100 GODINA VELEŽA DNEVNI

Denis Zvonić, kapetan Veleža: Za kratko vrijeme smo prošli put od pakla do raja

Uz kratki izlet u Zvijezdu Gradačac, mladić koji je stasao u omladinskoj školi kluba, član Rođenih je duže od desetljeća, a za Velež je prvi put na zvaničnoj utakmici zaigrao u svibnju 2011. godine.

Denis Zvonić je treći kapetan Fudbalskog kluba Velež koji je od 1922. do danas podigrao veliki trofej. I ovog puta namijenjen pobjedniku Kupa BiH.

Rođeni su nakon punih 36 godina i trijumfa nad Dinamom u Beogradu, bili najbolji u najmasovnijem natjecanju, a čast da prvi zapleše s peharom pred Veležovim navijačima imao je upravo Zvonić.

Uz kratki izlet u Zvijezdu Gradačac, mladić koji je stasao u omladinskoj školi kluba, član Rođenih je duže od desetljeća, a za Velež je prvi put na zvaničnoj utakmici zaigrao u svibnju 2011. godine.

Sjećam se tvog debija na Koševu prije 12 godina. Jesi li mogao pretpostaviti tog dana da ćeš desetljeće poslije kao kapetan podići pehar – prvi koji je nakon rata osvojio Velež?

-Da sam baš tako razmišljao u tom trenutku – nisam. Do kraja ću biti iskren. Taj meč na Koševu pamtim naravno i za mene je poseban. Bilo je to posljednje kolo. Dobra smo ekipa bili, igrali smo cijelo proljeće dobro i imali dobru posjetu na stadionu, a taj meč sa Sarajevom je ustvari igran za prestiž. Ustvari nama je bio za prestiž, a njima za drugo mjesto, na kojem su okončali sezonu. Malo je sreću pokvario crveni karton koji sam dobio za kratko vrijeme provedeno na terenu, ali sve u svemu lijepo sjećanje. Bio sam ljut na sebe zbog isključenja, ali i ponosan zbog debija, jer je to nešto o čemu smo svi mostarski dječaci ranije sanjali. Sarajevo je pobijedilo, i to teškom mukom. Jedva su postigli gol na kraju i završili na drugom mjestu. Mi smo na Koševo došli s mladim timom. Od starijih su igrali samo Stokić, Gančev i Armel Škaljić. Igrali smo dobro, ali nismo uspjeli ostati neporaženi. Trener nam je bio pokojni Milomir Odović. Kasnije sam maštao da osvojim s Veležom trofej. Maštao sam i da postanem kapetan, da igram Europu. Sve ono o čemu sam maštao je hvala Bogu postalo stvarnost. Zamislite koliko sam danas sretan čovjek. Biti treći kapetan u povijesti koji je podigao trofej nakon velikih Envera Marića i Vladimira Matijevića je nevjerojatna čast, privilegija i nešto na što sam ponosan. Ostat će te fotografije s Bilinog Polja zauvijek. Imat ću o čemu pričati i svojim unucima. 

Tokom ovih 11 godina otkako si tu, kroz klub je prošlo mnogo trenera, igrača i nekoliko uprava. Koje vrijeme izdvajaš?

-Ovo posljednje. Bilo je mnogo teških godina. Svašta nešto smo prošli. To je kao filmska priča. Velikan je naš Velež. Pa samo za ovih mojih deset godina šta je sve istrpio. Nevjerojatna priča. Pamtim i dane u kojim se pričalo kako nema dovoljno novca da se plati gorivo za odlazak na gostovanje. A danas smo stabilni, sve je na svom mjestu. Moram kazati da je i prije renesanse i posljednjih sezona obilježenih Europom i trofejom, bilo mnogo lijepih momenata i dosta sretnih. Bilo je tu dosta dobrih igrača, dobrih ljudi, dobrih trenera. I kad je bilo najteže, bili smo ponosni na grb i dres i to je ta neka naša veličina. To drugi nemaju. Na kraju je došao nastup u Europi, pa AEK, penali. To sve je bilo kao bajka. Nekad sam se pitao da li sanjam. Pa onda na sve to i nedavno osvajanje Kupa. Pune tribine, takva podrška, ljubav. Nevjerojatno! Moram reći da smo u ovim godinama prošli put od pakla do raja i da je stvarno nekad sve što se danas dešava izgledalo nemoguće. Predan rad svih, dobra organizacija i red donesu rezultat. Pravi rad i poštenje kad-tad se vrate. Mi smo možda u finalu igrali ispod svog nivoa, ali smo pobijedili Sarajevo jer smo dotad bili hrabri, dobri i dobro radili. Vratilo nam se to. Nagrađeni smo.

Kada ti je bilo najteže?

-Igrali smo u Bihaću protiv Jedinstva. Tamo smo putovali na praktično majstoricu za opstanak. Morali smo u Bihaću pobijediti Jedinstvo. Da to nismo uspjeli siguran sam da bismo ispali u Drugu ligu FBiH. To bi baš bio bolan udarac. I to bi značilo treći bh. rang. Jedinstvo je imalo u tom trenutku dobru ekipu i nije bilo jednostavno. Čak su imali i vodstvo, a onda smo se pogledali u oči i krenuli na sve ili ništa i dobili opstanak. I sretan sam i ponovo ponosan što sam na toj utakmici postigao oba gola.

Tko su igrači s kojim si igrao koje izdvajaš?

-Na početku karijere to su bile klupske legende Adis Obad, Dženan Zaimović i Admir Velagić. Od njih smo svi iz naše generacije učili. Oni su bili dobri prema nama. Kao starija braća. Pomagali su savjetima, tapšali su nas i kada nije išlo, i uvijek su preuzimali odgovornost. Kasnije je kada su oni otišli bilo mnogo dobrih igrača. Dobrih ljudi, prijatelja. Ako nekoga baš moram izdvojiti onda je to Nermin Haskić. Pravi dečko, sjajan fudbaler. Čovjek vrijedan respekta.

Kako si se osjećao dan nakon osvajanja Kupa BiH?

-Iskreno, ne želim sad zvučati stereotipski, ali to je osjećaj koji je teško opisati. Probudiš se ujutro i shvatiš šta si dan ranije uspio. Vraćaš film, pitaš se je li ovo san. Bio sam zadovoljan, sretan, ali više od svega ponosan. Ponosan na uspjeh, na trofej, ali i na podatak da sam imao privilegiju i čast biti kapetan koji je digao trofej. Znam najbolje koliko smo svi disali za to, koliko smo svi sebe dali i sve nam se vratilo na kraju. Zamislite osjećaj tog dana dok u gradu ljudi prilaze, čestitaju, traže fotografije. Neopisivo…. U Zenici je također bila ludnica. Podrška kakvu smo imali je nezapamćena.

Je li bilo ponuda za nastavak karijere posljednjih godina?

-Bila je konkretna ponuda za odlazak u inostranstvo. Tražio me klub iz Južne Koreje dok sam očekivao nastup na europskoj sceni. Nekako nisam mogao odoliti tom izazovu. Važnije mi je bilo igrati s Veležom europske utakmice, nego otići zaraditi dobar novac. I nisam se pokajao. Kasnije kada smo izbacili AEK, uz gol iz penala koji sam postigao, znao sam da nema te Koreje koja bi mogla zamijeniti ili nadomjestiti tu radost i zadovoljstvo.

Kakva su tvoja očekivanja od naredne sezone u Europi i domaćim natjecanjima?

-Velika. Imamo novog šefa kojeg ne treba predstavljati i o kojem ne trebamo pričati čitateljima. Zna svako ko je Amar Osim i šta je dosad osvojio. Imat ćemo vjerojatno nešto drugačiji stil, šef ima drugačije zahtjeve od svog prethodnika, ali sve je ponovo do nas. Sada se moramo dobro pripremiti, iskoristiti sve prijateljske utakmice i spremni dočekati prvi evropski meč. U Europi se nadam prolasku makar na prvoj prepreci, a cilj je zadržati se u tom takmičenju što duže. U prvenstvu očekujem da ćemo krenuti od strata dobro, te da nam se neće ponoviti prošlo ljeto u kojem smo neobjašnjivo kiksali na nekim utakmicama, zbog kojih smo se kasnije morali vaditi i igrati pod pritiskom.

Poruka za navijače za kraj…

-Kao i dosad, uvijek budite uz nas. I kada ne ide budite 12. igrač. Mi ćemo se truditi biti najbolji na svim utakmicama, svjesni veličine kluba i težine dresa koji nosimo.

VEZANO

Velež:’Ostaje žal zbog tradicije koja ostaje’

urednik

Senad Husnić, predsjednik FK Velež: Ovaj grad i klub zaslužuju pažnju i ljubav

urednik

100 GODINA VELEŽA Petica Zvezdi, Saftigu brige

urednik