DNEVNI

INTERVJU Dubravka Mijatović: Propustite svoje osjećaje, dajte im prostora u vašem unutarnjem biću i ne bježite od njih!

Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Fotografija: Goran Primorac

Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica i EMDR praktičarka, odgovorila nam je na nekoliko pitanja koja se tiču gubitka dragih osoba i tugovanja, a o kojima ovih dana, zasigurno, intenzivnije promišljamo. 

Smrt voljene, odnosno bliske osobe je najstresniji događaj u životu svakog pojedinca. Sa sobom nosi brojne posljedice, a nerijetko uzrokuje i zdravstvene probleme zbog kojih je neophodna pomoć stručnih osoba. Koje su uobičajene reakcije na gubitak?

-U svakom slučaju je traumatsko iskustvo, s tim da iznenadna smrt bliske osobe povlači za sobom šok traumu koja je intenzivnija za naš sustav. Trauma se u našem biću ponaša kao zastoj, poremećaj ili psihološki udar koji izaziva mnoge reakcije. Reakcije na gubitak osobe su različite i individualne, ovisno o strukturi osobe, određenim zaštitnim faktorima koje neki ljudi posjeduju, ali i emocionalnoj osjetljivosti koja se javlja kod osoba koje su nositelji razvojne traume te su sklonije dubljim psihosomatskim reakcijama. Reakcije mogu biti od smrzavanja, depersonalizacije, jake boli i tuge, bespomoćnosti, uznemirenosti, pomućenosti uma, straha, tjelesnog grča… Drugim riječima, dolazi do preplavljivanja osjećajima, do obrambene reakcije gdje ne dozvoljavamo osjetiti ništa, odnosno potiskujemo osjećaje.

Tugovanje je normalan psihički proces nakon gubitka. Često čujemo-s vremenom će biti lakše. Što pod time podrazumijevamo?

-Mi se time  tješimo ili tješimo druge. Postoje ljudi koji su zbog smrti bliske osobe ušli u samookrivljavanje, koje se kasnije pretvorilo u mržnju prema sebi i životu, razboljeli se (dijabetes, srčani problemi) i vrte se oko vlastite bolesti koja je dodatna patnja na patnju za izgubljenim članom obitelji. I ne žele pomoć jer se kažnjavaju i žive žrtvu. Neki drugi ljudi su zbog smrti bliske osobe upali u depresiju, zadobili anksiozni i panični poremećaj, poremećaj sna, izolirali su se od drugih ljudi pa čak i od ostalih članova obitelji ili su s njima u obrambenom frustrirajućem odnosu. Proces tugovanja ima svoje faze, a to su nevjerica, osvještavanje gubitka, povlačenje, zacjeljivanje i obnavljanje, koje nisu  pravilo za sve, kao što smo iz primjera vidjeli. Proces tugovanja, isto tako, ima svoje granice. Onog trenutka kad nam tuga, bol i bespomoćnost ometaju život i funkcioniranje, potrebno je obratiti se psihoterapeutu.

Kao što vidimo, različito reagiramo. Vrijeme ne razrješava bolnu pukotinu i užas koji je poremetio i percepciju života i percepciju sebe, kojeg su doživjeli roditelji, izgubivši svoje dijete. Vrijeme potiskuje bolne i uznemirujuće osjećaje jer se ljudi zaokupe radom i drugim aktivnostima kako ne bi o tome razmišljali. Tako nam se čini da nam je lakše jer nam je fokus negdje drugdje. Svaka neiscijeljena trauma ostaje u nama kao destruktivni dio nas i ona se može pokazati godinama kasnije i to u tjelesnim simptomima ili bolestima. Primjer za to jest muškarac koji je na terapiju došao zbog „kratkog fitilja“ i stezanja u grudnom košu. U drugoj seansi je zaplakao i rekao mi da je nakon 45 godina, u svojoj 65-oj, prvi put zaplakao. Zaplakao je za ocem koji je umro prije 45 godina i tada je kao mladić „čvrsto se držao“ (da ne bi ništa osjetio, a kamoli zaplakao), kako bi ostale tješio. S tim suzama koje su čekale 45 godina, kako bi s pravom iskazale tugu za ocem, polako se opuštalo i stezanje u grudnom košu.

Kako možemo pomoći sami sebi i drugim osobama koje se suočavaju s procesom tugovanja, osobito kada ono preraste u depresivno stanje?

-Pomoći sebi možemo kroz traženje podrške i to od člana obitelji ili osobe koja nam to može pružiti na način koji nama odgovara, s mjerom i granicom jer te osobe nisu terapeuti. Možemo ih iscrpljivati, što nije dobro. Zato je najbolja pomoć sebi i drugima- stručna pomoć. I ne treba čekati depresivno stanje, važno ga je preduhitriti.

Razgovor s djetetom o gubitku bliske osobe odraslima je jedna od najtežih situacija. Na koji način im trebaju pristupiti?

-Iskreno, otvoreno i bez predrasuda koje kod djeteta mogu izazvati strah i zbunjenost. Neke predrasude su, ako ne plače, vjerojatno ne doživljava gubitak ili ne smijem plakati pred djetetom kako ga ne bih rastužila. Neka djeca će osjećati tugu dok će druga biti ljutita, zatvorena, u osjećaju krivnje ili u strahu zbog gubitka. Manja djeca imaju poteškoće u verbalizaciji svojih osjećaja, tako da roditelj svojim primjerom iskazivanja svojih osjećaja pred djetetom, pomaže djetetu kanalizirati i svoju tugu. Važno je djetetu reći da je normalno plakati.

„Znaš da je baka bila jako, jako bolesna i lijekovi joj nisu uspjeli pomoći. Moram ti reći tužnu vijest da je baka umrla“, je način kako djetetu priopćiti bakinu smrt.

Nikako ne koristite izjave „djed je zauvijek zaspao“ jer dijete se može početi bojati ići spavati ili „ljudi koji umru, idu na dugo putovanje“ (putujemo svakodnevno raznim prijevoznim sredstvima, dijete možemo uplašiti). Ovdje je važno znati da djeca do treće godine života nisu emocionalno ni kognitivno u stanju shvatiti gubitak. Djetetu je potreban osjećaj sigurnosti nakon gubitka bliske osobe. Strpljenje odraslih za izražavanje njihovih osjećaja, osjećati se uključenim, nastaviti s aktivnostima primjerenim njegovoj dobi, imati bliske osobe koje će odgovarati na njihova pitanja i biti im podrška.

Što nikada ne smijete izgovoriti nekome tko tuguje zbog smrti voljene osobe?

-Klišeizirane fraze koje nisu razumljive ni onome tko ih je i izgovorio. Bolje je biti sućutno prisutan bez ijedne riječi nego da govorite, samo da biste nešto rekli. Ovdje želim posebno naglasiti da ne smije doći do zamjene uloga. Dijete ne smije postati roditelju rame za plakanje zbog gubitka bliske osobe. Često se s ovom problematikom susrećem u praksi.

Postoje izvjesni trenuci koji potiču emocije, poput blagdana, rođendana, godišnjica… Možemo li se na neki način „pripremiti“ za takve situacije i kako ih možemo prebroditi?

-Propustite svoje osjećaje. Dajte im prostora u vašem unutarnjem biću da se pojave i ne bježite od njih. Znajte da imate pravo sve osjećati. Budite suosjećajan promatrač svojih osjećaja. Ukoliko su emocionalne reakcije intenzivnije, važno je da se regulirate na način koji vama najviše odgovara.

VEZANO

INTERVJU Martina Primorac: Žena kao socijalni stereotip u bh društvu

urednik

IZETBEGOVIĆ: S Brankovićem sam satima ležao u snijegu…Da vam pravo kažem ja volim Čamparu….(VIDEO)

urednik

INTERVJU Pavle Valerjev: Vjerujem da ćemo imati vrlo dobru simulaciju ljudskog uma

urednik