Image default
DNEVNI IZBOR UREDNIKA

IN MEMORIAM Bekim Sejranović: Cijeli svemir je jedna velika priča

U povodu smrti velikoga pisca i nomada Bekima Sejranovića objavljujemo intervju koji je u veljači 2016. dao za Dnevni list
Razgovarala: Vesna Hlavaček

Naš sugovornik, Bekim Sejranović, ime je koje se nezadrživo penje uvis na ljestvicama najboljih i najčitanijih pisaca, u zemlji i inozemstvu. Promocija njegovog romana „Tvoj sin Huckleberry Finn“, održana u knjižari nakladničke kuće „Buybook“, bila je prvorazredan događaj u kulturnom životu bh. prijestolnice.

 „Tvoj sin Huckleberry Finn“  vaš je četvrti roman, upravo objavljen u nakladi Buybooka. U knjiziVaš junak pokušava s dvojicom prijatelja, Japancem i Norvežaninom, ploviti riječnim putem od Brčkoga do Crnoga mora. Uspijeva li im to?Vi ste nešto slično doista pokušali i ostvariti… Kako je, zapravo, nastajao vaš roman?

-To je bio moj dječački san – ploviti. Nakon što sam pročitao , kao i većina dječaka, knjige Marka Twaina „Tom Sawyer“ i „Huckleberry Finn“, pokušao sam napraviti splav, tako što sam izbacio kupus iz dva bureta u kojima ga je moja baka kiselila, spojio letve daskama… No, baka me uhvatila i dobro istukla šibom, jer joj je propao kupus. A godine 2006. kupio sam mali brod, dugačak oko 7,5 metara,pokretao ga je također vrlo mali motor. Krenuli smo na put , ja i jedan Norvežanin, i slučajno smo naišli na jednoga Japanca , koji se bavi profesionalno , kao redatelj, dokumentarnim filmom. On je snimao to putovanje. Tako je nastao dokumentarni film: „Od Tokya do Morave“, koji  se može pogledati na Internetu. Sve je  započelo 2006. godine. Dok smo putovali, pravio sam zabilješke, crtice, jer smo doživljavali razne zgode i nezgode, i –vremenom su od njih nastale priče,koje čine jedan dio romana. Drugi dio je nastao desetak godina nakon putovanja. Glavni junak i dalje živi na rijeci Savi, zajedno s prijateljem kojemu je nadimak Crnac (no, prijatelj  je, zapravo ,Bosanac). Otac glavnoga junaka dolazi iz Melburna , iz Australije. S ocem gotovo cijeloga života nije u dobrim odnosima. Otac je veoma bolestan, zna da će umrijeti i dolazi da provede posljednje mjesece života sa sinom. Tu se događa dramatičan rasplet odnosa između njih dvojice…Otac je bio kapetan riječne plovidbe. Roman ima dva fabulativna toka, koji se isprepleću. Percepcija vremena na rijeci, na kojoj živite mjesecima i godinama drukčija je od one kada živite u gradu.Vrijeme sporije teče, nema žurbe. Jednostavno sam otkrio čitav svijet koji postoji na pet do deset kilometara uzvodno od Brčkog… gotovo kao da ste u džungli… Ja imam brod, svakoga ljeta plovim Savom i Dunavom, ponekad se našalim i kažem da sam ovu knjigu napisao  kako bi bila reklama jednom mom poslovnom snu. Naime, želio sam napraviti jedan veliki brod kako bih radio krstarenja po Savi i Dunavu, ne preveliki, za deset do petnaest ljudi. Planiramo krenuti s tim već ovoga ljeta.

U romanu, dakle,  pišete o temama koje su nam svima važne – o odnosima u obitelji, na relaciji otac –sin, majka – sin… Za čim, zapravo, čezne Vaš junak kada je riječ o tim odnosima? Za prihvaćanjem, ljubavlju?

-Činjenica je da su za našu stabilnost, osjećaj pripadnosti, za samopouzdanje,  najvažnije prvih nekoliko godina života, ljubav koja će Vam u najranijem djetinjstvu biti pružena. Moji su se roditelji razveli nakon moga prvoga rođendana. Otac je otišao u Beograd, mama u Rijeku, a ja sam ostao kod bake i djeda u Brčkom. Oni su bili zapravo moji pravi roditelji. Ali, da stvari budu kompliciranije, i majka i otac su dolazili k nama, odvodili me k sebi, tako da sam uvijek kod nekoga bio privremeno. U 13. godini sam otišao od kuće, živio u domu, onda je počeo rat i u 21. godini odlzim u Norvešku. Moja su lutanja tako započela dok sam još bio mali, i tako i danas živim na tri adrese: jedna je u Oslu, druga u Zagrebu, treća u Brčkom. Često idem, svakog drugog vikenda kod moje mlađe kćeri, u Ljubljanu, ona ima tri i pol godine, dok druga, trinaestogodišnja kći, živi u Oslu.Obje žive sa svojim mamama, i očusima, ali imamo veoma dobre odnose, ljetujemo zajedno, pokušavam koliko god mogu biti prisutan u njihovom životu.

Dakle ono što se događalo Vama u ranom djetinjstvu, na sličan se način događa danas Vašoj djeci.

-Preselio sam u Zagreb kako bih bio blizu mlađe kćeri, koja je veoma vezana za mene. Bilo mi je naporno svakoga mjeseca putovati na relaciji Oslo – Ljubljana. Naravno, situacija nije bajna, ali dobio sam u životu takve karte i jedino mogu pokušati od toga napraviti najbolje što mogu.

U našim  životima često s vremenom postajemo slični roditeljima i činimo iste stvari koje smo im nekada zamjerali…

-Da, moja kćer će se razlikovati od djece koja nemaju razvedene roditelje. I moj otac je dijete razvedenih roditelja, a djedu, koji me othranio, mama je umrla kada je imao 18 mjeseci. Svi muškarci u mojoj obitelji su odrastali bez majke. To se primjećivalo kod njih. Ponekada imam osjećaj da sam stariji od svoga oca, a to nije dobar osjećaj. Petpostavljam  i da će mi, možda, moje kćeri jednoga dana zamjeriti nešto čega ja nisam danas ni svjestan. To je nešto s čim se većina roditelja, uostalom, suočava: konflikt s djecom. Mislim da je to neminovno, i gotovo zdravo. Tri puta sam se ženio i dobio izvan brakova dvoje djece, s drugim ženama.

U romanu pišete i o ovisnostima kojima je danas izložen mladi čovjek…

-Tvari, supstance koje nazivamo drogama, veoma se razlikuju, ali se sve trpaju u isti koš. Neke su opasne po život, a neke sasvim bezazlene. Nije isto zapaliti džoint ili se fiksati heroinom – to je, naravno, moje mišljenje. Alkohol je također neka vrsta „droge“, gotovo najštetnija, jer ljudi postaju agresivni pod njegovim utjecajem. Volim čitati knjige kad pušim džoint. On se pravi od marihuane, koja je lijek za mnoge bolesti.

Kroz sve se Vaše romane provlači kao crvena nit tema identiteta. Zašto nam je svima to toliko važno, i kakvo je Vaše iskustvo potrage za identitetom?

-Pitanje identiteta je jedno od temeljnih pitanja umjetnosti. Već su pećinski ljudi svojim crtežima pričali priču o tome tko su  oni: lovci na jelene, ribiči, u Norveškoj su u špiljama crtali sebe na skijama. Danas se moderna umjetnost također bavi tim pitanjem. Osuđeni  smo na mnoštvo identiteta: rađamo se kao nečija djeca, postajemo braća, sestre… Svi imamo puno identiteta, neki su međusobno kompatibilni, neki nisu, pa dolazi do unutarnjih konflikata u čovjeku. Uza sve ostale, ja imam i norveški identitet. Osjećam da sam pomalo drukčija osoba kada komuniciram na norveškom jeziku: drukčije se šalim, drukčije pričam, drukčije razmišljam. Mislim da je jezik veoma važan čimbenik u formiranju nečijeg identiteta. Kada dođem u Bosnu, prebacim se na bosanski jezik, u Rijeci na riječki dijalekt, čak i norveški govorim na dva načina, upotrebljavam dva dijalekta. Imati više identiteta je i bogatstvo i teret… kako kad…

Pišete i na norveškom jeziku. Često slušamo i čitamo o tome koliko su nesretni pisci koji žive u egzilu, izvan domovine, bez doticaja s materinskim jezikom na kojemu stvaraju svoja djela… Međutim, Vas  u Norveškoj prihvaćaju kao svoga pisca, Vi ste svoju novu knjigu „Tvoj sin Huckleberry Finn“ objavili na norveškom…

-Da, ali trebale su proći 22 godine da se usudim tako nešto uraditi. Da nije bilo financijske motivacije, ne bih se na to odlučio. Dobijete puno više novaca ako knjigu napišete kao norveški autor, nego ako netko drugi vaše djelo prevede. Na našem jeziku mogu se pedeset puta bolje izraziti. Bitno je i o čemu pišem: o Bosni ili u Norveškoj… Mnogi su se pisci na takvom pokušaju okliznuli, mali je broj onih kojima je to uspjelo. Ja sam imao i podršku mojega lektora. Knjiga je dobila iznenađujuće dobre kritike u Norveškoj, kandidirana je i za knjigu godine.

Odnos na relaciji muškarac – žena također propitkujete u svome djelu…

-Ispričao sam u romanu priču o jednoj velikoj, možda najvećoj ljubavi. Bilo mi je teško dok sam o tome pisao jer je sve još bilo „svježe“ – bolje je kada čovjek piše sa distance, kako bi lakše i sam sebe analizirao. Ja sam se unaprijed ispričao čitateljima da će biti puno patetike u toj priči. U Norveškoj je pričati o vlastitim osjećanjima nešto poput znaka lošega odgoja. Tamo je racionalnost gotovo religija. No, ljudi nisu samo racionalni. Mi smo njima pomalo smiješni, patetični, naša osjećanja drže primitivnima…

Mislite li da se općenito, u odnosima muškaraca i žena nešto bitno mijenja?

-U Norveškoj je postotak razvoda brakova dostigao razinu od 60%, u Oslu 70%. Mislim da je brak kao institucija prevaziđen. Ne znam kako to riješiti, a da djeca ne pate…

Kada ste počeli pisati, što su bili Vaši prvi radovi?

-Bilo je to u Rijeci, u Srednjoj pomorskoj školi, kada je moja profesorica Katja (njezino ime nosi moja starija kći) otkrila moj talent i potaknula me da pišem poeziju. Pisao sam već ranije tekstove za naš punk-band „Paranoja“. Poslije Srednje pomorske  škole upisao sam Pomorski fakultet, potom napustio Rijeku, jer nisam mogao dobiti hrvatsko državljanstvo kada je počeo rat, a u Bosni su mi kazali da već deset godina živim u Rijeci, i više ne pripadam tu. I, otputovao sam za Norvešku…

Jeste li na temelju tog iskustva svom prvom romanu dali ime „Nigdje, niotkuda“?

-Da, samo što je to i naslov jedne pjesme koju izvodi riječka grupa „Let 3“, pa smo, uz njihov pristanak, dali romanu to ime…

Kada ste se javili u književnosti s prvom knjigom?

-Zbirku kratkih priča „Fasung“ objavio sam 2002., a prije toga sam prevodio knjige sa norveškoga jezika, objavio studiju o Janku Poliću Kamovu – bio je to, zapravo moj magistarski rad.

Čime Vas je Kamov osvojio?

-On je Riječanin, u tom gradu postoji njegova ulica. Htio sam se maknuti iz Norveške, da budem sasvim iskren, i dođem u Rijeku. Trebao mi je nekakav povod, a povod je, eto,  bio da pišem magistarski rad  o nekom riječkom piscu. Otkrio sam Kamova, premda sam znao i ranije za njega, ali nije bio dovoljno poznat taj njegov roman “Isušena kaljuža“, objavljen 56 godina poslije njegove smrti. Pisao je roman toka svijesti gotovo 20 godina prije Jamesa Joycea. Taj roman uvršten je među deset najboljih hrvatskih romana ikada napisanih.Mislim da sam i ja pridonio tomu. Bio je izuzetna osoba, imao je buran život, umro je premlad. Godine 2003. objavio sam „Antologiju norveške kratke priče“.

Uslijedila je knjiga za koju ste dobili nagradu „Meša Selimović“ – „Nigdje , niotkuda“.

-Da, tema knjige je potraga za identitetom , s tim da sam u njoj ispričao i povijest naših  prostora, pišući o sudbini jedne obitelji…

Objavili ste potom romane „Ljepši kraj“ i „Sandale“…

-„Ljepši kraj“ veoma se razlikuje po svemu od mog prethodnoga djela, ocjene o tome koje je djelo vrjednije su različite. “Sandale“ su nastale tako što sam uzeo nekoliko priča iz „Fasunga“ i dodao nekoliko novih . Dvojili smo da li da to objavimo kao „labavi roman“ ili zbirku priča. Odlučili smo se za prvo rješenje, jer glavni junak je u svim pričama ista osoba i on ih povezuje u  smislenu cjelinu.

Tijekom promocije romana „Tvoj sin Huckleberry Finn“ priređene u knjižari „Buybook“ je isticano kako imate dar da jednostavno i lako pričate priču, koja ostavlja čitatelja bez daha. No, vi ste ustvrdili kako je težak put do te lakoće pripovijedanja…

-Eksperimentirao sam, pišući raznim tehnikama i stilovima i onda sam se uptao zašto se mučiti i izigravati nešto što nisi. Piši jednostavno. Volim pisati  u prvom licu jednine, a ne u trećem.

I veliki John Huston rekao je u jednom intervjuu kako je i za redatelja najvažnije da zna dobro ispričati priču u filmu koji režira… Odakle tolika glad za dobrom pričom kod gledatelja, čitatelja, slušatelja?

-Pa odatle što je cijeli svemir jedna velika priča,  mi svijet doživljavamo kroz priče, bez priče sve stvari postaju izolirane točke u prostoru i vremenu. Potrebna nam je priča koja će ih povezati, koja će nam objasniti svijet. Ako je nema, izmislit ćemo je…

Koji su Vam pisci bliski, koje pisce volite?

-Pa, od naših pisaca Andrić, Kamov, Krleža, Kiš… Od Norvežana –volim čitati  Hamsuna. Imam želju da prevedem ponovno njegova djela na naš jezik. Prevodim samo djela pisaca koji mi se sviđaju.

Je li pisanje postalo Vaša potreba? Što Vam ono znači? Možete li živjeti bez pisanja?

-Mogao bih, vjerojatno, ali kada dugo ne pišem, nakupi se puno toga u meni  i osjećam potrebu da to izbacim van. Pisanje je moja terapija.Pišem kako bih sebi objasnio stvari koje mi se događaju, da imam uvid u situaciju…

Kada promišljete zbivanja u svijetu, mislite li i danas, kako ste jednom izjavili, da je počeo Treći svjetski rat?

Ne želim biti zloguki prorok. Ali, mislim da se neće Treći svjetski rat voditi atomskim bombama, nego će se odvijati na puno malih  žarišta, sa više ili manje intenziteta. S druge se strane može postaviti pitanje je li rat ikada i prestajao. Nakon Prvog i Drugog svjetskoga rata uslijedio je hladni rat. Rat je permanentno stanje i žarišta su uvijek ista. Ne vjerujem da će se u tom pogledu nešto promijeniti, samo me brine budućnost Europe… Bojim se da će doći do građanskih ratova, uzimajući u obzir jačanje desnice, radikalne, neonacističke, uzimajući u obzir također rastuću ksenofobiju, islamofobiju – a istovremeno se radikaliziraju i useljenici. I, kada se jedno društvo polarizira, onda – ili si s nama, ili protiv nas. Jednom kada ta spirala krene, jako ju je teško zaustaviti.

Mislite li da će se nastaviti velike migracije, i kakve će biti posljedice?

-Hoće… Naivno je kada slušamo: Europa se mijenja. Pa naravno, svijet se oduvijek i stalno mijenja…Mi smo  prvi kolonizirali Afriku, Europa kolonijama može zahvaliti za svoje bogatstvo. Ta kolonizacija traje i danas, na sofisticiraniji način. MMF daje kredite koji se nikada neće moći vratiti. To se mora resetirati, inače neće biti mira u svijetu. Princip je uvijek isti: država se dovede u krizu, na rub bankrota, dođu privatne firme i pokupuju sve što valja. To se počelo šezdesetih događati u Južnoj Americi, danas je tako na Bliskom Istoku.

Koju glazbu rado danas slušate?

-Elektroniku, elektronsku muziku.

Imate li hobi?

-Plovidba i trčanje na skijama.

Umro Bekim Sejranović
Nakon kratke i teške bolesti u 48. godini života iznenada je u Banja Luci umro istaknuti književnik i književni prevoditelj Bekim Sejranović, priopćio je njegov hrvatski nakladnik VBZ. Bekim Serjanović rođen je u Brčkom 1972. godine. Studirao je i živio u Rijeci, a od 1993. godine živi u Oslu, gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. Od 2000. godine radio je kao sudski tumač i književni prevoditelj, predavao je norveški za strance, pisao i objavljivao prozu. Autor je knjige kratkih priča “Fasung” (2002.), kao i romana “Nigdje niotkuda” (2008.), “Ljepši kraj” (2010.), “Sandale” (2013.), “Tvoj sin Hucklbery Finn” (2015.) i “Dnevnik jednog nomada” (2017.). Za roman “Nigdje niotkuda” 2009. godine dobio je Nagradu Meša Selimović. Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski.

VEZANO

INTERVJU Goran Čerkez: Bezbroj puta ponavljam, daleko je kraj pandemije!

urednik

Šejla Grgić (Divanhana): Sa sevdahom se rađamo, odrastamo i živimo

urednik

NOVALIĆ OPET ‘OBJAŠNJAVAO’ AFERU ‘RESPIRATORI’: Šećer je u ratu bio 30 KM, a normalno je marka

urednik