Reprezentacija: Po dva razloga 'za' i 'protiv' povratka Hadžibegića
Faruk Hadžibegić se vratio na klupu reprezentacije. Nakon 24 godine… što će reći da zaista (skoro) nikad nije kasno. No je li to bila greška, je li druga šansa ipak previše ili je sve te godine gledajući reprezentaciju i njene probleme i izazove sa strane ipak nešto naučio?
Faruk Hadžibegić nije od jučer. Tu nema dileme. U trenerskim je vodama dovoljno dugo da bi dobio A reprezentaciju u ruke – po treći put, od čega BiH nakon dugo, dugo vremena čekanja za tu drugu priliku. Za povratak na klupu A tima zagrijao se angažmanom u Nogometnom savezu Crne Gore, gdje je sigurno nešto naučio, posebno u kontekstu vođenja jednog balkanskog tima u modernom nogometu. No je li to detalj koji će mu pomoći s BiH i postoje li neke prepreke koje neće tako lako preskočiti?
Analizirali smo i sveli argumentaciju na po dva valjanja razloga 'za' i 'protiv' njegovog povratka.
Priča o mentalitetu
Najprije o njegovim dobrim stranama. O priči o mentalitetu koje se dotaknuo svježe nakon predstavljanja.
- Nema tu recepta, moramo krenuti od kuće, škole, klubova… mi smo ipak Balkanci. I u moj vrijeme je bilo 'hajmo na roštilj, malo kod tetke na baklavu'. Bio sam izbornik Crne Gore, izvanredna reprezentacija i ljudi, i oni su kao i mi. Ja sam rekao – 'hajmo momci to promijeniti'. Kažem im da smo profesionalci. Mi imamo mentalitet koji jednostavno moramo mijenjati.
Možda i pomalo teške, nadobudne riječi, ali Hadžibegić je s ovom opaskom definitivno pogodio - u bit.
Nova energija
Da, Ivajlo Petev je u drugoj godini dana na klupi ostvario rezultat, a iako je odluka Saveza o da mu ne ponudi nastavak suradnje plasirana u lošem trenutku, slažemo se s opaskom direktora Zvjezdana Misimovića – da reprezentacija treba novu energiju.
U tom kontekstu, zapravo bi svaki novi izbornik trebao biti osvježenje, tako i Hadžibegić. E sad, sasvim je druga priča hoće li on tu novu energiju uspjeti pretvoriti u jedan novi uzlet Zmajeva, hoće li se snaći? Generalno je uvriježen dojam da Hadžibegić nema nekog velikog trenerskog uspjeha (Sochaux 1998. godine uveo u Ligue 1, a Betis 2000. u La Ligu), ali nije ga prije, a ni poslije reprezentacije, imao ni Safet Sušić pa je BiH pod njim otišla u Brazil.
Izostanak podrške
Hadžibegić će naići na isti problem na koji je naišao prethodnik mu – izostanak podrške većine. Odnosno već je naišao na njega – jer već u anketama uoči imenovanja bilo je jasno da je dočekan, ne 'na nož', ali nikako s oduševljenjem. Petev je imao isti problem i borio se s njim dvije godine, da bi ga na kraju ublažio rezultatima.
Može se reći da je Savez odigrao ključnu ulogu što se suradnja s Bugarinom tako odvila, kao što je lošim tajmingom razilaska s Petevom postavio klimavu scenu za povratak Hadžibegića. Nije do kraja izbornikova krivica, ali svakako je detalj koji će otežati – njemu i reprezentaciji. Pitanje zašto ga se 'ne miriše', je li najviše zbog tog blijedog dojma iz prvog angažmana, izostanka značajnijih trenerskih uspjeha ili nečeg trećeg, ovdje je zapravo i nebitno… kao što je to bio slučaj i s Petevom.
Kraći ugovor
Taj ugovor na godinu dana, za razliku od dvogodišnjeg Petevovog, na prvu se čini kao dobra stvar. Jer vidjeli smo što se dogodilo s Bugarinom – nakon prve godine bio je zreo za otkaz, da bi se u drugoj godini probudio, ali je dojam prve godine presudio pa mu, iako su rezultati govorili drukčije, nije ponuđen nastavak suradnje. Hadžibegiću je ponuđen ugovor do kraja godine, do kraja kvalifikacija za Euro, što na prvu djeluje kao bolja opcija, ali postavlja se pitanje - pojačanog pritiska. Pritiska pod kojim će Hadžibegić raditi u jednom skučenom razdoblju, koji će onemogućiti jedno pomnije planiranje, vrlo moguće izazvati i jedan riskantniji pristup, a to je uvijek dvosjekli mač. Opet greška Saveza? Da i ne. Zapravo ćemo vidjeti, ali u ovom trenutku taj ugovor više djeluje kao unaprijed postavljen alibi NS BiH – pokrivanje u slučaju da se Hadžibegić ispostavi kao greška.
Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba