Image default
DNEVNI

Umro Pero Vincetić: Uhićen je nedavno, čak 30 godina nakon jezivih zločina

U bolnici u Osijeku preminuo je Pero Vincetić, bivši pripadnik HVO-a, protiv kojeg je Državno odvjetništvo otvorilo istragu zbog sumnje u ratne zločine na području Orašja, potvrđeno je Jutarnjem listu, piše jutarnji.hr.

Jutarnji list je prošlog tjedna opširno pisao o zločinima koje je Vincetić (53), sumnja se, počinio tijekom rata u BiH. Vincetića je nedavno i policija uhitila u Tovarniku pokraj Vukovara, a Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku protiv njega je pokrenulo istragu zbog sumnje da je kao zapovjednik Vojne policije za područje Orašja i Posavine, od svibnja 1992. do kraja lipnja 1993. u improvizirane zatvore – koje je sam otvarao po školama, atomskim skloništima, privatnim kućama i garažama – nezakonito zatočio oko 80 civila i ratnih zarobljenika.

Tukao ih i ozljeđivao, a dvadeset i troje ih je podleglo mučenju ili su ubijeni. Tereti ga se za izravno činjenje zločina, ali i po zapovjednoj odgovornosti jer podređene vojne policajce nije sprečavao da čine zločine, niti ih je za to kažnjavao, nego ih je na zločine poticao.

Vincetić je rođen u Donjoj Mahali pokraj Orašja, 80-ih je otišao u inozemstvo, a početkom rata se vratio u BiH. Kad se Tužiteljstvo BiH zainteresiralo za njegovu ratnu ulogu, pobjegao je u Hrvatsku u kojoj je živio do kraja života.

Preživjeli svjedoci opisali su okrutnosti koje su u Vincetićevim improviziranim zatvorima trpjeli, a sažeci njihovih iskaza, koji se navode u rješenju Županijskog državnog odvjetništva Osijek o pokretanju istrage, potresno su štivo.

Osim zločina nad bračnim parom Tunde Benković (Maria je Mađarica, a Marko po nacionalnosti Hrvat), koji su do 1992. u Orašju vodili obiteljski restoran i ostali bez svega, zamalo i bez golog života, u rješenju za pokretanje istrage navodi se dugački niz drugih zločina nad civilima srpske, ali i bošnjačke i hrvatske nacionalnosti te ratnim zarobljenicima, pripadnicima Vojske RS-a.

Vincetić i njegovi vojni policajci su, prema rješenju o istrazi, civile privodili i mučili kako bi iznudili priznanje da surađuju sa Srbima, a ratne zarobljenike pripadnike vojske Republike Srpske, među kojima je bilo i Bošnjaka, kako bi priznali da su činili zločine.

Najveću skupinu civila, njih četrdesetak, Pero Vincetić i njegovi vojni policajci zatočili su nakon upada snaga HVO-a u srpsko selo Bukova Greda 9. svibnja 1992. godine. Civili su držani u osnovnoj školi Donja Mahala i srednjoškolskom centru u Orašju, koje je Vincetić pretvorio u improvizirane zatvore.

U nizu opisa njegovih sadističkih rituala “ispitivanja” zatočenih civila je ovaj: “Udario ga je staklenom flašom po sredini glave, a potom policijskom palicom u visini lijeve sljepoočnice, uslijed čega je ovome potekla krv, a nakon toga ga je šamarao po licu te mu s klamericom probio uši tako što mu je 3-4 spajalice stavio na oba uha, nakon čega je njegove ruke svezao produženim kabelom te ga nastavio udarati policijskom palicom po trbuhu i leđima te ga gurao i bacao na zid, pri čemu je civil (ime se navodi u istražnom spisu) pao na klupu te tako u ležećem položaju nastavio tući nogama u predjelu prsa i kralježnice”.

Mučni opisi

Iz mučnog niza opisa premlaćivanja civila bejzbolskom palicom, šipkama i drvenim letvama, šutiranja vojničkim čizmama, probijanja ušiju klamericama, probijanja nadlanica odvijačima, izdvajamo i ovaj koji se, kako stoji u rješenju o istrazi, dogodio 16. kolovoza 1992. u improviziranom zatvoru u osnovnoj školi u Donjoj Mahali.

Zatočenog je civila, kako stoji u rješenju o istrazi, Pero Vincetić “natjerao da pjeva pjesmu o “Juri i Bobanu” te ga udario nogom u predjelu kralježnice, a kad se podigao i ponovo sjeo na stolicu, opet ga na isti način srušio te naredio da trči u krug oko stolice, a nakon toga prisilio da stavi lijevi dlan u bravarsku željeznu stegu koju je zategnuo, a desnu ruku mu podigao u zrak te ga palicom tukao po rebrima uslijed čega je ovaj izgubio svijest od bolova…”

U rješenju o istrazi se navodi i da je 4. svibnja 1992. Vincetić u Orašju nezakonito uhitio 15-ak civila koje je najprije držao u improviziranom zatvoru u atomskom skloništu, batinao, a potom prebacio u drugi zatvor u srednjoj školi u Orašju. Jednom od najteže mučenih civila iz te grupe rekao je da ga je osudio na 12 godina zatvora.

Nakon što je 6. listopada 1992. vojska RS-a zauzela Bosanski Brod, Vincetić i njegovi vojni policajci su nezakonito zatočene civile iz Bosanskog Broda prebacili u Slavonski Brod, a zatim u školu u Donjoj Mahali. Nakon “ispitivanja” i premlaćivanja Vincetić je zatočene podijelio po dobi i zdravstvenom stanju.

Potom je iz grupe “slabijih” izdvojio bolesne civile i pod izgovorom da ih vodi na liječenje, odvezao ih u nepoznatom smjeru te im se otad gubi svaki trag. Civile je, stoji u rješenju o pokretanju istrage, Vincetić slao kao živi štit na vatrenoj liniji i koristio ih za kopanje rovova, pri čemu su neki ranjeni, a neki su od fizičkog zlostavljanja umrli.

Pucanj iz “pumperice”

Posebno su okrutna, prema svjedočenjima koja se navode u zahtjevu za istragu, bila “ispitivanja” vojnih zarobljenika. Uz ostale, svjedoci opisuju i slučaj vojnog zatočenika čije je ime poznato istrazi: “Nakon što ga je vezao za radijator, tukao ga je rukama, nogama i drugim predmetima kao što su bejzbol palica, policijska palica i lanac po svim dijelovima tijela te ga nastavio zlostavljati sve vrijeme dok je ovaj bio zatočen, te ga je tako prilikom jednog zlostavljanja nožem porezao po leđima i nakon toga stavljao sol na otvorenu ranu i nožem mu probio dlan desne ruke”.

U rješenju za istragu navodi se da je “drugom iz puške “pumperice” pucao u natkoljenicu, pritom govoreći drugim zatvorenicima da će se i njima to dogoditi ako ne priznaju da su činili zločine nad Hrvatima i Muslimanima te ga 28. prosinca 1992 pretukao bejzbol palicom nakon čega je ovaj uslijed zadobivenih ozljeda tijekom noći preminuo”.