Image default
DNEVNI

EU GREEN DEAL – ZADNJA PRILIKA ZA ODRŽIV I INKLUZIVAN RAZVOJ ENERGETSKOG SEKTORA U BiH

Europska unija (EU) se opredjelila za radikalan zaokret u energetskom sektoru u pogledu smanjenja emisije ugljen dioksida (CO2). Energetskom politikom, usvajanjem Europskog zelenog  plana (eng. EU Green Deal) i tome prilagođenim zakonskim mehanizmima, određen je cilj potpune dekarbonizacije energetskog sektora do 2050. godine, odnosno, po najnovijim stavovima, redukcije emisije gasova stakleničke bašte (eng. greenhouse gases – GHG) do 2030. godine od najmanje 55 % u odnosu na referentnu 1990. godinu. Prevedeno na jednostavan jezik, ovo za elektroenergetski sektor (EES) znači radikalno smanjenje korištenja fosilnih goriva i gašenje elektrana za proizvodnju električne energije iz tih goriva do 2030. godina, odnosno potpuni prestanak proizvodnje iz termoelektrana (TE) na ugalj i prirodni gas najkasnije do 2050. godine.

Opredjeljujući se za ovu politiku EU očekuje da zemlje Energetske zajednice – EnZ (kojoj pripada i Bosna i Hercegovina – BiH), a posebno one koje su se opredjelile za buduće članstvo u EU, usvoje i implementiraju ovu politiku.

EU je spremna financijski podržati politiku dekarbonizacije i to ne samo u zemljama članicama EU nego i u drugim zemljama sa posebnim fokusom na zemlje zapadnog Balkana (ZB). Ova podrška, međutim, zavisi, kada je u pitanju energetski sektor, od ispunjavanja obaveza svake države pojedinačno  u pogledu dekarbonizacije sektora i ispunjavanja obaveza koje je zemlja preuzela ratificiranjem Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice (eng. Energy CommunityTreaty). Važno je naglasiti da EU planira u narednom periodu imati selektivan pristup u pogledu podrške zemljama ZB u zavisnosti od ozbiljnosti kojom svaka zemlje pristupa ispunjenju svojih obaveza. Ovo, pored ostalog,  znači za BiH da će ukoliko želi da sudjeluje u programu EU Green Deal-a konačno morati uspostaviti organizirano tržište električnom energijom i prirodnim gasom, urediti sektor prirodnog gasa, funkcionalno razdvojiti energetske kompanije, urediti oblast kvalitete nafte i naftnih derivata, i druge aspekte liberalizacije energetskog sektora na koje se obavezala na osnovu članstva u EnZ.

Već na prvi pogled  je očigledno da naprijed navedeni zahtjevi predstavljaju veliki ekonomski, politički, tehnički i socijalni izazov za BiH. Međutim, dekarbonizacija predstavlja i razvojnu priliku. Priključivanjem realizaciji Europskog zelenog plana BiH može da izgradi moderan, konkurentan, okolinski i klimatski održiv energetski sistem što je preduvjet i za privlaćenje direktnih stranih investicija, pogotovo u industrijsku proizvodnju koja je namijenjena izvozu u EU. Za to su potrebne odlučne i brzepolitičke odluke, definisanje dugoročne vizije i planova energetske tranzicije i postizanje društvenog konsenzusa (dogovora) o transformaciji postojećeg konvencionalnog modela energetike prema modernom modelu baziranom na održivom (zelenom) razvoju.

Energetski sektor (energetika) predstavlja jednu od najvažnijih privrednih grana u BiH. Koncept današnje energetike BiH je zasnovan na konvencionalnoj ekonomskoj paradigmi iz 70. godina prošlog vijeka, koju karakterišu energijski intenzivna i neefikasna upotreba energije iz fosilnih goriva, posebno u sektorima električne energije i transporta. U proizvodnji električne energije BiH se značajno oslanja na termoelektrane koje koriste lokalni ugalj. Energetski sektor je veliki zagađivač zraka, vode i tla na lokalnom i regionalnom nivou, te ugrožava okolinu i zdravlje ljudi. Energetski sektor ima i dominantan uticaj na emisije stakleničkih gasova sa preko 70% učešća u ukupnim emisijama. Konvencionalni koncept EES, koji ekonomski predstavlja najznačajniji dio energetike u BiH, osigurao je u proteklom periodu sigurno snabdijevanje električnom energijom industrije i domaćinstava kao i izvoz električne energije. Međutim, EES je poslovao u netržišnim uvjetima te ga karakteriše visok nivo subvencija (kako na strani potrošača tako i prema termoenergetskom sektoru, a posebno prema rudnicima uglja), što ugrožava njegovo održivo poslovanje i sposobnost za dalji razvoj. Pošto BiH ima ekonomski isplative potencijale obnovljive energije (hidroenergija, energija vjetra i biomase, sunčeva energija, …) budući razvoj proizvodnog portfolija u EES je opravdano zasnivati na obnovljivim izvorima energije (OIE). Pored OIE elektrifikacija sektora grijanja i transporta i općenito povećanje energetske efikasnosti treba da čine okosnicu procesa održive energetske tranzicije u BiH u narednim desetljećima.

Transformacija energetskog sektora, a posebno EES, je započela pristupanjem BiH i zemalja regije Jugoistočne Europe Ugovoru o osnivanju Energetske zajednice u 2006. godini. Ovim Ugovorom zemlje članice su se obavezale da će postepeno preuzimati dijelove pravne stečevine (acquis) EU, tako što će u domaće zakonodavstvo transponovati zahtjeve i pravila odgovarajućih direktiva i uredbi EU u oblastima: sigurnosti snabdijevanja, konkurencije, zaštite okoline, energetske infrastrukture, energetske efikasnosti i korištenja energije iz obnovljivih izvora. Na osnovu Ugovora o EnZ zemlje regije su se pridružile europskom tržištu umreženih energenata – električne energije i prirodnog gasa. Stoga trendovi razvoja u energetici EU predstavljaju strateški okvir za definiranje energetskih politika u zemljama članicama EnZ i u BiH.

Nakon globalne ekonomske krize iz 2008/2009. godine okolnosti (globalni ekonomski i tehnološki trendovi) u svijetu, u EU i u regiji zapadnog Balkana (regija ZB) su se dramatično promijenile, što zahtijeva osmišljavanje nove razvojne paradigme bazirane na sistemskom pristupu održivom razvoju. Posebno je dramatična brzina tehnoloških promjena koje uglavnom prevazilaze sposobnosti institucija i društva da im se prilagođavaju. U 21. stoljeću razvoj svake države će zavisiti od njene sposobnosti da odgovori i da se prilagodi novim trendovima, neizvjesnostima promjena i izazovima koje one nose. Na globalnom nivou odgovor međunarodne zajednice na ove izazove predstavlja usvajanje UN Agende 2030 (u 2015. godini) sa ciljevima održivog razvoja. Izuzetno značajne promjene u narednom periodu se očekuju u energetskom sektoru. Budući razvoj energetike će se posebno morati usuglašavati sa zahtjevima za ublažavanje klimatskih promjena. Koordinacija međunarodnih aktivnosti usmjerenih na ograničavanje globalnog zagrijavanja će se provoditi na osnovu Pariškog sporazuma o klimi (koji je ratificiran 2016. godine). Sve države regije ZB pa i BiH su potpisnice Pariškog sporazuma. Transformacija energetskog sektora, koja će se u narednim desetljećima provoditi u cilju dekarbonizacije, naziva se energetska tranzicija.

Potpisivanjem Ugovora o Energetskoj zajednici, UN Agende 2030 i Pariškog sporazuma kao i na osnovu ostalih ugovora i sporazuma (npr. Ugovor o Energetskoj povelji, Protokol iz Kyota) zemlje regije su iskazale opredjeljenje za održivi razvoj energetskog sektora. Uz ciljano povećanje efikasnosti sektora i korištenja OIE može se postići paralelna konvergencija preuzetim obavezama prema pomenutim sporazumima i politikama EU, te pozicionirati energetika kao motor stabilnosti i održivog razvoja ekonomije. Sekundarni efekti dovest će do rasta održivog zapošljavanja, smanjenja javnog duga i povećanja konkurentnosti sektora. Stoga energetsku tranziciju treba posmatrati kao razvojnu priliku, a ne samo kao obavezu preuzetu međunarodnim sporazimima.

Proces dekarbonizacije energetike, koji je potrebno realizirati do 2050. godine, treba hitno planirati i njegovu realizaciju sistematski započeti već u narednoj godini. Pošto energetska tranzicija uzrokuje i negativne socijalne posljedice po pojedine društvene grupe (u BiH posebno uslijed očekivanog smanjenja proizvodnje i korištenja uglja) potrebno je planirati i realizovati programe pravične tranzicije, koja uključuje i ekonomsko restrukturiranje regiona koji značajno zavise od fosilnih goriva (u BiHregioni čija ekonomija se uglavnom oslanja na eksploataciju uglja).

Za energetsku tranziciju često se koristi termin „zeleni rast“ ili „zelena ekonomija“. U biti ovaj proces podrazumjeva radikalnu transformaciju energetika koja je zasnovana na dekarbonizaciji, decentralizaciji i digitalizaciji. Inkluzivna energetska tranzicija vodi i ka demokratizaciji sektora odnosno uključivanju potrošača kao ključnih aktera na energijskim tržištima. Energetska tranzicija, koja se često opisuje kao 4D-tranzicija, čini ključni stub četvrte industrijske revolucije (koja se još naziva Industrija 4.0).

EU Green Deal – europski sporazum/plan za održivi razvoj

U Europskom sporazumu za održivi razvoj nazvanom Zeleni plan (Green Deal) za EU i njezine građane Europska Komisija potvrđuje svoju predanost da se suoči s izazovima u području klime i okoliša u 21. stoljeću, što se smatra glavnim zadatkom ove generacije. EU Green Deal pruža rješenja za održiv i inkluzivan razvoj.To je nova strategija razvoja kojom se EU nastoji transformirati u pravedno i prosperitetno društvo s modernom, resursno efikasnom i konkurentnom ekonomijom u kojoj 2050. godine neće biti neto emisija stakleničkih gasova i u kojem ekonomski rast nije povezan s upotrebom energije i resursa. Ova tranzicija mora biti pravedna i inkluzivna i na prvom mjestu moraju biti ljudi te treba obratiti pažnju na regije, industrije i radnike koji će se suočiti s najvećim izazovima. Za realizaciju EU Green Deal-a potreban je novi društveni dogovor kako bi se sve grupe građana približile nacionalnim, regionalnim i lokalnim tijelima, civilnom društvu te industriji.

Namjera EU je da promovira politike EU Green Deal-a i na međunarodnom planu, a posebno u bliskom okruženju. Tako će politikeEU Green Deal-a izvjesno uticati i na razvoj energetskog sektor regiona zapadnog Balkana, uključujući i BiH, potičući njegovu transformaciju. Postoji nekoliko razloga za uticaj ovog EU plana na regiju ZB:

  • Energetski sistemi zemalja ZB su već značajno integrisani sa sistemima EU (prvenstveno preko djelovanja Energetske zajednice);
  • U regiji se nalaze termoelektrane na ugalj koje su najveći zagađivači okoline u Europi;
  • Regija ZB ima značajne potencijale OIE sa kojima može da doprinese smanjenju GHG u Europi, posebno emisija ugljikovogdioksida (CO2);
  • OIE u regiji, a posebno fleksibilne hidroelektrane (HE), mogu da doprinesu efikasnoj integraciji i balansiranju varijabilne proizvodnje električne energije iz vjetroelektrana (VE) i solarnih elektrana (SE) u Centralnoj i Jugoistočnoj Europi, koje će u 2040. godini činiti okosnicu proizvodnje električne energije u zemljama EU;
  • Ne sudjelovanje zemalja regije u EU Green Deal-u će za posljedicu imati pojavu neusklađenosti mehanizama za plaćanje troškova uslijed emisija CO2što će uzrokovati uvođenje mjera zaštite tržišta EU od uvoza energijski intenzivnih proizvoda, uključujući i električnu energiju.

Uključivanje u EU Green Deal omogućava zemljama regije realizaciju potrebnih investicija u održive energetske kapacitete. Međunarodne finansijske institucije kao što su Europska investicijska banka, Europska banka za obnovu i razvoj i Svjetska banka kao i mnoge nacionalne financijske institucije imaju u svom portfoliju planirana značajna sredstva za podršku energetskoj tranziciji u zemljama ZB-a. Namjera EU je da preko „zelenog plana za ZB“ (Green Agenda for the Western Balkans) integrira zemlje regije u proces energetske tranzicije. Nedavna istraživanja ukazuju da kreatori politika i eksperti u regiji očekuju da će pored tržišnih faktora ključni pokretač energetske tranzicije u BiH biti aktivna energetska i klimatska politika europskih institucija prema regiji zapadnog Balkana, posebno u procesu pridruživanja EU.

Podrška implementaciji Green Deal-a zemljama ZB-a je nedvosmislena od strane EU ali uz jasno obavezivanje procesu dekarbonizacije energetskog sektora. Kao prvi korak, od zemalja ZB-a se očekuje da donesu i implementiraju Nacionalni energetski i klimatski  plan (eng. National Energy and Climate Plan-NECP), dovoljno ambiciozan da pokazuje prema EU Green Deal „zrcalno“ opredjeljenje ka dekarbonizaciji sektora (ali i drugim preuzetim obavezamaprema EnZ).

Evidentno je da će EU prema zemljama ZB-a primijeniti metod „mrkve-i štapa“. Naime, zemlje koje se opredjele dekarbonizaciji dobit će značajnu pomoć za sprovođenje energetske tranzicije dok će one druge biti izložene određenim mjerama koje prije svega imaju za cilj zaštiti klimatsku politiku EU i njen energetski sektor i privredu od nelojalne konkurencije. Karakterističan primjer jedne od  mjera je uvođenje tzv. „Carbon Border Adjustment Mechanism-CBA“ koji se planira uvesti  polovinom 2021.  godine. Naime, izvoz električne energije iz ne-EU zemalja koje ne primjenjuju tzv. ETS mehanizam (šema ograničavanja i trgovanja emisijama CO2) u EU zemlje će biti „opterećen“ dodatnom taksom (CBA) koja će se nadograđivati na izvoznu cijenu električne energije iz ne-EU zemalja. Ova uvozna taksa će puniti fondove zemalja uvoznika električne energije i koristit će se za različite svrhe (energetska efikasnost, socijalne potrebe, razvojte hnologija dekarbonizacije,…). Prema nekoliko izrađenih studija na ovu temu, procjenjuje se da bi, na osnovu strukture proizvedene električne energije u BiH i emisije CO2,  izvoz bio opterećen sa dodatnom taksom od 14 EUR/MWh do 17 EUR/MWh. Pod pretpostavkom da je, i uz ovakvu taksu, sva električna energija koja je izvezena u 2019. godini, izvezena i u 2022. godini (očekivana godina početka primjene ovog mehanizma) i to u zemlje u kojima se primjenjuje CBA mehanizam, fondovi zemalja uvoznika električne energije iz BiH bi se povečali za iznos od 52 do 63 milijuna EUR. Treba napomenuti da BiH od ovih fondova ne bi imala nikakve koristi. Ove vrijednosti su samo indikativne i predstavljaju procjenu vrijednosti CBA taksi. Precizne računice i uzimanje u obzir strukture proizvodnje proizvodnih kompanija u BiH i količine izvezene energije iz svake proizvodne kompanije, dali bi tačnije procjene. Naravno da se ovdje postavlja pitanje koliko bi električna energija iz BiH (pojedinih kompanija) tada bila konkurentna na EU tržištima. Od kretanja cijena električne energije na tržištu u regiji zavisilo bi i koju bi cijenu mogao postići izvoznik iz BiH te kako bi to uticalo i na poslovanje tog izvoznika i posljedično na cijenu električne energije za domaće kupce.

Važno je navesti da uvođenje CBA mehanizma nije predviđeno samo za izvoz električne energije nego i za izvezene robe za čiju se proizvodnju koristi električna energija proizvedena iz fosilnih goriva. Ovdje treba navesti da je ukupna vrijednost izvoza iz BiH u 2019. godini bila 11.869.563.000 KM od čega je izvoz u EU bio 72%. Dakle, za pretpostaviti je da će se CBA mehanizam primjenjivati na robu vrijednu preko 7 milijardi KM (pretpostavljajući da izvoz u 2022. godini neće biti manji od izvoza u 2019.).

Alternativa uvođenju CBA mehanizma je uvođenje ETS mehanizma (što EU potiče) po kojem se za svaku emitovanu tonu CO2 kupuje ili dobije (ili oboje) dozvola. Kao ilustracija primjene ETS mehanizma interesantan je model primjenjen u Crnoj Gori koji, kada se primjeni analogno na BiH (na bilans iz 2019. godine),daje ove iznose:

  • Količina besplatnih emisija bi bila cca 4 milijuna tCO2 (i smanjivala bi se na godišnjem nivou);
  • Količina koja bi se kupovala bi bila cca 6,5 milijuna tCO2;
  • Ako je cijena emisije 24 EUR/ tCO2, tada bi se u fond „ETS“ „skupilo“ 156 milijuna EUR u prvoj godini primjene.

Ovo bi, u prosjeku, značilo povečanje cijene proizvodnje električne energije za cca 10 EUR/MWh. Naravno da ova računica služi kao ilustracija dok bi točna računica uzela u obzir strukturu proizvedene električne energije tj. odnos električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora prema onoj proizvedenoj iz fosilnih goriva. Takva računica bi pokazala da svi proizvođači električne energije u BiH nemaju istu poziciju kada je u pitanju plaćanje za emisije unutar ETS-a kao i njegov uticaj na cijene električne energije za krajnje potrošače u BiH i za izvoz. Treba naglasiti da bi uvođenje ETS mehanizma uticalo i na dalji razvoj tržišta električne energije i poziciju proizvođača električne energije iz BiH na domaćem i regionalnom tržištu. Ne smije se, međutim, izgubiti iz vida činjenica da prikupljena sredstva iz prodaje dozvola kreiraju značajan fond koji se može koristiti za više namjena od kojih se ovdje spominju samo neke:

  • podrškaizgradnji novih proizvodnih kapaciteta na obnovljive izvore;
  • poticanje primjena mjera energetske efikasnosti;
  • implementacija socijalnih programa;
  • implementacija programa zbrinjavanja zaposlenih koji su su ostali bez posla kroz proces dekarbonizacije (npr. restrukturiranje rudarskih regiona);
  • uvođenje digitalne tehnologije u EES itd.

EU Green Deal – zadnja prilika za održivi i inkluzivni razvoj energetkog sektora u BiH

Posljedice pandemije korona virusa na ekonomiju BiH bit će izuzetno teške u prvom redu zbog tri ključna faktora:

  • smanjenja tražnje (potrošnje) na domaćem tržištu;
  • smanjenja tražnje za proizvodima iz BiH na inostranom tržištu, i
  • smanjenja deviznog priliva po osnovu doznaka iz inostranstva i smanjenja potrošnje dijaspore u BiH.

Mjere koje vlasti u BiH poduzimaju na sanaciji posljedica pandemije po ekonomiju i standard građana su paušalne, po obimu i obuhvatu nedovoljne i ne daju osnove za optimizam da će se nakon pandemije obezbjediti uslovi za novi ciklus rasta i razvoja. Stoga aktivan pristup i učešće BiH u mjerama i aktivnostima EU Green Deal-a, kao i njegovo pravilno razumijevanje i prihvatanje postulata na kojima počiva, predstavlja jedinu realnu šansu da BiH u relativno kratkom roku sanira posljedice pandemije i obezbjedi neophodne uslove za dugoročan održiv i inkluzivan razvoj.

Koliki značaj EU pridaje prihvatanju i provođenju politika EU Green Deal-a u zemljama susjedima EU najbolje govore i Preporuke Europskog parlamenta iz lipnja ove godine.

U Preporukama Europski parlament, pored ostalog,  traži od Vijeća Europe i Europske komisije:

  1. Da podrže europsku perspektivu zemalja Zapadnog Balkana i poboljšaju proces pristupanja uz garancije da se njime jačaju temeljne vrijednosti i vladavina prava te da će on dovesti do održive demokratske, privredne i ekološke transformacije i socijalne konvergencije, kao i da se njime osiguraju dobrosusjedski odnosi i regionalna suradnja kao ključni elementi proširenja i procesa stabilizacije i pridruživanja te uz garancije da se proširenje Unije nastavi uporedo s raspravama o budućnosti Europe i unutarnjom reformom EU-a;
  2. Da povećaju pomoć zemljama zapadnog Balkana kako bi poboljšale svoje zakone u području okoline, energetske efikasnosti i klime, osiguravajući pritome da imaju kapacitete za njihovo proveđenje u skladu sa standardima EU i Pariškim sporazumom, uključujući cjelovito i brzo proveđenje međunarodnih obaveza u sklopu Ugovora o Energetskoj zajednici s obzirom na cjelokupnu usklađenost i preuzimanje pravne stečevine Unije u području energetike;
  3. Da pozovu nadležna tijela da poduzmu hitne mjere za praćenje, ublažavanje i sprječavanje onečišćenja zraka i vode; da osiguraju ex ante strateške procjene okoline i procjene utjecaja na okolinu kako bi osigurali održiv razvoj hidroenergije i razvoj turizma, koje su usklađene s naporima očuvanja okoliša;
  4. Da olakšaju regionalnu energetsku integraciju, povećanjem diversifikacije i sigurnosti izvora snabdjevanja i da podupiru poboljšanje povezanosti energetskih infrastruktura i digitalnih mreža;
  5. Da potiču nužnu energetsku tranziciju prema čišćim obnovljivim izvorima energije i udaljavanje od ugljena i lignita, što uzrokuje ozbiljne socijalne i zdravstvene rizike za lokalno stanovništvo i susjedne zemlje;
  6. Da se zemlje kandidati za članstvo u EU sa zapadnog Balkana uključe u postupke Europskog zelenog plana i Fonda za pravednu tranziciju;
  7. Da podsjete da je EU najveći strani ulagač u regiji te da je između 2014. i 2018. u regiju uloženo 12,7 milijardi EUR u direktnim stranim ulaganjima;
  8. Da uspostave strateški ekonomski i investicijski plan s ciljem poboljšanja konkurentnosti, pravnog i poslovnog okruženja, položaja malih i srednjih preduzeća (MSP) i održivog razvoja u čitavoj regiji u skladu s obavezama preuzetim u sklopu Pariškog sporazuma i evropskim Zelenim planom, uz napomenu da se rast na Zapadnom Balkanu usporava nakon kratkotrajnog oporavka u pogledu ulaganja prethodnih godina te da se smanjuje doprinos ulaganja i izvoza ekonomskom rastu;
  9. Da približe države i privrede regije i EU-a tako što će zemlje zapadnog Balkana uključiti u mrežu TEN-T i TEN-E te da pomognu u pružanju kvalitetnih i sigurnih prometnih i energetskih usluga te u poboljšavanju infrastrukture i povezanosti unutar regije, kao i između regije i EU, u skladu s prijedlogom Komisije za strateški privredni plan te za plan ulaganja za zapadni Balkan;
  10. Da nastave pružati podršku zemljama kandidatima za članstvo u EU i potencijalnim zemljama kandidatima na zapadnom Balkanu u koordinaciji odgovora i ublažavanju socioekonomskih posljedica epidemije bolesti COVID-19 te da usklade mjere sa zajedničkim hitnim ekonomskim paketom EU pripremljenim u saradnji s međunarodnim financijskim institucijama;
  11. Da garantuju da se Ekonomski i investicijski plan za zapadni Balkan ne finansira pretežno iz postojećih fondova IPA-e, zbog čega bi trebalo preusmjeriti finansijska sredstva namijenjena drugim važnim politikama i programima; da taj plan u potpunostiusklade s Evropskim zelenim planom, a posebno ciljem EU u pogledu dekarbonizacije;
  12. Da daju prednost zapadnom Balkanuu novom Garantnom Fondu za vanjsko djelovanje i Evropskom fondu za održivi razvoj (EFOR+)u okviru Instrumenta za susjedstvo, razvoj i međunarodnu suradnju;
  13. Da osiguraju dvostruko povećanje nepovratnih sredstavakoja se dodjeljuju putem Okvira za ulaganja na zapadnom Balkanu radi podrške razvoju privatnog sektora, povezanosti, digitalizaciji, zelenom planu i socijalnim ulaganjima te da znatno povećaju finansijskegarancije kojima se podupire javno i privatno ulaganje u regiju putem garantnog instrumenta.

Iz svega navedenog očito je da je EU za zemlje Zapadnog Balkana, a time i BiH, pripremila čitav set instrumenta i mehanizama te veoma značajna sredstva u formi grantova, povoljnih kredita, garancija i drugih vidova pomoći kako bi se sanirale društvene, zdravstvene, ekonomske i socijalne posljedice pandemije i obezbjedilo da zemlje regiona uhvate priključak sa zemljama EU na putu oporavka od pandemije.Ono čime EU uslovljava pristup svim vidovima pomoći je uključivanje zemalja Zapadnog Balkana u Evropski zeleni plan i u procese ubrzane dekarbonizacije.

Pred BiH dakle stoji odluka da li će ponuđenu ruku pomoći i saradnje od strane EU iskreno i bezrezervno prihvatiti i stvarno se okrenuti efikasnom i efektivnom provođenju energetske tranzicije i ubrzane dekarbonizacije ili će kao do sada sve činiti da neminovne procese uspori i odgodi sa ciljem ostvarivanja kratkoročnih političkih i ekonomskih ciljeva i odgađanja neminovnog rješavanja nagomilanih ekonomskih, ekoloških, zdravstvenih i socijalnih problema u domenu energetike, zaštite okoline i održivog razvoja.

Zaključak

Dekarbonizacija i digitalizacija predstavljaju bazne tehnologije „nastupajuće“ industrijske revolucije, koja će neminovno uzrokovati promjene kako u globalnim tako i u lokalnim socio-ekonomskim i političkim odnosima. U konačnici nova industrijska revolucija će zahtijevati i sveobuhvatniji koncept razvoja  prema kojemu će se stvaranje ekonomskih vrijednosti vršiti uz puno poštivanje socijalne i prirodne okoline.

Energetska tranzicija treba biti pravična (potrebno je humano se odnositi prema „gubitnicima“  tranzicije) i inkluzivna (treba uključivati što više društvenih aktera, posebno građana). Politike i mjere kojima se realizuje dekarbonizacija pored toga što doprinose održivom razvoju na osnovu:

  • pametnog upravljanja prirodnim i energetskim resursima,
  • zaštite i upravljanja okolišem te
  • upotrebe čiste (obnovljive) energije,

istovremeno trebaju da doprinose održivom socio-ekonomskom razvoju.Dakle, održivi razvoj pored pozitivnih globalnih efekata na klimatske promjene i lokalnih efekata na okolinu uključuje i kreiranje razvojnih prilika za ekonomski razvoj i kreiranje novih / održivih radnih mjesta. U zemljama kao što je BiH ovaj pristup omogućava i smanjenje energetskog siromaštva i harmonizovano upravljanje razvojem manje razvijenih područja.

Procesu dekarbonizacije se mora pristupiti odmah! Vremena za čekanje nema.Naredna decenija (2021.-2030. godina) je ključna za uspjeh ovog generacijskog poduhvata. Vrijeme je za provođenja odlučnih akcija jer klimatske promjene uzrokovane globalnim zatopljavanjem prijete da uzrokuju nepopravljive štete po globalni ekosistem.Stoga se BiH se mora odmah priključiti globalnom procesu energetske tranzicije – dekarbonizacije.

Pored „Nacionalnog energetskog i klimatskog plana – NECP“ u BiH se u narednom periodu očekuje usvajanje i drugih strateških planskih dokumenata (koji se trenutno nalaze u fazi nacrta) u kojima se obrađuje aspekt razvoja energetike:

  • „Okvir UN ciljeva održivog razvoja u BiH“;
  • „Strategija prilagođavanja na klimatske promjene i niskoemisionog razvoja Bosne i Hercegovine 2020 – 2030.“;
  • „Strategija razvoja Federacije Bosna i Hercegovine 2021-2027.“

Ukoliko BiH želi da se priključi novom razvojnom ciklusu – EU Green Deal-u, u spomenutim dokumentima se moraju planirati ambiciozni ciljevi dekarbonizacije energetike. Osnovu za to treba da predstavlja postizanje društvenog dogovora da je energetska tranzicija, koja je usklađena sa ciljevima EU Green Deal-a, okosnica budućeg razvoja energetike i ekonomije u BiH.  

Ključni problem za BiH nisu prirodni nego financijski resursi tj. kako financirati tranziciju s proizvodnje električne energije iz uglja na proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Financijski problem, u slučaju neadekvatno vođenog procesa dekarbonizacije, će dobiti svoje platnobilansno naličje: presušit će devizni prilivi od izvoza  tržišno nekonkurentne energije iz uglja i javit će se potreba za dodatnim devizama za kupovinu jeftinije i globalno prihvatljivije energije iz obnovljivih izvora, kojima je, kojeg li paradoksa, priroda obdarila BiH. Zanemarivanje dekarbonizacije imat će i svoje vanjskotrgovinsko naličje: ne samo što bh. firme neće biti internacionalno konkurentne nego će biti i neprihvatljive kao članice suvremenih lanaca vrijednosti, pa će se i nade u bolje pozicioniranje bh. firmi u skraćenim globalnim lanaca vrijednosti izjaloviti.

Mirza Kušljugić, Damir Miljević, Ognjen Marković, Vjekoslav Domljan

RESET-  Centar za održivu energetsku tranziciju


VEZANO

I NAKON PANDEMIJE – PANDEMIJA Domljan: Slijedi iseljavanje!

urednik

Korumpirana vlast još bogatija, a socijalni nemiri sve izgledniji!

urednik

Čekajući novu školsku/akademsku godinu: Obrazovanje u doba korone

urednik