Ugledni povijesničar s minhenskog Instituta smatra kako je historiografija totalno zakazala kada nije uspjela posredovati znanje o srednjovjekovnim strukturama vlasti, moći i političkog identiteta. Dr. Džambo cijeni kako BH društvo sebi stavlja teret na leđa koji nije u stanju nositi.
Ne znam koliko ste upoznati s rivalitetom Sarajeva i Banja luke oko podizanja spomenika srednjovjekovnom vladaru Bosne, kralju Tvrtku. Paralelno s tim se vodi pomalo ogavna polemika oko kraljeve nacionalne pripadnosti. Pa tako Milorad Dodik tvrdi da je bio Srbin?
-Vrlo mi je teško s ove distance, iz Njemačke sve upratiti što se događa u BiH, ali koristeći različite izvore došao sam do porazne spoznaje da bh. društvo, uz sve svoje probleme, na svoja leđa stavlja još jedan teret koji nije u stanju nositi. Sada je odjednom Milorad Dodik predsjednik entiteta RS, ne samo kavanski pjevač nego i ‘znalac’ historije, premda sam siguran da u životu do sada ime kralja Tvrtka nije nikada uzeo u usta niti mu je ikada kralj nešto značio. Od mene nekako očekujete da jasno i nedvosmisleno kažem, je li kralj Tvrtko Hrvat ili Srbin ili što već! Samo to pitanje pokazuje kako je naša historiografija, odnosno nastava povijesti totalno zakazala kada nije uspjela posredovati znanje o srednjovjekovnim strukturama vlasti, moći i političkog identiteta. Projicirati naše znanje, naše moderne kategorije i preokupacije u 14. stoljeće, znači stavljati to povijesno vrijeme na Prokrustov krevet i prema tome unakaziti ga do neprepoznatljivosti. Tu problematiku predstaviti u nekoliko redaka nemoguće je, a novine žele kratke informacije, kratke izjave, pa prema tome i takve “istine”. A što se tiče Tvrtkove biografije, to će svatko ozbiljno zainteresiran moći pročitati trezvene podatke u svakom ozbiljnom leksikonu.
U zadnje vrijeme je na ovim trusnim prostorima agresivno nabujala gradnja spomenika. Ponekad se doima kako se države, i gradovi naprosto utrkuju da grade spomen obilježja pri čemu se upadno primjećuje svojatanje povijesnih osoba pa i inaćenje i prkošenje?
-Da to sve zanemarimo, naprosto se nameće pitanje smisla i opravdanja podizanja spomenika, polutajno, šutke ili s talambasima, svejedno kako. Zašto u vremenu koje nije riješilo ni jedan vitalni problem života i društva nastaju spomenici, bombastični, megalomanski, “osvajački”? U Skopju Aleksandar Makedonski. U Prištini Skenderbeg. U Beogradu Stefan Nemanja. Što stoji iza te potrebe, to je glavno pitanje. Nema više pokojnog Bogdana Bogdanovića da nam pojasnki kako stvar stoji: „Oduvek sam mislio da je svet bez spomenika srećniji od sveta u kom su spomenici potrebni.” Stoga se on trudio da pravi spomenike koji “ne sliče na spomenike”. On bi se zgražao nad današnjom spomeničkom kulturom, a posebno nad uzurpacijom spomenika i imena koje oni predstavljaju. I pitao bi se sigurno, kakva je to nesreća pogodila narode koji imaju tako silnu potrebu da dižu spomenike. A kada smo već kod Tvrtka, znam da je njemu prije dvije godine podignut u Prozoru spomenik, ali ne znam, da li je tada bilo kontroverzi oko toga. Odnedavno saznajem da i Banja Luka razmišlja o podizanju spomenika istome kralju. Mrtvi, pa bili oni i kraljevi, ne mogu se braniti. Barem je to jasno.
