Image default
BIH DNEVNI FILM

Emir Hadžihafizbegović: Ovo je vrlo pametno izrežiran film, bez pojačane strasti, ne ulazi u predrasudu

Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović u novom filmu Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida?” glumi vojnika Vojske RS-a koji ulazi u Srebrenicu. Film je dostupan online na ondemand.kinomeetingpoint.ba za gledatelje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Kosovu. U ekskluzivnom intervjuu za ondemand.kinomeetingpoint.ba Hadžihafizbegović govori o ulozi, filmu i nadi. 


Film “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić je film o Srebrenici. Šta Vam znači ovaj film, po čemu ćete pamtiti snimanje? 

Mislim da je dobro da je ovaj film urađen sa jedne ozbiljne vremenske distance. Sve velike teme agresije na Bosnu i Hercegovinu – ne samo genocid u Srebrenici, nego i logori, opsada Sarajeva, silovane žene i svo to tiraniziranje Bosne i Hercegovine – je dobro da se radi s jedne vremenske distance. I Spielbergov film “Schindlerova lista”, koji je najtačniji i najbolji film o Holokaustu, urađen je sa skoro 40 godina distance od pogroma Jevreja. Posebno sam senzibiliziran na genocid u Srebrenici, obzirom da je moje porijeklo iz Srebrenice. Oba moja roditelja su iz Srebrenice, ljetne raspuste sam provodio u Srebrenici, mojoj majci su u onom ratu četnici ubili oba roditelja…, i nije bilo lako prihvatiti tu ulogu. Mislim da mi, bh. glumci, moramo u vremenu koje je pred nama igrati sve te zlotvore, te neljude, te Homo sapiense koji ne pripadaju ni jednoj naciji. Izvršitelji genocida ne pripadaju ni jednoj naciji ni ljudskoj vrsti. Treba se uspostaviti neki novi termin za ljude koji šest sati strijeljaju druge ljude. Film sam gledao na zatvorenoj projekciji i uznemirio me u raznim kontekstima, a ponajviše sam se osjećao loše nakon završene projekcije. Zašto?. Izađeš iz kina Meeting Point, naručiš kafu, potpuno si ‘razvaljen’, otvoriš prvi neki portal i vidiš da i dalje živiš Srebrenicu, da ta priča uopšte nije iza nas. Četnici se postrojavaju po Višegradu, načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić slavi Mladića, ratni zločinci dobijaju ordenje u Banja Luci… i taj osjećaj da ne gledaš film kao umjetnički uradak, da ne gledaš nešto što je 25 godina iza tebe, nego da ga i dalje realno živiš, je potpuno uznemirujući. Čestitam Jasmili i svim kolegama koji su radili na filmu. Jasmila je napravila vrlo decentan film, i uzela je jedan filmski rakurs događanja u Srebrenici, a to je odnos holandskog bataljona u zaštićenoj zoni UN-a i izdaju civila u Srebrenici. Zvalo me puno kolega glumaca iz regije koji su putem online platforme gledali film. Impresije su bile snažne i potresne. Zvao me i moj prijatelj Dragan Bjelogrlić, i jako je nahvalio film i režijski pristup Jasmile Žbanić genocidu u Srebrenici.


Dijelom ste odgovorili, ali koliko je i privatno i profesionalno bilo teško snimati ovaj film?
 
Bilo je teško. Meni je više od 30 članova bliže i dalje familije pobijeno u genocidu u Srebrenici. Svake godine sam u Srebrenici na obilježavanju genocida i na dženazi. Odrastao sam, kako sam već rekao, i dio svog djetinjstva, pogotovo ljeti, provodio na potezu od Potočara do Srebrenice. Svake godine bih iz Tuzle najmanje dva mjeseca ljeti provodio u Srebrenici.

Nije bilo lako. Prvi snimajući dan je bio najteži, o tom danu je i Jasmila dosta govorila u intervjuima. To je bio dan kada smo prekinuli snimanje i kada su se statisti u hangaru jednostavno sledili od dramske situacije napisane u scenariju. Oni u jednom trenutku nisu mogli da odvoje fikciju od realnog, što i nije čudno jer sam kasnije saznao da je i većina statista bila po logorima na raznim lokacijama u Hercegovini. Zaista nije bilo lako. A s druge strane, znao sam da moram to napraviti. Naigrao sam se ja raznih karaktera – i kriminalaca, i ljubavnika, i dobrih očeva, i ubica…, to je moj posao i mislim da sam ga dobro uradio. Ali postojala je i kod mene tih prvih dana snimanja podsvjesna muka da igram lik zločinca. Ali profesionalno sam lik vrlo brzo usvojio i nastavio da radim i snimam. 
 

Film se prikazuje u samo nekoliko kina u BiH. Za gledatelje u BiH i zemlje regije dostupan je online na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Nedostaje li Vam živi kontakt s publikom?

Kako da ne! Online je termin kojeg se ja gnušam, pogotovo kad je teatarska umjetnost u pitanju. Film na online platformi postoji godinama, nije to nešto novo što nam je korona donijela. Gledali smo filmove i na VHS kasetama, poslije i na DVD-u…, to je u redu. Naravno da mi nedostaje živi kontakt s publikom, da izađemo, da se poklonimo, da razgovaramo s publikom, putujemo na festivale, da se družimo na festivalima… Film je već osvojio niz nagrada – u Londonu, Kairu, Parizu, Antaliji, Jerusalemu… Ja sam znao i rekao sam Jasmili tokom snimanja da pravi veliki film. Imam intuiciju da osjetim da li se porađa nešto dobro, osrednje ili loše. U karijeri sam snimio 65 igranih filmova i skoro svaki put pogađao sam u toku procesa rada na filmu kakav će film biti – hoće li biti remek-djelo, hoće li to biti osrednja priča ili će biti loš. Osjeti se ta kreativna atmosfera na filmu. Sve stvari koje su grupne i koje su kolektivne moraju imati atmosferu, bez obzira da li je to nogometna momčad, filharmonija, pozorišni ansambl, rock grupa ili filmska ekipa.  

Ovaj film je imao sjajnu atmosferu. Svi koji su radili na filmu bili su dodatno posvećeni i odgovorni prema filmu znajući kakvu temu rade. Kad radite jednu takvu temu i kad vidite 1000 statista obučenih u garderobu srebreničkih žrtava, iluzija gotovo da nestaje, i odgovornost prema poslu i onome što radiš ispred kamere postaje apsolutna. U tom smislu mislim da je atmosfera na setu bila takva da bih je ukratko opisao kao tišinu odgovornosti. Bila je velika vrućina, statisti su padali u nesvijest, prekidano je snimanje, donošena voda, statiste su odvodili do Hitne pomoći, meni je u jednom dijelu snimanja isto bilo loše, pogotovo ta scena kad smo snimali u hangaru koju smo prekinuli. Tad sam zamolio Jasmilu i dio ekipe da me ostave u polusatnom razgovoru sa staistisma, i da se svi zajedno, i ja i oni malo relaksiramo. Oni su naravno znali da je to fikcija, da je tu kamera, da se snima igrani film, ali vjerujte mi rijetko se kada umjetniku desi da se u procesu rada realno i fikcija tako surovo sudare. To sam najviše osjetio u predstavi “Žaba”, u filmu “Remake” Dine Mustafića, i naravno u ovom filmu “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić. Bilo je teško napraviti tu distancu. Vraćam se na početak ovog razgovora: ne mogu da vjerujem da 25 godina od prestanka agresije na Bosnu i Hercegovinu tu u našoj neposrednoj blizini fašizam i dalje doživljava svoje zvjezdane trenutke.

Publici je ipak omogućeno da gleda film. Spomenuli ste reakciju Dragana Bjelogrlića, ali ima li povratnih reakcija publike, dolaze li do Vas?

Kako da ne! Stotine ljudi me zove. Na dnevnoj bazi me zovu da kažu da ih je film potpuno ‘rasturio’. Ovo je vrlo pametno izrežiran film, bez ostrašćenosti i ulaska u predrasudu. Predrasuda je vrlo opasna stvar, pogotovo kada je umjetnost u pitanju. Kada su Krležu jednom pitali “Šta je za Vas pojam ljudske slobode?”, on je rekao da je za njega pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda. I zaista je tako. Kada imaš predrasudu ti si u kavezu, a kada nemaš predasudu ti si albatros koji leti od mašrika do magriba. Trebamo se čuvati predrasuda. Predrasuda porađa sumnju, sumnja porađa nepovjerenje, a nepovjerenje završava zlom.

I dan-danas odvajam političke fašizme oko Bosne od malih, običnih ljudi. Nema razloga da se ovaj genocid pripisuje Srbima kao narodu – ja sam ga uvijek pripisavao srpskoj fašističkoj politici generiranoj iz Beograda. Zvalo me puno ljudi koji su gledali film iz Hrvatske, Srbije, Amerike, Australije, moji prijatelji iz Skandivanije… Film je zaista izazvao nepatvorenu empatiju prema ljudima stradalim u genocidu u Srebrenici. Živimo u turbulentnom vremenu i Srebrenice se uglavnom sjetimo samo 11. jula. Mislim da ovaj film treba biti katarza i neka vrsta novog produhovljenja i novog zamajca u tom gradu koji ne treba biti spominjan samo 11. jula. Malo ljudi zna da je Srebrenica jedno od najboljih lječilišta za anemiju u cijelom svijetu. Zdravstveni turizam je u Srebrenici godinama bio prepoznatljiv brend – Guber voda, hotel Domavia sa 500 kreveta, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta da liječe anemiju. Ta voda i dalje teče, i Srebrenici treba vratiti ambijent zdravstvenog turizma.

Nije dobro da nove generacije koje stasaju u Srebrenici odrastaju jedni u kultu žrtvi, drugi u kultu zločina. Djeci u Srebrenici treba vratiti najosnovnije sisteme vrijednosti – da se jedni s drugima druže, igraju lopte, putuju zajedno na ekskurzije, slave Božiće i Bajrame…, i veliki sam optimista da će se to i desiti. Bio je to bajkovit grad, nešto poput Čarobnjak iz Oza, sa najljepšim baštama, cvijećem, zelenilom, hotelima, restoranima, banjskim lječilištem… Taj brend treba vratiti i, naravno, obilježavati genocid, jer onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovo počiniti. Ne mogu dočekati dan kada će se zakonskim okvirom negiranje genocida drastično kažnjavati.

Film završava nadom, život se nastavlja. Što biste voljeli da gledatelj prepozna u filmu?

Volio bih ono što bi volio svaki normalan čovjek. Volio bih da najzad izađemo iz narativa rata, krvi, zločina, genocida. Optimizam je zdravlje duše, i kako Marko Aurelije kaže: “Život ti je onakav kakva ti je misao”. Ako se ujutro budiš s mišlju da je sve oko tebe besmisleno, i tvoj život će biti besmislen. Ali, naravno – nada, ali ne mazohizam. Između nade i mazohizma velika je razlika. Ljudi koji su ostali bez svojih najmilijih, oni koji su otišli na bolji svijet, moraju dobiti neku vrstu satisfakcije u kontekstu kažnjavanja zločina koji su ga počinili. Prije nekoliko dana sam čuo izjavu jednog našeg političara koji je rekao kako bi se stvari relaksirale ako bi žrtva prva pružila ruku. Pa zar ima veće pružene ruke od Cvijeta Srebrenice zakačenog na rever Aleksandru Vučiću od strane Majki Srebrenice na godišnjicu genocida? Ako to nije bila poruka i ako to nije pomirenje, ja ne znam šta je. Zakačiti Cvijet Srebrenice čovjeku koji je u Skupštini Srbije rekao da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti 100 muslimana. Žrtva je pružila ruku, ali sa pruženom rukom se žrtvi i dalje stavlja prst u oko. To nije dobro, to nije civilizacijski, nije moralno, nije ljudski. Samo naivni mogu povjerovati da je predsjednik Srbije u Srebrenici napadnut. Cijelu priču oko napada izrežirao je sam sa svojim ljudima iz Beograda. Ne znam šta bi još žrtva trebala da uradi?

Za kraj ovog intervjua, zadnje pitanje – s obzirom da je kraj godine, kakva Vam je bila ova godina?

Najgora! Najgora godina zdravstvena, poslovna, komunikacijska…, ali ne čitam to kao najgoru godinu, nego kao kušnju, kao Božji znak da se moramo mijenjati. Godina je trebala biti ovakva kakva je bila s obzirom da smo dugi niz godina pustili da se paralelno s našim dobrim odgojima i s našim civilizicijskim, moralnim kodeksima, paralelno odvija jedan ‘đavolji svijet’ koji je od postanka čovječanstva uvijek prisutan, ali nisam mogao vjerovati da će taj đavolji ili šejtanski svijet postati standard i naše dobre odgoje potisnuti u stranu. Kada đavolji svijet postane standard, kreću Božje opomene, tako da godinu 2020. čitam kao borbu đavola i anđela ili šejtana i meleka. Kad kažem da je najgora, ne mislim da nije i značajna – da se resetujemo, da se vratimo i dobro razmislimo kako dalje. Niko neće poslije korone ostati isti. Pitanje je samo hoćemo li biti lošiji ili bolji ljudi. Mislim da svako treba obaviti razgovor sam sa sobom. Mislim da smo svi mi u Bosni i Hercegovini dobri narodi, ali da niko tako malo ne radi na sebi kao isti ti narodi. Ko ovu godinu bude znao pretvoriti u neku vrstu snage i spremnosti na korektiv i na promjenu u godinama koje dolaze, taj je bez obzira na koronu dobitnik. Sve je do nas, kako ćemo dalje. Nismo ni svjesni koliko je mentalno na sve nas utjecala ova pošast, za koju se nadam da će što prije ostati iza nas. Trebamo sve ovo procesurirati. Citirat ću još jednom Marka Aurelija: “Život ti je onakav kakva ti je misao”. Uz sve karakterne osobine ljudi s Balkana da prepoznaju greške i negativne stvari, morali bismo početi prepoznavati pozitivne stvari i ljepotu života. Želim svima puno zdravlja, sretnu Novu godinu, želim da ljudi rade na sebi i da pokušaju fokus prenijeti na ono što je u životu bitno i da se prestanu baviti nebitnim stvarima. Da se okrenemo porodičnom životu, prirodi, kvalitetnom druženju, da emitiramo ljubav i istu primamo, jer, kako Dostojevski kaže: “Samo osjećaj prema lijepom može spasiti svijet”. Jer zaista na svijetu postoje samo dobri i loši ljudi, sve ostale podjele su lažne.