Svakodnevno prolazeći pored Trga hrvatskih velikana u Mostaru, bez obzira na vremenske prilike, sasvim sigurno susrećete Mirsada Ahmetovića. 

Sjedi na pločniku i čeka pomoć sugrađana. Dobrih ljudi koji ostave poneki novčić, kupe pecivo, hranu ili poslasticu. 

Svima je zahvalan, voli dobre ljude, nikom kako kaže ne želi zla, pa ni čovjeku koji mu je prije sedam godina usmrtio sina i od njegovog kasnije života napravio košmar. Mirsad je nakon slučaja u nekadašnjoj Slavoniji Di obolio do dijabetesa, brine o unucima i pati za sinom koji nikad neće biti zaboravljen. 

Pričao nam je ovog puta o teškim danima djetinjstva u velikoj romskoj obitelji u kojoj je stekao ukupno 17 braće i sestara. Danas ih je živo petoro.

- Bilo nas je 18 djece od oca, moje majke, i kasnije maćehe. Djetinjstvo koje nikomu ne bih poželio. Ali sam ponosan što sam to što jesam. Što nikomu ne mislim zla, što poštujem svakoga, počinje priču Mirsad.

Bojovnik HVO-a

Dio djetinjstva i ranu mladost proveo je u domu za nezbrinutu djecu. Nije si mogao priuštiti odjeću, obuću, knjige i školski pribor. Pomogli su vaspitači. Zahvalan im je i danas.

- Othranila nas je maćeha. Davno su svi umrli. U domu sam završio sedam razreda. Vaspitači su mi tih godina bili kao roditelji. U zeničkom domu sam se zadržao do punoljetnosti, prisjeća se.

Vaspitači su ga podučili lijepom ponašanju, zahvaljujući njima postao je čovjek za kojeg se kaže da je kulturan, susretljiv i učtiv. Vraća se stalno na 2016. i zločin u Slavoniji Di.

- Moj život je otišao sa sinom. Ostavio mi je srećom djecu koja me podsjećaju na njega. Oni danas idu u školu, oni su moj život, moje ikone, duša i moje srce. Imaju plemenitost poput oca. Supruga mi je kasnije pretrpjela moždani udar, priča dalje Mirsad.

Ni ratni dani nisu bili lagani. Bio je dragovoljac Hrvatskog vijeća obrane.

- Ljudi u toj vojsci su bili korektni prema meni. Možda će netko reći da sam ustaša, ali ja nikome nikad nisam mislio loše. Mi Romi smo željeli da nitko ne pogine. Rat nas je sve zadesio. Hvala i mojim Vitežanima. Volim i poštujem sve ljude i nazivam i Hvaljen Isus i Marija, i Pomozbog, i Selam alejkum, kaže s ponosom.

Ljut je na odvjetnike koji mu nisu pomogli da dobije naknadu za pretrpljenu bol. Danas, kaže, živi u trošnoj daščari koju je skovao u zidinama nekadašnje Fabrike duhana Mostar. 

- Volio bih da imam topao dom, struju, vodu, udobnost... Nažalost, danas to nemam. Svi znaju moju priču. Hvala i Dnevnom listu, Dariju, djevojci koja je kod vas radila, a nedavno je preminula, uvijek mi je pomagala. Moj životni put je gorak. Nisam prosjak, ne tražim milost, ovo je samo nevolja, govori razočarani Mirso.

Hvala svima!

Zahvaljuje javno Ivanu, volonteru iz crkve - kako ga oslovljava, na kupljenom šporetu i drvima. Sin mu je nedavno dobio privremeni posao u Komunalnom. Kaže da je riječ o zaposlenju na mjesec, pa moli dobre ljude da to preinače i zaposle ga za stalno kako bi cijeloj obitelji olakšali življenje. 

- Danas da imam vile pozlaćene ništa mi to ne bi značilo. Važno je biti čovjek. To je moja misija na zemlji. Nitko sa sobom s ovoga svijeta ne nosi ništa. To je jedina prava istina. Sve nas čeka crna zemlja, kazao je.

Na kraju je posebno zahvalio prijateljima Razi, Rami i Panteru koji su osigurali novac da sinu sagradi spomenik. Iskoristio je priliku i svim građanima poželio sretne buduće božićne i novogodišnje praznike.

S. Ž.