Od greške s odabirom igrača, forsiranja veterana, sve do nizozemskog suca Makkeliea – u taj se prostor uguralo još mali milijun razloga zašto je Hrvatska podbacila na Euru. Ali zapravo je iza svega - samo jedna nepobitna činjenica. 

- Ja sam isključivi krivac što nismo prošli grupu. To sam ja kriv. Mogu pohvaliti igrače, mučili su se i trudili ovih mjesec dana. Nije nas išlo i to je to. 

Tako je Zlatko Dalić objasnio svoje prvo zapinjanje s Vatrenima u skupini. Prvo nakon dva odličja s tri prethodna velika turnira. Spominjao je i suca utakmice s Italijom i po običaju, kao i svi treneri koji se upuste u te komentare, zapetljao se s onom 'ne tražim alibi u suđenju, ali…' 

Međutim, na koncu je rekao i jednu veliku istinu. 

- Ako mi nismo nikoga pobijedili, onda nismo zavrijedili proći dalje. 
U toj su rečenici svi razlozi ispadanja, to je jasno, ali zašto je tako ispalo? Zašto Hrvatska nikoga nije uspjela pobijediti? 

Kao i uvijek, iskočit će na tom putu do konačnog odgovora niz teorija, s tim da će neke usput otpasti. Ali jedna sigurno neće. Ona na kojoj je otisnut rok trajanja. Igrača, forme, sreće. Da, zazvučat će kao dosadno generaliziranje, posebno u svijetu u kojem je moderno imati krivca za sve, optuživati, jer je tako lakše… ali istina je zaista tu negdje, između tih riječi.

I ne, ne treba sada dovoditi u pitanje osvojena odličja (Francusku '98., Rusiju 2018., Katar 2022.), odnosno pitati se je li to bila slučajnost? Ne bi imalo smisla. Niti neke koristi. Ali svejedno ćemo podcrtati da su se tada poklopile brojne situacije koje su se trebale poklopiti, da je u Rusiji i Kataru Luka Modrić bio mlađi, da je bilo sreće kad je trebalo biti, da je Hrvatska učinila sve u svojoj moći da tu sreću zavrijedi. Sreća je u međuvremenu okrenula leđa Vatrenima koji su na Euru dva puta primili šokantna  gol u sudačkoj nadoknadi, ali nije se to dogodilo bez neke. 

Beskonačno tražiti velike stvari od Hrvatske, to je definitivno pitanje navijačkog optimizma, jedne od onih neiskvarenih stvari modernog nogometa, ali granica između realnih i nerealnih očekivanja, ona koja se često prelazi u silnim analizama, vrlo je tanka. Neprimjetna. Na tom će putu svaki Gvardiolov loš potez biti posljedicom činjenice da ga je Dalić premjestio na beka. Svako Lukino pogrešno dodavanje za razlog će imati to što ga Dalić nije na vrijeme izvadio? I kasno primljeni golovi bit će krivica suca. Jer Hrvati ne primaju golove na taj način, ne tako olako. 
Mnogi će se pitati: 'Šta im je? Do neki dan su razvaljivali! Eno dobili su Portugal prije Eura, a Portugal sad jak k'o zemlja! Ne može bit da su zaboravili igrat'!'

I svi oni razloge neuspjeha tražit će bez da se zapitaju - je li to uopće bio neuspjeh? To što se Hrvatska opet i opet našla na završnom turniru i eto, nakon tri prolaska skupine jednom zapela. A branitelji naslova europskih prvaka Talijani, uopće se nisu kvalificirali na dva zadnja Mundijala… 

U redu, stvar je navike, dosad je to bio zaista impresivan put s Dalićem, ali svemu mora doći kraj. Pa i Modrićevoj nepogrješivosti, bez obzira što njegova glava i dalje želi i želi igrati. Bez obzira što tribine i dalje vjeruju da je negdje na putu do Njemačke napravljena neka kardinalna greška u računici… koja je Vatrene ugasila već nakon tri utakmice. 

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba