Image default
DNEVNI FILM

INTERVJU Una Vizek: Život je težak, a umjetnost je igra

Razgovarala Vesna Hlavaček

Jednoj lijepoj, mladoj ženi Bog je podario višestruke talente, koje onda ona neštedimice dijeli s nama: riječ je o Uni Vizek, spisateljici, plesačici i programerki, čijom je dramom “Ja od jutra nisam stao” HNK Mostar obilježilo Svjetski dan kazališta, 27. ožujka.

Predstava je na mostarsku scenu postavljena mjesec dana ranije, na zadovoljstvo ljubitelja teatra, koji u stopu prate kvalitetni rad izvrsne ekipe kazalištaraca koji i u ovo umjetnosti nesklono vrijeme pandemije s malo kojeg festivala dođu bez mnoštva nagrada.

Tim povodom zamolili smo Unu za razgovor.

Riječ je o tekstu koji je 2018. godine ovjenčan Prvom nagradom “Marin Držić”, u kojemu ste izvršili inverziju uloga spolova u suvremenom društvu, na krajnje duhovit način. Što je bio Vaš cilj?

Mijenjanjem perspektive pokušala sam istaknuti mehanizme moći u rodnim odnosima koji su inače nevidljivi ili se smatraju samorazumljivim.

Koji i kakvi su likovi nositelji radnje u komadu?

-Nositelji radnje su relativno situirani muškarci više srednje klase koji, u sustavu u kojem žene imaju moć u društvu, unatoč svojim prividno ugodnim životima osjećaju da trpe nepravdu…

Drama je doživjela već nekoliko premijera…Kako reagira publika u raznim gradovima?

-U Zagrebu publika reagira odlično i predstava je dobila nekoliko nagrada. U Mostaru sam bila samo na premijeri tako da Vam mogu reći samo dojmove s premijere, ali koliko mi se čini  i mostarskoj se publici predstava čini bliska.

Jeste li zadovoljni mostarskom izvedbom?

-Izrazito zadovoljna. Redatelj Dražen Krešić i dramaturg Dario Bevanda su odlično prilagodili tekst, pazeći da duh i poante predstave budu istaknute na pravi način. A ansambl i ostali suradnici su odradili vrhunski posao da podrže njihovu viziju.

Dobitnicom ste već nekoliko nagrada koje nose veliko ime Marina Držića. Što Vam sve one znače?

-Nagrada Marin Držić u Hrvatskoj znači vidljivost na kazališnoj sceni. Meni kao osobi koja dolazi iz IT svijeta i nije završila Akademiju dramskih umjetnosti, ta je nagrada otvorila vrata postavljanju mojih tekstova u kazalištu. Bez nje sumnjam da bi se ti tekstovi ikada postavili.

Kako je tekla vaša životna priča ? Ima li možda autobiografskih elemenata u drami “Ja od jutros nisam stao”?

-Svakako da ima autobiografskih dijelova. Ali koji su to dijelovi neću vam otkriti.

Jesu li u vašem djetinjstvu uloge u obitelji bile stereotipno podijeljene?

-Nimalo. Upravo zato se meni teško pomiriti s pretpostavkom da su neki poslovi nužno ženski. S obzirom na to da smo živjeli s bakom koja je bila u penziji i pomagala oko djece, moja majka se mogla posvetiti svojoj karijeri, te su ona i moj otac bili vrlo ujednačeni što se tiče slobodnog vremena, vremena za karijeru i brige o djeci. Moja majka je imala sve privilegije koje u našem društvu imaju muškarci (kod kuće, na poslu se, naravno, morala izboriti za sebe) i bila je izrazito uspješna u svom poslu. No najveći je teret kućanstva na kraju ipak zapao jednu ženu – moju baku.

Gdje i kako je protjecalo Vaše djetinjstvo? Kakve uspomene nosite?

Ja sam odrasla u centru Zagreba, i pravo sam „centraško“ dijete. U Zagrebu je u mojoj generaciji to značilo da se od malih nogu uči francuski, ide u muzičku školu i na radionice glume ili plesa. Ali i znači da nismo provodili mnogo vremena po parkovima kao djeca iz kvartova s više zelenila. Čini mi se da se taj stil odgoja s puno obaveza prelio na djecu iz svih kvartova. Koliko je to dobro nisam sigurna. Ali sam sigurna da mi malo više igranja po parkovim u djetinjstvu ne bi škodilo.

Što vas je privuklo studiju na FER-u?

-Išla sam u XV (matematičku) gimnaziju i nekako se najlakše bilo upisati na neki od matematičkih fakulteta. Kako u tom trenutku nisam imala bolju ideju, a nije mi se baš išlo raditi nakon srednje škole, naprosto sam slijedila liniju manjeg otpora.

Kada ste osjetili u sebi zov umjetnosti?

-Kao apsolventica sam se upisala na tečajeve afričkog i suvremenog plesa, čisto iz razonode. I onda sam se sjetila da sam ja ustvari odvijek samo htjela plesati i glumiti. Nažalost, nekako se to od silnih obaveza izgubilo, i kasnije, u srednjoj školi, sam vjerovala da je prekasno. Kad sam opet počela plesati shvatila sam da su se vremena promijenila i da se u današnje vrijeme čovjek uvijek može vratiti svojim ljubavima. No, nažalost ne i posvetiti život samo tome. Za to je, izgleda, ipak bilo prekasno.

Kada ste objavili prvi tekst? Koji?

-Prvi tekst koji sam objavila bio je Pomračenje. Tekst je čak bio objavljen u relevantnom hrvatskom časopisu Kazalište, te izveden na radiju u režiji Maria Kovača. To mi je dalo poticaj da i dalje pišem. Bez te bih podrške možda i bila odustala.

Zašto ste se opredijelili za dramu? Koje ste dramske pisce rado čitali?

-Ja se ustvari uopće nisam opredijelila za dramu, već za kazalište. Prvo sam se bavila plesom preko deset godina, te izvodila i koreografirala nekoliko predstava. I onda sam došla na ideju da napravim predstavu u (skoro)potpunom mraku koja nije bila pogodna za plesnu izvedbu. Redateljica kojoj sam predstavila koncept rekla je da joj „bacim nešto na papir“ i tako je nastalo Pomračenje.

(Drame sam počela čitati tek kasnije, kad sam se počela ozbiljnije baviti pisanjem, i zaključila da mi ne bi škodilo malo obrazovanja.)

Dakle, i plesu ste posvetili svoj talent i vrijeme…

-Kao što sam već rekla, ples je moja prva ljubav, a drame pišem jer nemam mogućnosti raditi autorske projekte u dramskom kazalištu, i također jer je s dvoje djece i stalnim poslom nemoguće naći vremena za 2 mjeseca probi koliko je minimalno potrebno za dobru predstavu. Ja još uvijek radim manje plesne projekte ili kraće forme, no nažalost rijetko.

Otkad je svijeta i vijeka ljudi u grudima nose želju i potrebu da se izraze glazbom, plesom, teatarskom predstavom, umjetnošću općenito… Zašto se to događa?

-Jer je život težak, a umjetnost je igra?

Trpi li umjetnost u ovo vrijeme pandemije?

-Svi i sve trpi u vrijeme ove pandemije.

Radite li i kao programerka? Koliko Vas taj poziv ispunjava?

-Svaki dan marljivo radim u Ericsson Nikola Tesli, i ne mogu reći da mi je posao dosadan. Daleko od toga. No, da bih se radije više bavila umjetnošću definitivno bih. Samo, kako nemam formalno obrazovanje i imam stalan posao, često me percipiraju kao osobu koja se kazalištem bavi iz hobija. I tako ne dobivam dovoljno posla da mogu prehraniti obitelj kazalištem, pa moram nastaviti raditi kao inženjerka. I to je začarani krug iz kojeg mi je nemoguće izaći. Zato pokušavam paralelno graditi dvije karijere, koliko god to teško bilo, i živim u nadi da ću jednog dana imati taj luksuz da se posvetim samo umjetnosti.

VEZANO

INTERVJU Ibrahim Spahić:Umjetnost je izvor i rijeka života, čuvajmo je i njegujmo poput ruže

urednik

INTERVJU Željko Šuman: Kriza u kojoj smo se zatekli trenutak je za promišljanje i preispitivanje, a onda i prilika za promjene

urednik

INTERVJU Ivo Bačić: Naš temeljni cilj je podići Neum na još veću razinu

urednik