Svjetsko prvenstvo u nogometu već i prije početka izaziva oštre kritike i pokreće pitanja o Trumpu, FIFA-i i posljedicama po klimu.

1. Zar FIFA ne bi morala biti politički neutralna?

U mjesecima uoči Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2026. često je kritizirano to što Svjetska nogometna federacija, FIFA, pod vodstvom predsjednika Giannija Infantina, pokazuje neobičnu bliskost s Donaldom Trumpom.

Između ostalog, tijekom ždrijeba za Svjetsko prvenstvo uručio mu je  „FIFA-inu nagradu za mir” (naslovna fotografija). Ovo posebno osmiš ljeno priznanje bilo je praktički zamjena za to što Trump nije dobio Nobelovu nagradu za mir, za koju je on osobno smatrao da je najbolji kandidat. Infantino se našao i na pozornici s crvenom MAGA kapom na glavi prilikom predstavljanja Trumpovog Vijeća za mir. 

Prema vlastitom statutu, FIFA bi trebala biti politički neutralna. Međutim, Infantino svoju ulogu sve više interpretira politički, stvarajući dojam da namjerno i ciljano povezuje međunarodnu sportsku politiku s državnim interesima.

Dodatne tenzije nastaju zbog činjenice da je SAD u ratu s Iranom. Do sada se nikada nije dogodilo da se domaćin Svjetskog prvenstva nalazi u vojnom sukobu s nekim od sudionika turnira.

2. Zar ne bi svi navijači trebali imati priliku gledati svoj tim?

Pravila za ulazak u SAD također izazivaju oštre kritike: zbog pooštrenih viznih pravila, navijači iz nekoliko zemalja sudionica praktički su isključeni. Za Iran i Haiti vrijedi potpuna zabrana ulaska za fanove – u zemlju mogu ući samo timovi i članovi stručnih stožera.

Navijači iz Senegala i Obale Bjelokosti također nemaju skoro nikakve šanse za ulazak u SAD, jer su turističke vize za njih uglavnom suspendirane. Jedan od razloga je taj što su u prošlosti mnogi putnici iz ovih zemalja ostajali u SAD i duže nego što je to dozvoljeno.

Američka vlada je u jednom trenutku uvela i depozit od čak 15.000 dolara za posjetitelje iz određenih zemalja, koji bi im bio vraćen tek nakon napuštanja zemlje. Ova mjera je, doduše, ukinuta za mnoge vlasnike ulaznica neposredno prije početka turnira, ali ona slikovito pokazuje u kojoj mjeri sigurnosna i migrantska politika oblikuju ovaj turnir.

Agresivna imigracijska politika SAD-a i moguće akcije Imigracijske službe (ICE) dodatno unose nesigurnost. Američka vlada prije turnira nije željela isključiti mogućnost kontrola ili hapšenja čak i oko samih stadiona. Organizacije za zaštitu ljudskih prava zbog toga upozoravaju na „efekt odvraćanja“ – posebno za navijače iz migrantskih zajednica, od kojih su neki već izjavili da radije odustaju od puta na prvenstvo zbog straha.

3. Smije li jedna ulaznica doista koštati 690.000 dolara?

Prodaja ulaznica za Svjetsko prvenstvo 2026. smatra se ekstremno komercijaliziranom. Već su i službene cijene na samom početku prodaje bile jako visoke: za mnoga mjesta traženo je nekoliko tisuća dolara, dok su „premium" karte za finale prvobitno koštale oko 11.000 dolara.

Međutim, FIFA je po prvi put uvela takozvano „dinamičko određivanje cijena" (Dynamic Pricing), zbog čega se one naglo mijenjaju u ovisnosti od potražnje – pa tako, čak i unutar iste faze prodaje, navijači plaćaju različite svote za identična mjesta.

Na sve to nadovezuju se i izvještaji da su kupci birali određenu kategoriju ili poziciju na stadionu, a na kraju dobivali mjesta u lošijim sektorima. Organizacije navijača i udruženja za zaštitu potrošača zbog toga optužuju FIFA-u za napuhane cijene, manjak transparentnosti i nepoštenu prodaju, pa su čak podnijeli i žalbu Europskoj uniji. Generalna tužilaštva New Jerseya i New Yorka najavila su istragu o  sustavu prodaje karata od strane FIFA-e.

Svega nekoliko tjedana prije početka turnira, mali broj utakmica bio je potpuno rasprodan. Najjeftinija karta za finale na web-stranici FIFA-e je 28. svibnja iznosila 8.625 dolara. Osobe u invalidskim kolicima morale su izdvojiti najmanje 10.350 dolara za adekvatno mjesto. Posljednje slobodno mjesto u prvom redu, odmah uz korner-zastavicu, ponuđeno je za nevjerojatnih 690.000 dolara.

Pored službene prodaje, FIFA ima i vlastitu platformu za preprodaju karata, na kojoj zarađuje postotak od svake transakcije – ukupno 30 posto. Kritičari naglašavaju da su financijski interesi očigledno u prvom planu i da su mnogi navijači zbog visokih cijena praktički onemogućeni da nazoče.

4. Zar se na Mundijalu ne bi trebali natjecati samo najbolji timovi?

Na Svjetskom prvenstvu 2026. prvi put će sudjelovati 48 ekipa, umjesto 32 kao u prošlosti. Zbog toga broj utakmica raste sa 64 na 104. Stručnjaci i mnogi navijači kritiziraju ovo proširenje, smatrajući da bi ono moglo srozati sportski kvalitet jer na turniru sudjeluje više „slabijih" ekipa.

Istovremeno, olakšan je prolazak u drugu fazu natjecanja, jer dalje ne idu samo dvije prvoplasirane ekipe iz ukupno dvanaest grupa, već i osam najboljih trećeplasiranih timova.

Pošto će ubuduće umjesto 16 čak 32 tima prolaziti grupnu fazu, prvi put će se igrati šesnaestina finala. To povećava opterećenje za igrače, kao i troškove za navijače – dok za FIFA-u ovo proširenje otvara nove mogućnosti za  još veće prihode.

Pojedini promatrači u ovoj reformi vide politički motiviranu odluku: od dodatnih mjesta profitiraju prije svega manji savezi čiji glasovi imaju veliku težinu u strukturi FIFA-e. To budi sumnju u to jesu li sportski kriteriji bili u prvom planu, ili je predsjednik FIFA-e Infantino „progurao" proširenje turnira prije svega kako bi osigurao svoju bazu moći unutar svjetske federacije.

5. Je li to stvarno održivo i ekološki prihvatljivo?

Iako se FIFA deklarativno zalaže za održivost i zaštitu prirode, Svjetsko prvenstvo 2026. nalazi se na udaru oštrih kritika zbog posljedica po ekologiju. Studije procjenjuju da bi turnir mogao „proizvesti" više od devet milijuna tona CO₂, prije svega zbog ogromnih udaljenosti između gradova domaćina i velikog broja letova.

To odgovara ukupnoj godišnjoj emisiji CO₂ koju proizvede mediteranski otok Cipar sa svojih oko 1,25 milijuna stanovnika i preko četiri milijuna turista godišnje. Organizacije za zaštitu okoliša zato govore o potencijalno „najštetnijem po klimu" Mundijalu u povijesti.

Problem se nastavlja i na samom terenu: mnogi stadioni se nalaze izvan gradova i loše su povezani javnim prijevozom. Tamo gdje veze postoje, cijene su drastično skočile: za kratku vožnju vlakom do stadiona „MetLife" kod New Yorka treba platiti i do 150 dolara (umjesto uobičajenih oko 13 dolara).

Nakon žestokih prosvjeda navijača, organizatori su popustili i odredili paušalnu cijenu prijevoza od 98 dolara. Shuttle-bus sada košta 20 umjesto prvobitnih 80 dolara.

Oni koji dolaze automobilom također plaćaju više na mnogim lokacijama: parking košta od 75 do 300 dolara po utakmici. Srećom, kod većine stadiona sa skupim parkingom postoji pristupačnija javna alternativa. Jedini izuzetak je Boston.

Kritičari u nedostatku ponuda i ovakvim cijenama vide kontradiktornu sliku: usprkos obećanjima o zaštiti klime, sama struktura turnira „tjera" mnoge navijače na putovanja koja štete okolišu – i istovremeno ih čini još skupljim, piše Deutsche Welle.