteta samo za taj rezultat, da se to ljepše ne obilježi. Ali idemo dalje, trebamo biti pozitivni, završili smo kao prvi, rekao je tada Prevljak koji je u društvo Petevovovih kapetana uskočio nakon Džeke, Pjanića, Kolašinca, Šehića, Saničanina, Ćivića, Kovačevića, Nukića.
To je zapravo bio Petevov najveći grijeh, to neko bespotrebno lutanje (bez cilja)… to i njegova izbornička karizma – koje je rijetko kada bilo tu. Nešto čega je Safet Sušić itekako imao – čak i kada nas je ljutio.
– Već sam rekao predsjedniku saveza da neću dati ostavku. Naše šanse za plasman na Euro još uvijek postoje, male su, ali postoje i dok god je tako, ja ostavku neću dati.
Bila je to izjava Safeta Sušića nakon poraza u Tel Avivu (0:3) s kraja 2014., nakon poraza poslije kojeg je malo tko ostao ravnodušan. U većini slučajeva, barem ako pričali o vatrenim navijačima, komentar je bio – ‘čovječe, ne možeš ga ni puškom otjerati’. A ni oni manje žestoki navijači nisu ostali ravnodušni, bilo da ih je Sušićeva izjava nasmijala ili začudila. I to je ono, iako tada nije bilo očito, što je zapravo bilo dobro za reprezentaciju. Postojala je reakcija tribina, a nebitno je kakva je bila… a ona se u slučaju Peteva ograničila samo na prvu godinu, da bi u drugoj – interes jednostavno opao. Od čega – gore ne može.

Kontradiktoran razlaz

U konačnici, kada se sve zbroji i oduzme, može se reći da je reprezentacija u vremenu Ivajla Peteva – hibernirala. Išla je prema dole u 2021., da bi se u 2022. vratila – tamo gdje je bila prije njegovog dolaska, možda ipak par koraka ispred. Jer ipak je Dušan Bajević kao izbornik bio jedno rezultatsko razočaranje, koliko god govorili o specifičnosti COVID nogometa.
Nije u međuvremenu pomogla dogovorena pa pod pritiskom navijača i javnosti odgođena prijateljska utakmica s Rusijom, ali da je to presudilo u slučaju razilaska s Petevom – nije. Istekao mu je, ističe mu ugovor. Kontradiktorno je doduše to što ga se sada smjenjuje, nakon što je napravio kakav-takav rezultatski pomak, ali na koncu – dobra odluka. Odnosno vidjet ćemo koliko je dobra… jer odgovor će upotpuniti tek izbor njegovog nasljednika. Za nadati se da je Savez smislio dobar plan za izlazak iz hibernacije, za novi početak za koji se reprezentacija nesvjesno spremala s Petevom…

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba