BIH DNEVNI

MIlas: Nismo se borili za ovakvu državu

Danas u 17 sati ispred Hrvatskog Doma herceg Stjepan Kosača bit će upriličeno polaganje vijenaca za stradale branitelje, a u 18 sati je sveta Misa u mostarskoj Katedrali Marije Majke Crkve.

Današnji uhljebi ne znaju ni tablicu množenja, savladali su abecedu, ali više od toga nisu…

Današnjim generacijama teško je pojmiti da se prije tridesetak godina u Mostaru vodio mučni rat. Iz današnje perspektive u kojoj su materijalno blagostanje i uhljebizam životne vodilje neshvatljivo je da su 1991. godine postojali ljudi koji su, jednostavno rečeno, uzeli pušku u ruke i srcem branili svoju zemlju, grad, dom, stanovnike Mostara…, i to protiv brojčano nadmoćnog agresora koji je imao i potpunu oružanu moć.

Oni su bili ponosni, srčani, inteligentni jer su morali improvizirati obranu, izmišljati svoje metode ratovanja, a iznad svega bili su domoljubi. Ti branitelji, koji su najbolje dane života provodili po prvim crtama bojišnice, kasnije su polako gurani u ‘stranu’, za mnoge od njih nitko nikada nije ni čuo, ali oni nisu ni tražili ‘slavu’ niti su razmišljali o ‘reklami’, odličjima,  medaljama…

Danas ih ne trebate ni pitati, sami će reći ‘nismo se borili za ovakvu državu’.

Postojali smo

Najbolji primjer navedenoga je Udruga dragovoljaca pričuvnog sastava MUP-a ’91. HNŽ, koja danas obilježava 32. obljetnicu organiziranja obrane Mostara. Ti su ljudi prvi stali na megdan rezervistima JNA koji su 19. 9. 1991. stigli u grad na Neretvi s ciljem njegovog laganog osvajanja.

Iako je prošlo čak 32 godine od tog događaja, Udruga postoji tek tri i pol godine. Predsjednik je naš sugovornik Ivan Milas, koji objašnjava zašto je udruga tako kasno osnovana.

-Nismo prije bili organizirani jer nismo bili nigdje dobrodošli. Mi smo svi bili po nekim drugim udrugama, a upravo na inzistiranje pripadnika naše postrojbe, prije tri i pol godine odlučili smo se skupiti i organizirati. Nije bilo nikoga da službeno obilježi važne datume, da se netko sjeti naših poginulih, da se jednostavno zna da smo i mi postojali i da smo srcem branili naš kraj. Zato smo osnovali Udrugu. Jednostavno da ostane zapisano da smo i mi postojali. Danas povijest i ‘istinu’ pišu oni koji su bili daleko od ‘događanja’, a ta njihova istina je 90 posto neistina. To jednostavno nije bilo tako, kazao je Milas.

Jasno i glasno predsjednik Udruge dragovoljaca pričuvnog sastava MUP-a HNŽ-a kaže da Bosna i Hercegovina danas nije ni bilzu državi za koju su se borili.

-Definitivno, nismo se borili za ovakvu državu. Žalosno je da zakoni ne vrijede jednako za sve, imamo određene ljude koji su iznad zakona, a sila se iskaljuje na ‘sići’. Zakone donose ljudi koje narod nije birao. Katastrofalno je, da se tako izrazim, da nepismen čovjek diže ruku za zakone koji nemaju veze s vezom, da se zakoni prilagođavaju osobnim interesima pojedinaca… Strašno. Obrazovanje je svedeno na najniže moguće razine. Katastrofalno! Svako malo veće mjesto danas ima svoj fakultet, to ne može biti normalno. Država je prepuna uhljeba, a ti današnji uhljebi ne znaju ni tablicu množenja, jer im je to bilo prezahtjevo za naučiti. Savladali su abecedu, ali više od toga nisu. Takvi ljudi vode ovu državu, a vodit će je i sutra, tako da je sasvim normalno da normalni ljudi odlaze preko granice. Je li to država za koju smo se borili? Nije!, jasan je Milas.

Stali na prvu liniju

Prvi dani i mjeseci obrane Mostara bili su kaotični…

-Ukratko, mi smo uzeli pušku i stali na prvu liniju. Prve sukobe sa rezervistima smo imali odmah u listopadu 1991. Naš prvi branitelj je poginuo početkom 11. mjeseca, imali smo stradalih i u 12. mjesecu. Dakle, već je tada bilo oružanih sukoba po gradu. Sjećam se oružanog sukoba na Rondou kada se ranio Vaha (Halilhodžić, op.a). Mi smo ga tada spasili. Rezervista JNA je razvukao zolju i rekao mu ‘napravi još jedan korak, letiš u zrak i ti i tvoj BMW’. Ugurali smo Vahu u auto i rekli mu ‘bježi kući’. O takvim stvarima, kaosu koji je vladao, i kojemu smo bili izloženi u borbi protiv brojčano i oružano nadmoćnog neprijatelja nitko više ne govori. Nemam ništa protiv nikoga, svakome kapa dolje, ali nije isto bilo biti u Grudama i Posušju, više od 50 kilometara od linije odakle se vodila obrambena politika, i biti na prvoj crti u Mostaru. Mi smo se borili i branili u Mostaru, na prvoj liniji. Nisu nam padali napamet nikakvi činovi, odličja… Tko je kasnije ‘pošao’ za odličjima i činovima? Oni koji su bili daleko od linije. Poslije će biti ‘dijeli kapom i šakom’, ali samo onim probranima. Onima koji su se stvarno borili? Njima nema. Eliminirani su da prava istina ne bi izišla na vidjelo, poručio je Milas.

U to vrijeme govorilo se da je ‘na’ Mostar došlo oko 20.000 rezervista…

-Da. to je bila neka procijena. Koliko ih je stvarno bilo, nikad nećemo znati. Oni su u Mostar došli 19. 9., bilo je tu svakakvih sukoba. Treba reći istinu, bježali smo mi od njih, a bježali su oni i od nas. Sjećam se kada su se ‘spuštali’ na Neretvu, to je izgledao kao da mravi nadiru sa svih strana. Silazili su niz Vranjeviće, Kvanj, Rotimlju…, bilo je to Bože sačuvaj. Oni su željeli Neretvu, i potom začas završiti s Dubrovnikom. Jer, odmah nakon par dana započeo je opći napad na Dubrovnik, prisjeća se Milas.

Nije bilo lako doći do oružja. Bila je to improvizacija, danas nezamisliva.

-Nemaš ništa, nemaš oružja. Moram spomenuti Branka Bandića, tadašnjeg načelnika sekretarijata za narodnu obranu Mostara, preko kojeg smo izvukli oko 300 pušaka, a poslije i oko 1000. On nam je pomogao. E to je onda već bila snaga. Ipak, naša najveća prednost u odnosu na neprijaetlja tada je bila ta da se mi nismo bojali, srce nas je nosilo, čudo jedno, prepričava Milas.

Kako je to izgledalo ‘u praksi’ pokazuje događaj iz samog središta grada koji je Milas opisao.

-Panjevina, noć, mrkli mrak oko 22 sata. Mi smo liniju držali s lovačkim puškama, malokalibarkama. Niški specijalci su krenuli od Rondoa, nekadašnjom ulicom Petra Drapšina sve do Prve osnove škole, a onda ulicom Lea Bruka prema Panjevini. Išli su točno na naše položaje. Još deset koraka da su napravili…nigdje nikoga ne bi bilo. Imao sam motorolu kod sebe, dobivam naređenje da sam odlučim što učiniti. Još deset koraka i eto ih u našem bunkeru. Pripremili smo bombe koje smo dobili iz Hrvatske. Išli smo ‘prositi’ oružje. Ranije smo otišli u Vrgorac, tamo su nam dali paket bombi, pa onda u Sinj, i tamo smo dobili paket bombi. Bili smo spremni zasuti ih bombama, ali na deset koraka od nas, okrenuli su se i vratili nazad. To je bilo Božje.

Milas napominje da je teško izdvojiti neku vojnu akciju u kojoj nisu sudjelovali pripadnici pričuvnog sastava MUP-a.

-Svugdje smo bili, ali nas se ne spominje. Mi smo bili i začetnici specijalne postrojbe MUP-a, najprije smo se zvali jedinica za posebne namjene, a potom Specijalna policija. Ti ljudi su bili izuzetni, borci, kazao je Milas.

U ratu je stradalo 60 pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, od čega je njih 18 iz Mostara. Ranjeno je više od 100 ljudi. Otkako je Udruga osnovna prije tri i pol godine preminulo je još 12 članova. Milas kratko kaže: ‘Stari smo. Odlazimo’.

Danas u 17 sati ispred Hrvatskog Doma herceg Stjepan Kosača bit će upriličeno polaganje vijenaca za stradale branitelje, a u 18 sati je sveta Misa u mostarskoj Katedrali Marije Majke Crkve.

Milas poziva sve oni koji žele da dođu i obilježe dan kada su se pripadnici pričuvnog sastava MUP-a organizirali i suprotstavili nadmoćnom agresoru.

-‘Nama’ dolaze ljudi sa ‘strane’ da pale svijeće i polažu vijence. Nema nikoga u Mostaru da to uradi? Realno, cijela zapadna Hercegovina treba reći hvala Mostarcima, i naravno Čapljincima, jer smo bili na prvoj liniji, jer smo bili izloženi. Oni su dolazili jednom tjedno, dok smo mi bili na liniji svaki dan i čekali da nam 1000 granata padne na glavu. Naša postrojba je dala nemjerljiv doprinos u obrani i zaustavljanju velikosrpske agresije na BiH, a i šire. Doprinos je vrednovan, nažalost, nikako. Naši pripadnici umiru i odlaze s ovoga svijeta zaboravljeni od svakog, osim svojih najbližih, i evo, nadam se da ćemo se ubuduće sjećati istih i iskazati im veliku zahvalnost za sve ono što su nam omogućili da mi danas uživamo, zaključio je Milas.

D. Lukić

Cijela zapadna Hercegovina treba reći hvala Mostarcima, i naravno Čapljincima, jer smo bili na prvoj liniji, jer smo bili izloženi.

‘Amerika nas je zaustavila pred Banja lukom’

Nevjerojatno je kakve laži danas o ratu širi srpska propaganda. Nevjerojatno! Naša postrojba je bila na ulazu u Banja Luku. Doslovno smo čuli njihove vojnike kako se spremaju i bježe. I tu smo zaustavljeni. Na trideset kilometara od grada. Amerika je zaustavila daljnje napredovanje. Oni su stvorili RS, tada sigurno nisu mislili da će se danas razviti situacija kakva jeste. Pogrešna procjena, komentirao je Milas.

O današnjem HDZ-u BiH

Najgore mi je kada nas kvazimediji opišu kao ‘još jednu HDZ-ovu Udrugu’. Nemam ja ništa protiv HDZ-a, ali onog iz devedesetih. Ovaj današnji nije ni blizu toga. Današnji HDZ je dijametralno suprotan onom iz devedesetih, kaže Milas.

VEZANO

Zemlja u kojoj političari mladima poručuju da im je uzalud studirati ako nemaju ‘partijsku knjižicu’ već je propala

urednik

Velež slavi 100. rođendan…

urednik

Globalna humanitarna utrka ponovo u Mostaru

urednik