Image default
MEDIJI ZDRAVLJE

Plastične operacije u BiH za vrijeme pandemije: Rad na sebi, doslovno

PIŠU: Alena Beširević i Maja Abadžija

Za mnoge je pandemijska 2020. godina bila godina gubitaka – ljudi su gubili svoje najdraže, poslove, interakciju sa okolinom, a zbog tegobne i neizvjesne situacije mnogi su osjećali i da gube razum. Zatvorenost usljed epidemioloških mjera, rad ili školovanje na daljinu, neprekidno ažuriranje spiska zaraženih ili umrlih, bezumno skrolanje društvenih mreža – sve su to fenomeni koji su na negativan način obilježili živote ljudi u proteklom periodu. No paralelno s fatalističkim, teče i još jedan narativ – optimistički. Onaj koji nam kaže da možemo, iako se sve oko nas ruši, ipak postati bolji. Slavne osobe dijelile su videa gdje bjesomučno vježbaju, poručujući nam da i mi možemo iskoristiti lockdown da radimo na sebi. Na društvenim mrežama nizale su se slike našminkanih lica i zategnutih tijela ljudi koji ne odustaju od sebe iako je napolju policijski čas. Konačno smo oslobođeni svakodnevne gužve i možemo se pomno zagledati u ogledalo. Svakako sjedite kući, imate li onda izgovor ako iz pandemije ne izađete kao najbolja verzija sebe?

Alemko Čvorak _ FOTO_ Ladiesin

“Bolje da to uradim sada dok me niko ne vidi….”

Ipak, postoji i prečica ka ljepoti, ili bar ka izgledu koji se uklapa u vladajući ideal ljepote, ukoliko to možete sebi da priuštite. Plastične operacije već su odavno način da se uklopimo u vladajući ideal ljepote koji diktiraju patrijarhat i kapitalizam, a njihov se broj, po izvještajima svjetskih medija, tokom 2020. godine itekako povećao. Provjerili smo da li je ovaj trend prisutan i u BiH – ispostavlja se da jeste, iako tačnih brojki (još) nema.

Primijetio sam da je bilo više slučajeva, pogotovo nakon prvog vala. Bilo je onih koji se možda i ne bi odlučili za estetski zahvat, nego ih je korona „natjerala“ da to urade. Tu je i višak novca koji ne bi trošili na putovanja, pa su se zbog toga lakše opredijelili za operaciju, kaže prim. dr. Alemko Čvorak, suvlasnik Centra za estetsku hirurgiju Naša mala klinika. Ovaj poznati sarajevski hirurg dodaje da njegova klinika u prva tri mjeseca lockdowna nije radila – zbog poštivanja mjera, ali i straha od zaraze. Drugi razlog je što značajan broj pacijenata predstavlja dijaspora: Dijaspore nam sada nema, i to se osjeti. Pacijenti koje sada operiramo su oni koji ovdje žive, i njihov broj se jeste povećao za vrijeme pandemije. Možda ti ljudi dođu ponovo u nekom postpandemijskom vremenu. Moj kolega Alija Aginčić i ja smo u prvom momentu razmišljali šta da radimo, jer imamo uposlene, a posla nema. No nakon otvaranja su nam dolazili ljudi koji, da situacija nije ovakva, možda i ne bi odlučili da se operiraju.

Prim. dr. Čvorak priča kako mu je jedna pacijentica kazala sljedeće: „Doktore, ja nigdje ne putujem i niko me neće vidjeti, jer radim od kuće i imam vremena za oporavak. Bolje da to uradim sada kada radim od kuće, nego kasnije kad počnem da idem na posao. I kada izađem iz kuće mogu da stavim masku“. Doista, estetska hirurgija traži vrijeme oporavka. Ukoliko uradite nešto na licu imat ćete otok i ne možete ići u javnost, dok to ljudima sad ne predstavlja problem jer rade od kuće, objašnjava on i dodaje da se zahtjevi pacijenata uvijek, pa i za vrijeme pandemije vrte oko istih zahvata.

Među pacijentima je uvijek više žena nego muškaraca. To se možda pomalo mijenja, ali nije ni blizu ravnopravno kao što bi neki željeli. Mlađe djevojke rade grudi i ta operacija je uvijek broj jedan. Kod najmlađih su tražene operacije ušiju, ali njih obično roditelji dovedu. Operacije nosa su prema mom iskustvu u posljednje vrijeme postale popularne i traže se više nego što su se tražile prije. Tu su i operacije kapaka, koje nisu samo estetske promjene nego imaju i funkcionalni aspekt, jer ljudi koji imaju opuštenije kapke teže vide i teže rade što možda pospješuje i rad na računaru. Brže se umorite kada imate „teške“ oči.

Nermina Vehabović-Rudež

Liposukcija nije ni izbliza česta na ovom podneblju kao što je u zapadnim zemljama, potcrtava on, te dodaje da muškarci rade operacije ginekomastije (smanjenja grudi), a žene i operacije stomaka, uklanjanje strija i slično. Ova klinika pruža i estetske korekcije kao što su fileri, botoks, antiageing tretmani, laserska depilacija i slično. Poneke pacijente koji su se podvrgli ovim korekcijama, čak ni potpuni lockdown nije spriječio da dođu po “novu dozu”. Vjerujte da i kad smo bili zatvoreni, pacijenti kojima je bilo vrijeme za botoks su nas zvali i molili da dođu samo da to urade, ali mi zbog korone i preventivnih mjera to nismo smjeli raditi, ističe naš sagovornik.

„Pandemija teče, ali bar sam sebi lijepa“

Višak novca ili ušteđevina koju nisu imali priliku potrošiti, te vrijeme za postoperativni oporavak jesu praktični i razumljivi razlozi što su se ljudi u proteklom periodu odlučivali za estetske zahvate. Ali, ima li tu još nekih, dubljih uzroka? Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež kaže da je potreba za uljepšavanjem sasvim normalna ljudska potreba: Još od davnih vremena se čovjek počeo ogledati, prvo u odrazu na vodi, pa onda u ogledalu. Nema ničeg nenormalnog u tome ako želiš biti lijep ili lijepa sebi, ističe ona.Međutim, potreba za estetskim zahvatima može se u mnogome povezati i sa anksioznošću:

Ako vam se oduzme svaka mogućnost djelovanja u stvarnom životu, kontrolu pokušavate preuzeti na bilo koji način. Zbog toga smo već na početku pandemije počeli pričati o anksioznosti, jer anksioznost nastupa kada se javi osjećaj da ne držite stvari pod svojom kontrolom, a to se upravo desilo u vrijeme pandemije: ljudi su osjećali da su zaustavljeni, da ne znaju šta će sa sobom, kuda ide njihov život. Ali šta jeste pod našom kontrolom? Samo mi sami, pa tako i naše tijelo s kojim možemo raditi šta želimo i osjećamo da je potrebno, bilo da je to botoks, frizura, boja kose… To je najbolji način da se održimo u osjećaju da kontrolišemo stvari. I prije pandemije je bilo tako – žena se posvađa s mužem, osjeća se loše, pa ode „na frizuru“. Pandemija teče, ali ona je sama sebi lijepa.

Ponekad zaboravljamo i koliko je pandemija uticala da ljudi uvide vlastitu smrtnost i osvijeste prolaznost života. Informacije o brojnim prijevremenim smrtima stvorile su utisak bliskosti kraja i kratkoće života, i ta nas jednostavna životna neumitnost sada još teže pogađa. Nikad ne znate šta će vas zadesiti, pa sebi ispunjavate neke želje. Podsjetimo se šta se dešavalo za vrijeme rata – otkud priča o Sarajkama koje za vrijeme opsade nose najlonke i uređuju se? Šta god da se desi, one su sačuvale svoje dostojanstvo, objašnjava psihologinja.

Ne treba zaboraviti ni da je pandemija rad i komunikaciju generalno preselila na ekrane, primoravajući nas da neprekidno gledamo u vlastito lice dok obavljamo pozive putem Skypea, Zooma, Vibera i drugih srodnih alata. Komunikacija online se, dakako, u mnogome razlikuje od komunikacije uživo: uživo vidimo samo lice sagovornika/ce, dok na, primjerice, Zoomu, vidimo i vlastito lice. Zbog toga se pojavio i neobičan efekat – ljudi su masovno uočavali nepravilnosti na svojim licima, te su neki tako i lakše donijeli odluku da poboljšaju svoj izgled kroz operacije. Ova pojava dobila je čak i svoju „dijagnozu“ – Zoom dismorfija. Međutim, mnogi nisu svjesni da slika koju dobivamo sa web kamere pojačava asimetriju lica i u mnogome se razlikuje od one koju vidimo u ogledalu. U jednoj studiji je dokazano da je na kameri nos 30 posto širi u odnosu na stvarnu sliku zato što nas kamere mobitela i kompjutera snimaju izbliza. Slika se na 1,5 m razdaljine „izravnava“, potvrđujući ono što su fotografi i portretisti znali i mnogo prije pandemije – da nas upravo tako vide drugi ljudi. No to je znanje često nedostupno običnim korisnicima kamere.

Doktor Čvorak potvrđuje da je Zoom dismorfija mogla uticati na odluke pacijenata da se podvrgnu operacijama: Ljudi možda na taj način postanu svjesni nekih svojih nedostataka ili nečega što su i ranije primijetili kao nepravilnost gledajući se posredstvom kamere. Osim toga, ljudi su počeli više da zapažaju sebe, jer su okrenuti sebi i imaju vremena da se gledaju u ogledalu. Slažem se da su novi načini komunikacije svakako uticali na mnoge da se odluče za neki od estetskih zahvata.

Na spomen pojma Zoom dismorfija, psihologinja Vehabović-Rudež kaže da ljudi vole davati dijagnoze i davati imena poremećajima i upozorava: Još je rano da se govori o istraživanjima, ali svakako vam ne treba istraživanje da biste zaključili da je mnogi nezadovoljnih ljudi, ne zato što smatraju da su ružni, nego zato što su nezadovoljni drugim dijelovima svog života. Zbog toga se vraćaš na tijelo, na sliku sebe. Slika o sebi se formira na osnovu onoga što sam, što o sebi znam i što činim. Kad mi oduzmu to što činim, ne osjećam se kompletno i onda se dalje razvija ideja o tome da nisam dovoljno lijepa, zgodna, privlačna…

Ona daje i lični primjer: Kada govorimo o Zoomu i ostalim načinima online komunikacije, važno je podsjetiti da je i naša slika na Zoomu neka vrsta prezentacije. Zbog toga mnogi ljudi isključe kameru kada nisu dobrog izgleda – baš zato što su svjesni da se prezentiraju, da idu u direktni socijalni kontakt. U jednoj profesionalnoj grupi psihologa s kojima radim, voditeljica grupe nam je napisala pravila za ponašanje na Zoomu. Tu je možda riječ o kulturi komuniciranja, kako se ponašati prema osobi s kojom razgovarate, i to je jedna razina, ali druga je što ljudi neprekidno posmatraju sami sebe, to je prirodno. Na svu sreću, vremena su takva da ne moramo biti savršeni, ali potrebno je mnogo rada na sebi da bi se došlo do tog nivoa samosvijesti.

„Ja sam svoju želju ispunila“

Mnogo se govorilo i o tzv. Instagram licu – idealnom izgledu žene koji se, kada plastične operacije nisu dostupne, postiže šminkanjem i fotografskim tehnikama: savršena koža, konturisane jagodice, bademaste „mačije“ oči i dugačke trepavice, pune usne. Izgled koji su kao trend postavile sestre Kardashian namijenjen je prvenstveno fotografisanju, a najmanje „praktičnoj“ svakodnevnoj stvarnosti. Kao takav, postao je nedostižan ideal za sve one, naročito mlade djevojke, koje smatraju da tako moraju izgledati svaki dan. Vehabović-Rudež ističe da se širi uticaj društvenih mreža na sliku sebe proučava odavno, te da nije osobita novost za psihologe i psihoterapeute ni u vrijeme pandemije. Težnju ka savršenim životima i izgledu možemo posmatrati kao još jedan refleks onog pogubnog osjećanja gubitka kontrole – jer šta je lakše kontrolirati nego vlastiti Facebook i Instagram feed?

Zanimljivo je da doktor Čvorak kaže da su upravo društvene mreže dale podstrek njegovom poslu. Društvene mreže, Facebook, Instagram i influenseri su itekako uticali. Mi smo imali koristi od nekih ljudi koje čak nismo ni unajmili da nas reklamiraju – oni su zadovoljni pacijenti koji su preko interneta prenijeli neke utiske, pa nama tako i povećali broj klijenata, i to jeste na neki način u estetskoj hirurgiji napravilo neku progresiju.

Rad influensera na promociji estetskih operacija je, ustvari, skinuo oznaku tabua sa njih. Nova otvorenost u komunikaciji koju su donijeli upravo ovi ljudi, čiji su životi postali neka vrsta advertising platforme, ujedno i promovišu i „otključavaju“ ovu djelatnost koja je donedavno bila obavijena velom stida. To više nije tabu tema kao što je nekada bilo. Mnogi sada otvorenije pričaju o svojim estetskim zahvatima i to nije nešto što se treba kriti. Ranije smo omogućavali pacijentima da rade zahvate u tajnosti, da niko ne zna, da se ne vidi kada uđu ili izađu iz klinike. To je sada puno otvorenije, kaže doktor Čvorak. Vehabović-Rudež odlazi još i dalje, kazavši da su operacije donekle postale i statusni simbol. Nekad se nije o tome govorilo, ali se nekad nije pričalo ni o tome da se ide psihoterapeutu, pa danas ljudi „uzimaju muštuluk“ i na taj način demonstriraju da imaju novac. Dešava se i da roditelji djeci za osamnaesti rođendan poklanjaju usta, grudi, nadogradnju kose.

Iako se uticaj društvenih mreža već uveliko pokazao pogubnim po mentalno zdravlje, u kombinaciji sa pandemijskom zatvorenošću, efekat bi, naročito na mlade ljude, mogao biti još teži. Instagram već odavno nosi nimalo laskavi epitet „najdepresivnije društvene mreže“, što potvrđuju rezultati istraživanja Britanskog kraljevskog društva za javno zdravlje (British Royal Society for Public Heath). Upravo se Instagram pokazao najpogubnijom mrežem za mentalno zdravlje, a posebno su pogođene mlade djevojke, kojima se servira teško dostižni ideal, sačinjen od skupe profesionalne šminke, dobrog svjetla i fotografije, filtera, pa i estetskih zahvata. U pomenutom istraživanju jedan od rezultata koji najviše zabrinjavaju kaže da je devet od deset djevojaka nezadovoljno svojim tijelom. Jedno od novijih istraživanja iz našeg susjedstva kaže da djevojčice već u dobi od sedam godina razvijaju okupiranost vlastitim tijelom usljed poređenja sa slikama na mrežama, te ih dovode i u korelaciju sa depresijom i poremećajima prehrane.

Psihologinja Sandra Muratović kaže da je itekako zabrinuta za mentalno zdravlje mladih ljudi u vrijeme pandemije. Ne mogu da naglasim kolika je katastrofa što djeca godinu dana ne idu u školu i što dva mjeseca nisu izlazila iz kuće. Neprekidno su na društvenim mrežama, igricama, gotovo da su zamijenila svoje realnosti. Njihova prava svakodnevnica je online. Što se tiče izgleda, nedavno je u Sarajevu bila hit igrica za djevojčice koja se bavi plastičnim operacijama. Skupljaju se poeni i onda se to preusmjeri u plastičnu operaciju… Tu su dosta krivi i mediji, provlači se neka slika kako trebaju izgledati žene, a i muškarci. Djevojčice su svakako podložnije tim faktorima, a onda svakako su tu i influenseri, neke slabo inteligentne osobe koje postavljaju standarde. Naravno, ima njih i fantastičnih, ali ne treba zanemariti njihov uticaj. Ono što je nekad bilo na filmu i serijama, sada je na igricama i mrežama.

Vehabović-Rudež potcrtava da je svaka intervencija na izgledu pomoćna stvar da bismo bili zadovoljni sobom, jer prema njenom mišljenju svi problemi čovjekovog bića potiču iz neke vrste nezadovoljstva sobom ili odnosima s drugim ljudima, a ne tek izgledom:

Mnogo je nesigurnosti kad zagrebete ispod površine i ispod izgleda mnogih mladih i lijepih žena. Veliki broj njih ne znaju šta bi mogle drugo napraviti osim plastične operacije. U psihologiji se to zove flaster ponašanje – staviš botoks, zatvoriš “ranu”. Međutim, ima i drugih primjera – imala sam anksioznu klijenticu koja je tokom pandemije operisala uši. „Ja sam svoju želju ispunila“, rekla mi je, i to je bilo dobro za nju, to što se pobrinula za nešto što ju je činilo nesretnom samo po sebi. No ako to činite iz nekog drugog razloga, onda je to siguran znak psiholoških poteškoća. Sve to može pomoći, ali tako se ne dolazi do konačnog zadovoljstva. Pitanje je šta kasnije činiti sa svim tim ljudima kada njihovi problemi ponovo izrone na površinu, a to će se sigurno desiti.

I prim. dr. Alemko Čvorak ističe i da postoji način da se „nesigurni“ pacijenti prepoznaju, te etička ograda koja sprečava hirurga da obavi operaciju u takvom slučaju. Mi smo u ovom poslu naučili da prepoznamo te stvari, jer ne smijemo da radimo operacije kada nemamo čistu i jasnu situaciju sa željama pacijenta. I bez korone jedan značajan dio naših pacijenata ne operiramo kada smatramo da nisu sazreli za estetski zahvat, kad nemaju jasno izražene želje, kada im je ta ideja o estetskoj operaciji došla slučajno ili kada nema nekog medicinskog opravdanja za to.

No u brizi za mentalno zdravlje mladih ljudi često zaboravljamo da su upravo mnogi mladi korisnici i korisnice Instagrama itekako svjesni pogubnih efekta ove mreže. Primjerice, mlade žene iza profila kritički ili ispodfiltera rade na tome da se Instagram i generalni internetski sadržaj promatra kritički i informirano. Već neko vrijeme popularan je sadržaj koji suočava Instagram i stvarnost, i brojni su hashtagovi poput #nofilterchallenge koji pokazuju stvarnu sliku osobe ili porede fotografije prije i poslije obrade u različitim programima poput FaceTunea, a sve su prisutniji i profili koji razotkrivaju plastične operacije slavnih, ili ukazuju na sve „resurse“ koji se koriste pri nastanku fotografija i videa idealnih lica i tijela. Uz body positivity pokrete i slične, trajne ili povremene kampanje, čini se da mladi ljudi već dobro znaju da je Instagram neka vrsta iluzije, ali iluzije koju sve bolje razumiju. Stoga i ako korištenje mreža izazove probleme sa samopouzdanjem, rješenje je posve old school – obrazovanje i odgoj, te prije svega otvoren razgovor. To potvrđuje i Vehabović-Rudež.

Na prvom mjestu je svakako odgoj – roditelji vlastitim primjerom pokazuju vrijednosti. Međutim, nikad ne možemo zanemariti ni okolinu koja djeci nudi drugačije vrijednosti. Zato je škola fantastična platforma da se razgovara sa adolescentima, i tu se mnogo može uraditi kroz vlastiti primjer profesora/ice i određene upute. Ali nipošto pridike, jer adolescenti to neće slušati, nego razgovor, na način primjeren uzrastu. Koliko god da se identifikuju s roditeljima, mladi se identifikuju i sa profesorima. U svemu tome treba nekako iskoristiti njihov bunt, odnosno činjenicu da će oni uvijek raditi suprotno od onoga što čine njihovi roditelji, odnosno pripadnici starije generacije.

No kod onih starijih, presudna je, ipak, slobodna volja. Činjenica je da su nam mediji i društvene mreže ponudili koncept rada na sebi kao poželjno ponašanje tokom pandemije. Rad na sebi, međutim, može imati vrlo široko značenje, ili kako navodi Vehabović-Rudež, on ne znači samo skidanje kilograma, nego i analizu vlastite duše. To što živimo u vizualnoj kulturi, gdje je izgled, onaj fizički, ali i „virtualni“, primarna karakteristika pri prosuđivanju osobe, uzrokovalo je da se i pandemijski rad na sebi banalizira i površno shvati. Estetske operacije i korekcije samo su jedna od mogućnosti, i to ne dostupna svima, da se ovaj ideal ispuni. No na kraju krajeva, u vrijeme sveopćeg vanrednog stanja, nove normalnosti i globalne pandemije koja i dalje odnosi živote, mora li rad na sebi uopće biti obaveza?