Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Usred kamenoloma u Ljubačevu, skrivena iza bagera, kamiona i dampera čiji se tragovi presijecaju na prašnjavoj zemlji, nalazi se istoimena pećina.

Ko ne zna, teško bi mogao naslutiti da je riječ o zaštićenom području jer su radovi u kamenolomu uveliko oštetili neprocjenjivo bogatstvo. Pećinske ukrase, koje je priroda strpljivo stvarala hiljadama godina, čovjek je polomio iskopavanjem kamena.

Iako je ovo područje pod zvaničnom zaštitom Gradske uprave Grada Banja Luka, u ovoj instituciji ne znaju u kakvom je stanju Pećina „Ljubačevo“.

Međunarodnom konvencijom i odlukama domaćih vlasti u Bosni i Hercegovini (BiH) je zaštićeno 41 područje i sva bi trebala biti sačuvana od propadanja. Ipak, većina je samo formalno zaštićena na papiruizbog nebrige upravljača, nedovoljno stručnih ljudi i finansija ova područja propadaju.

Koncesije u zaštićenim područjima

„Ljubačevo“je prvo zaštićeno područje i jedna od 13 takvih pećina u Bosni i Hercegovini. Pronađena je tokom miniranja u kamenolomu, istražena i 2008. godine proglašena spomenikom. Ali, to nije puno pomoglo.

U Inspektoratu Republike Srpske (RS) tvrde da je Uprava kamenoloma od 2012. do 2015. godine poštovala sve mjere koje su im naređene: obilježeno je područje kako bi se znalo da je riječ o zaštićenoj parceli, pokupljen sav minirani materijal i radovi nastavljeni izvan zaštićenog pojasa, na udaljenosti 200 metara od Pećine.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su u lipnju ove godine posjetili Ljubačevo i ništa od ovoga nisu zatekli: nije bilo obilježja zaštićenog područja, kamioni su odlagali zemlju, kamenje i granje u blizini ulaza u Pećinu, a prilaz je bio moguć samo uz dozvolu koncesionara „Kozaraputeva“jer put vodi kroz kamenolom.

Iznad ulaza u Pećinu je napravljen put za kamione, ali iz “Kozaraputeva” tvrde da ga ne koriste i da više ne miniraju u blizini pa je i ne mogu oštetiti.

Ipak, u Pećini se osjete vibracije mašina iz kamenoloma, a na samom ulazu, uz gajbu piva, stoje obrušeni ostaci velikog stalaktita sa stropa. Duž cijelog prednjeg dijela Pećine je polomljen sav pećinski nakit. Ivan Napotnik iz Speleološkog društva “Ponir” kaže da je najbolje očuvan dio pećine koji je najudaljeniji od kamenoloma - ostatak je oštećen, “vjerojatno, miniranjem, detonacijama i vibracijama kroz stijene. Nakit je dosta ispucao. Stalaktiti su sa stropa otpali, stalagmiti su se ogulili. Uništeni su”.

Napotnik objašnjava da je potrebno 100 godina da stalaktiti i stalagmiti narastu jedan centimetar, a procjenjuje da je jedan od polomljenih bio visok oko metar.

Tokom posljednjih pet godina inspekcija nije kontrolirala poštuju li “Kozaraputevi”mjere o zaštiti područja, a kažu da se stanje na terenu brzo mijenja. U tom slučaju bi upravljač morao pozvati inspekciju u novu kontrolu, ali Gradska uprava Grada Banja Luka i ne zna u kakvom se stanju nalazi područje kojim bi morala upravljati i štititi ga.

Petar Bilčar, načelnik Odjeljenja za komunalne poslove Grada Banja Luka,kaže da je Pećina veliki potencijal, ali da se u „ozbiljnu priču“ može ući tek kada istekne koncesija za kamenolom –2046. godine.

Zakonom o zaštiti prirode RS-a propisane su kazne od četiri do dvadeset hiljada KM za pravna lica koja koriste područje i pritom ne poštuju mjere zaštite. Inspektorat do danas nije kažnjavao već samo izdavao preporuke.

I drugi koncesionari štete zaštićenim područjima. Krivac za velike količine mulja i česte poplave u Parku prirode „Hutovo blato“ su hidroelektrane „Čapljina“ i „Dubrovnik“, koja se većim dijelom nalazi na području Hrvatske. Ovom prirodnom rezervatu u Hercegovini hidroelektrane oduzimaju vodu rijeke Trebišnjice i zbog toga se ovo močvarno stanište više od 160 vrsta ptica i drugih životinja i biljaka isušuje i zarasta u mulj i trsku. Endemskim vrstama u Hutovom blatu prijeti izumiranje.

Iz organizacije za zaštitu okoliša WWF „Adria“ procjenjuju da će Hutovo blato nestati za 30 godina ako se nešto odmah ne poduzme. Federalno ministarstvo okoliša i turizma je 2015. godine na insistiranje ove organizacije uvrstilo obavezu restauracije Hutovog blata u dokument koji je priložen uz Ekološku dozvolu „Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne“ (HZHB) koja je vlasnica hidroelektrane u Čapljini.

 „To je značilo da 'Elektroprivreda HZHB' treba u narednih pet godina, po tom planu, uložiti u revitalizaciju Parka prirode 'Hutovog blata' 500.000 KM godišnje“, kaže Zoran Mateljak iz WWF „Adria“. Međutim, „Elektroprivreda HZHB“ je sudskim putem osporila ovaj dokument.

„Oni traže proceduralne greške kako bi izbjegli bilo kakvu obavezu o tom pitanju, a kamoli da bi oni nešto dragovoljno napravili“, smatra Mateljak.

Iz „Elektroprivrede HZHB“ nisu odgovorili da li su do sada izdvajali i hoće li ubuduće izdvajati novac za obnovu Hutovog blata.

„Nije do sada nikad uplaćeno niti jedna marka“, kaže direktor JP „Hutovo blato“ Nikola Zovko.

Zovko kaže da nije problem što hidroelektrane rade, ali je potrebno da izdvoje dio novca za područje na kojem prave štetu. Procjenjuje se da bi za obnovu staništa, vode, izvorišta, ribljeg i ptičjeg fonda u Hutovom blatu bilo potrebno 4,8 milijuna KM. Zovko tvrdi da je „Hutovo blato“ zbog hidroelektrane izgubilo 50 posto kapaciteta vode za 40 godina, „a prijetnja je da izgubimo još više sad, novim zahvatima u gornjim horizontima“. Riječ je o projektu „Elektroprivrede RS-a“ koja već gradi prvu od tri planirane hidroelektrane na Trebišnjici.

Problem s hidroelektranama bi mogla imati i druga zaštićena područja. U Nacionalnom parku „Sutjeska“ planirana je izgradnja četiri male hidroelektrane (MHE). Projekt je zaustavljen dok se ne donese planski dokument koji bi trebao riješiti pitanje korištenja zaštićenog područja. U planu je i velika hidroelektrana „Vrilo“, projekt EPHZHB-a, koja bi mogla imati utjecaj na Livanjsko polje, zaštićeno kao močvara međunarodnom Ramsarskom konvencijom.

I Zaštićeni pejzaž „Bentbaša“ bi mogao biti oštećen hidroelektranama. U kanjonu Miljacke, na ulazu u Sarajevo, gradi se mala hidroelektrana, a nizvodno je u gradu planirana još jedna.

Nebriga ili nedostatak novca

Zaštićenim područjima obično upravljaju:općine, javna preduzeća i ustanove, nevladine organizacije ili različita pravna lica. Oni su dužni pratiti šta se dešava sa ugroženim vrstama biljaka i životinja te štititi područja od štetnog utjecaja čovjeka. Ipak, to se radi tek sporadično.

Novinari CIN-a su utvrdili da polovina zaštićenih područja nema plan upravljanja, a skoro jednak broj nije radio monitoring pa se i ne zna precizno koje vrste trebaju biti zaštićene na tim područjima.

Većina upravljača, međutim, kaže da nemaju ni dovoljno novca za sve obaveze niti dovoljno stručnih ljudi.

U Parku prirode „Blidinje“ su napravili plan upravljanja u kojem su naveli svoje želje: više zaposlenih i proglašenje područja nacionalnim parkom kako bi samostalno mogli štititi područje od nelegalne gradnje, krivolova i drugih štetnih utjecaja.

„A želje se ne ostvaruju. Znači, niko ih drugi nije zapisao ili ih neće i ne želi provoditi“, kaže direktor ovog javnog preduzeća Zdravko Kutle.

Umjesto da ih financira Federacija BiH, Zaštićeno područje „Blidinje“ dobija novac samo od Hercegovačko-neretvanske županije i od tih 3.700 KM mjesečno pokriva plaće za jedine uposlenike – direktora i knjigovođu. Njihova nadležnost je davanje sugestija nadležnim službama.

„ (...) da opominjemo da kažemo da se tu nešto događa. Da li će se to zatvoriti, zaštititi i inspekcija svoje odraditi, mi nismo u tom dijelu nadležni“, objašnjava Kutle.

Zbog nedostatka novca ni upravljač močvare„Gromiželj“ u Bijeljini ne može brinuti na pravi način o ovom staništu rijetke i ugrožene vrste - ribe mrgude. Iako je na papiru zaštićen duže od dvije godine, nijedna institucija nije izdvojila niti marku za njegovo čuvanje. „Gromiželj“ je zapušteno područje sa niskim nivoom podzemnih voda, problemima sa muljem i korovskim vrstama.

„To je sve zaraslo i sramota da je tako“, kaže Žarko Vikić, predsjednik Udruženja za zaštitu flore i faune„Gromiželj“ koje upravlja ovim područjem. On objašnjava da Udruženje nema mogućnost da svakodnevno čuva područje od lovaca, ribolovaca i odlaganja otpadate da je o ovome razgovarao sa lokalnom zajednicom i predstavnicima entitetskih institucija koje prebacuju nadležnost financiranja jedni na druge.

„Njima je problem kad ja odem i kažem treba čuvar, treba ekolog i biolog“, kaže Vikić.I ako prema akcionom planu za zaštitu i revitalizaciju ove močvare godišnje treba samo 20 tisuća KM, novac niko ne da.

Samo četiri nacionalna parka u BiH imaju redovna financiranja iz entitetskih budžeta: „Sutjeska“ godišnje dobije 1.140.000 KM, „Kozara“ 760.000 KM, „Una“ 500.000 KM i„Drina“ 200.000 KM.

Zaštita ili korištenje prirodnih dobara

Entiteti su se obavezali da će brinuti o zaštićenim područjima. Republika Srpska ima 27, a Federacija 12 zaštićenih područja.

Osim toga, u BiH postoje i tri močvare koje su zaštićene međunarodnom konvencijom i imaju status prirodnog dobra koje predstavlja bogatstvo čitavog čovječanstva: Bardača, Hutovo blato i Livanjsko polje. Važne su jer od njih zavisi opstanak brojnih biljnih i životinjskih vrsta, ali i ublažavanje klimatskih promjena.

Međutim, iako su vlasti planirale zaštititi određena područja, istovremeno su omogućile privatnicima i da eksploatiraju njihova bogatstva.

Janjske otoke kod Šipova, područje ispunjeno slapovima, vodnim kaskadama, zelenilom i šumom visoke kvalitete, bi trebalo, prema entitetskom prostornom planu, biti proglašeno zaštićenim pojasom.

Vlada RS-a je 2006. godine dala koncesiju za izgradnju male hidroelektrane na ovom području, ali radovi nisuni počeli jer ovaj objekt nije planiran ni u prostornim ni vodnim dokumentima.

Unatoč tome, Narodna skupština RS-a je prošle godine po skraćenom postupku usvojila Zoning plan posebne namjene Janjskih otoka kojim se predviđa izgradnja MHE u ovom kraju. Poslanici su glasali za dokument koji nije usklađen sa Prostornim planom RS-a u kojem piše da se za ovo buduće zaštićeno područje „ne smiju izdavati dozvole za gradnju MHE ili drugih objekata kojima se mijenjaju vodni režimi“.

„Veoma je teško napraviti balans između korištenja i zaštite prirode“, kaže Željka Stojičić, viša stručna suradnica za zaštitu prirode u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a.

Izradu Plana je financirala firma „Hidrovat“ iz Mrkonjić Grada koja planira graditi MHE. Ova firma je u suvlasništvu sa GLA „Holding“, austrijskom grupacijom u čijem vlasništvu je i firma koja je dobila koncesiju za izgradnju MHE u Nacionalnom parku„Sutjeska“.

Stojičić nije željela govoriti o zakonitosti Zoning plana: „Meni usvajanje tog plana znači da je sprovedena procedura i da je sprovedena u skladu sa Zakonom o uređenju prostora“.

A upravo su Ministarstvo i Zavod nekoliko mjeseci prije usvajanja Zoning plana propustili priliku za zaštitu Janjskih otoka. Ekološko-promotivno udruženje „Eko zona Šipovo“ je Ministarstvu uputilo inicijativu za proglašenje zaštićenog područja, ali Zavod zbog drugih obaveza nije imao vremena da izradi studiju zaštite. S obzirom da Ministarstvo nije zadužilo nikog drugog za ovaj zadatak, Janjske otoke su ostale nezaštićene do danas.

Bardača kod Srpca je kao ramsarsko područje, na papiru zaštićeno kao močvara sa 11 jezera i staništem oko 200 vrsta ptica, ali je u stvarnosti izgubilo ove vrijednosti. Danas je ostalo samo jedno jezero, a ostala su isušena i pretvorena u poljoprivredno zemljište sa zasadima kukuruza i pšenice.

U jezerima Bardače je od 1902. godine uzgajana riba i zahvaljujući tome je postala značajno stanište ptica. Međutim, od 2010. godine počinje postepeno uništavanje ove oaze mira.

Državno preduzeće Ribnjak „Bardača“ je zapalo u velike minuse iz kojih se pokušalo izvući zajedničkim ulaganjem sa privatnom firmom „Agroimpex“. Zahvaljujući štetnim ugovorima, „Agroimpex“je postao vlasnik jezera i zemljišta na Bardači.

Tadašnji direktor Ribnjaka Anđelko Dumonić je osuđen na zatvorsku kaznu od šest mjeseci zbog nanošenja štete preduzeću, dok je suvlasnik i direktor „Agroimpexa“ Nikola Vukelić oslobođen optužbi za podstrekivanje na krivično djelo.

Dok je sud pokušavao riješiti odgovornost i vlasničke odnose u „Bardači“, „Agroimpex“ je isušivao jezera i sijao kukuruz. Zbog toga ga je Republički inspektorat kaznio dva puta sa ukupno 5.700 KM.

Vukelić tvrdi da je u ribnjak uložio oko tri milijuna maraka, a da mu se proizvodnja ribe nije isplatila.

„Neka meni ljudi vrate pare (Republika Srpska, op.a.), eto im ribnjak! Šta je problem? Znate koliko sam ja emotivno vezan za taj ribnjak? To je zlo jedno!“

Usporedo sa sudskim postupcima Ministarstvo je pokrenulo postupak zaštite Bardače, ali su odustali kada je postala vlasništvo „Agroimpexa“ 2016. godine. Do tada su jezera već bila isušena. Vukeliću ne znači mnogo činjenica da je riječ o staništu 200 vrsta ptica koje je isušivanjem narušeno: „Nemam pojma! Niti sam dobio ptice na popisu kad sam to kupovao, niti mi sad traži taj spisak“.