Image default
DNEVNI IZBOR UREDNIKA

Dunja: Doživjet ću da pogledam ubojici u oči!

Piše: D. Lukić

Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanju stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta dok je njegov sin Armen teško ranjen.

Jučer se navršilo 18 godina od ubojstva Smaila Hrnjičića u Mostaru, a ubojice još nisu pronađene. Njegova supruga Dunja Hrnjičić svake godine iznova proživljava teške trenutke prisjećajući se zla koje je zadesilo njenu obitelj, ali i dalje ne odustaje od mukotrpne potrage za nalogodavcima i izvršiteljima okrutnog ubojstva.

Ta se potraga pretvorila u način života, cilj…, teško je shvatiti to breme nekome tko nije doživio takvu sudbinu. Dunja priznaje da je bilo trenutaka kada je gubila nadu, ali napominje da nikada neće odustati od potrage…

-Imam nadu dok sam živa. Doživjet ću da pogledam ubojici u oči i lice, kaže nam smirenim glasom Dunja.

Ubojstvo se dogodilo 28. veljače 2003. godine. 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanju stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta dok je njegov sin Armen teško ranjen. Armen je preživio i dugo se oporavljao, i danas ima posljedice teškog ranjavanja.

Ignoriranje institucija

Ubojica do danas nije pronađen, a Dunja je primorana godinama boriti se da istražni organi ‘uzmu’ njezin slučaj u fokus. S obzirom da se slučaj stalno prebacivao iz jednog u drugo tužiteljstvo, pa se potom godinama držao nedirnut u ladicama, dojam je da istražni organi i pravosudne institucije uopće ne žele riješiti navedeno ubojstvo, koje spada u red brojnih postdejtonskih ubojstava koja u Mostaru nikad nisu riješena.  

Ovo ubojstvo se skroz zanemarilo kao i mnoga druga koja su se u Mostaru desila poslije Daytona. Pitam se zar tako malo vrijedi ljudski život!? Tužiteljstvo se ponaša kao da se ovo kao i ostala ubojstva nikada nisu desila, kaže nam Dunja, koja opisuje način na koji je ignoriraju istražne institucije.

-Oni mene nikada ne nazovu, niti me itko iz tužiteljstva obavijesti radi li se uopće na slučaju ubojstva moga supruga. Ja sama nazovem u tužiteljstvo, dobijem termine kada će me primiti. Dođem, ponavljam priču, oni gledaju, klimaju glavom i onda opet sve ponovno, opisuje Dunja.

-Mnoge obitelji koje su izgubile svoje najmilije postale su, moram tako da kažem, nezainteresirane. One su vjerojatno na početku i tražile kod tužiteljstva da se radi na rješavanju tih ubojstava ali su na kraju odustali kad su vidjeli da nema koristi. I ja sam gubila nadu, ali nikad neću odustati, dodala je.

Pismo koje je otkrilo jamu

Nadu joj budi slučaj jedne mostarske obitelji (podatci poznati redakciji), koja je uspjela posmrtne ostatke svojih najmilijih nakon više od 20 godina potrage! Početkom rata u Mostaru, jedna obitelj, muž, žena, dvije teke… nestali su. Bila je 1993. godina. Iza njih su ostala maloljetna djeca, koja su život nastavila u Njemačkoj. Sin nikada nije odustao od potrage za svojim roditeljima, a nakon više od 20 godina neizvjesnosti, dobio je anonimno pismo s ucrtanom mapom koja je vodila točno do mjesta gdje su ubijeni i u jamu bačeni njegovi roditelji, te dvije tetke. Obitelj je pronašao, ali ubojice još traži. Baš kao i Dunja, želi za svoga života, bez imalo mržnje, pogledati u oči ljudima koji su izvršili zvjerski zločin.

-Taj je čovjek krenuo u formiranje Udruge, okupit će preživjele članove obitelji koji tragaju za svojim najmilijima, oni su uglavnom po inozemstvu, i tražit će od svih institucija, međunarodnih i domaćih, da se konačno otkriju ubojice i pronađu ostatci ubijenih ljudi, kazala je Dunja.

Osumnjičeni

Ona napominje da je dobila saznanja kako je tijekom istrage ispitano nekoliko osoba (podatci poznati redakciji) koje su se sumnjičile za ubojstvo njenog supruga, ali da se ništa konkretno nije dogodilo. Jedan od njih se nalazi u zeničkom zatvoru zbog drugog teškog zločina, a jedan je lociran u Njemačkoj. Ipak, stvari se presporo odvijaju, 18 godina je prošlo i kako vrijeme odlazi sve je teže ući u trag ubojicama, a posebno prikupiti dokaze.

Normalno da je teško poslije 18 godina bilo šta učiniti. Odmah poslije ubojstva izbrisani su tragovi na licu mjesta, a policajci koji su tada bili na uviđaju govorili su da se ne sjećaju ničega, pa kako bi se onda bilo čega sjećali danas!?, razočarana je Dunja, koja napominje da Tužiteljstvo jednostavno nije zainteresirano da rasvjetli slučaj do kraja.

-Ljude koje su dovodili u vezu s ubojstvom isključili su kao osumnjičene, tako da sada ne znam šta će se dalje događati, govori Dunja. 

-Do sada se promijenilo pet – šest istražitelja. Uvijek su se prebacivali na nove dužnosti, ponovno se birali novi, pa kada se on upozna sa slučajem i taman pođe nešto raditi, ode negdje drugo. Tako je i sada. Istražitelj Sandi Dizdarević, koliko sam ja mogla vidjeti stvarno je radio intenzivno na slučaju i mislim da je mogao nešto i učiniti. Međutim, ugovor o radu nije mu produžen i otišao je na novo radno mjesto. Kada sam pitala glavnog tužitelja kad će postaviti novog rekao je dok se raspiše konkurs. Evo prošlo je već puno vremena, nema novog istražitelja, napominje Dunja.

Ključno pitanje na koje ni ona sama ne može dokučiti odgovor jeste ‘zašto i kome je u interesu da slučaj ostane neriješen i zaboravljen?’

VEZANO

Mještani Opina čiste i uređuju naselje (FOTO)

urednik

Vrtići dovedeni pred zid: Kasni početak 2020/2021 godine

urednik

Tko na Gorancima pila i krade drva?

urednik