Image default
DNEVNI IZBOR UREDNIKA SHOW

INTERVJU Gradimir Gojer: U Krležinom golemom kozmosu nalazim najviše dodirnih točaka s današnjicom, ali i svevremenošću

Razgovarala Vesna Hlavaček, Foto: Almin Zrno

Predstavom „Pijana noć 1918.“ Narodnog pozorišta Tuzla u Jajcu  28. 8. 2020. godine svečano su otvorene 39. Pozorišne/Kazališne igre BiH. 

I, upravo je ta predstava trijumfalno osvojila šest nagrada na našem najznačajnijem teatarskom festivalu, koji je završen 4. rujna.

Razumljivo je oduševljenje velikoga ansambla tuzlanskoga kazališta postignutim uspjehom. Za razgovor smo zamolili redatelja predstave Gradimira Gojera.

Sjećam se kako ste jednom izjavili da ćete do konca života režirati isključivo Krležina djela. Što Vas je navelo na takvu odluku?

-Poslužit ću se jednom analogijom: kada su velikog dirigenta, nažalost prerano preminulog Vjekoslava Šuteja, pitali o kretanjima u suvremenoj svjetskoj glazbi, on je bez oklijevanja kazao: Za mene je glazba relevantna do Šostakoviča, dalje ne…

I za mene je kompletno Krležino stvaralaštvo, dakle prozno, poetsko, dramsko, esejističko vrh vrhova ne samo u našim već i u europskim književnostima. U tom Krležinom golemom kozmosu nalazim najviše dodirnih točaka s današnjicom, ali i svevremenošću. Zato sam rekao što sam rekao i zato ću kad god mi se pruži prilika režirati djela iz opusa Miroslava plemenitog Krleže.

Kazali ste nedavno da je ovo bila vaša najteža redateljska zadaća?

-Točno. Morao sam na pozornicu donijeti što vjernije vrijeme naivističkog odnosa prema stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, pa onda živog, u to doba itekako živahnog, samog Krležu, kao jednog od likova tog karusela, kako bi Krleža rekao: vina, rakije, šampanjca, žena i šokolata. Tu pijanu atmosferu u kojoj se stvarala prva Jugoslavija. Vraški je to bio odgovoran posao u odnosu na povijest, ali i našu sadašnjost. A kompaserijski tih pedesetak sudionika predstave imalo je minuciozno precizne zadatke.

Da, pedesetak sudionika dalo je svoj doprinos uspjehu predstave koja je već prošle godine osvojila nagrade u Brčkom… S kojim ste se nagradama vratili iz Jajca u Tuzlu?

-Iz Brčkog smo donijeli nagradu publike za najbolju predstavu, a nagrađena je i Vesna Teodosić za najbolju kostimografiju. Iz Jajca smo donijeli nagradu za najbolju predstavu u cjelini, kao i nagradu za muziku, kostimografiju, najbolju režiju, najbolje glumačko ostvarenje i najbolju mladu glumicu. Poharali smo bukvalno nagradni fond. Osobno sam priželjkivao i neku specijalnu nagradu za pretalentirane djevojke i mladiće iz klase profesorice Jasmine Čelebić sa tuzlanske akademije. Mene osobno naprosto tokom rada na predstavi  nosila je ta fascinantna mladost.

Autori tekstualnog predloška Pijane noći 1918. su Miroslav Krleža, Ivo i Tena Štivičić. Zanimljivo je da je nastao prema istinitom događaju u kojem je sudjelovao i sam Krleža?

-Događaj je bio ulazak srpske vojske u Zagreb i njihov doček u dvorani Kola, koji se pretvorio u golemu i po Krleži skandaloznu pijanku. Štivičići su slijedili Krležinu memoaristiku, a ja sam ipak dao određeni stilizacijski okvir s Krležinom poezijom, bez koje inače ne znam uraditi niti jednog Krležu u posljednje vrijeme.

Što je to što „Pijanu noć 1918.“ čini i danas akltualnom? U intervjuu koji smo vodili prošle jeseni kazali ste: „Onaj tko dođe na predstavu u tuzlansko Narodno pozorište imati će osjećaj da od 1918. do 2019. na južnoslavenskim prostorima nije oslabila ni laž, ni političke smicalice, prevare i laži, da je sve to samo vremenom jačalo i da smo trenutno na samom rubu ponora koji ne znači propast ni južnoslavenske ni bh. ideje, nego ideje življenja na ovim prostorima uopće…“ Mislite li i danas tako?

Mislim i gore, jer mi se ne nalazimo pred apokalipsom; mi je već živimo kao robovi liberalnog kapitalizma, u laboratorijama proizvedenih novih bolesti, ugnjetavanja čovjeka na svaki način… Ovo je ustvari kraj jedne civilizacije.

Što je točno bila tema Krležinog eseja?

-Propast plemenite ideje jugoslavenstva, koja je ležala u njenom fundamentu zahvaljujući primitivnim nagonima svih sudionika. 

Dugo je vladalo mišljenje kako je Krležina djela teško postaviti na scenu… Vi nemate taj strah… Ovo nije vaš prvi susret sa Miroslavom Krležom.

-Taj bauk oko Krleže stvoren je u vremenu dominacije glembajevskog ciklusa Krležine dramatike…

Sve je postalo lakše nakon sedamdesetih godina kada su redatelji poput Para, Radojevića, Durbešića počeli scenski otkrivati sjajan ciklus Krležinih Legendi. Ja sam ključem Legendi i Krležine lirike otkatančio prolaze kroz čarobni Krležin dramski svijet. Da, ovo nije moj prvi Krleža. Režirao sam Gospodu Glembajeve, U agoniji, Adama i Evu, Put u raj, Kraljevo, Smrt bludnice Marije, Krležin izbor poezije Ver sacrum, Hrvatsku rapsodiju

Jeste li na festivalu postigli uvid u bh. teatarsku produkciju?

-Nisam. Došao sam posljednjeg dana na svečanost dodjele nagrada.

Pisac ste, redatelj, sveučilišni profesor… U kojem od poziva najviše uživate?

-U mom djelovanju najljepši trenutci su kad s praznim papirom sjednem za računalo i kad prvi put pred glumce izađem u nekom novom projektu…

Najavite nam svoj sljedeći projekt.

-U vremenu pandemije, kad ne znam hoću li jutro dočekati zdrav i na nogama, nezahvalno je bilo što planirati… Ponudio sam sarajevskom Pozorištu mladih Eshilove Perzijance, a tuzlanskom Narodnom pozorištu Put ka Damasku… Ali, naš narod mudro veli: Čovjek snuje, Bog odlučuje. Samo da bude zdravlja, ne manjka ideja…

VEZANO

INTERVJU Damir Jerković: Korona zakon u HNŽ-u jedan je od boljih u Federaciji BiH

urednik

Aleš Kurt: Jedva čekamo kraj pandemije da opet možemo početi raditi

urednik

Nejra Nuna Čengić: Smatram da prevedene knjige pružaju nove teorijske alate za istraživanje naše društvene zbilje

urednik