DNEVNI IZBOR UREDNIKA

INTERVJU Slavo Kukić: Nije do političara – do nas je!

Razgovarala: V.S.Herceg

Prof.dr. Slavo Kukić godinama, kako i sam kaže, ukazuje na zbivanja i anomalije u bh društvu. Ali, sam to tvrdi, ipak bez posebnog učinka. Ovaj akademik, Posušak i nekadašnji profesor Sveučilišta u Mostaru danas je, kako kaže, u penziji, ali ne i u „mirovini“, jer – ne miruje. U intervjuu za Dnevni list govori o mnogim pitanjima, ali i uzrocima nepromjenjivosti na bolje. Ipak, kaže da je optimist kada govori o budućnosti.

Čekamo još jedne izbore u povijesnoj inflaciji, ali nema bunta građana?

Pitanje društvene letargije je i sama neprijatelj BiH i njezina svijeta. Njezini uzroci su kompleksni. Dio njih je u činjenici da su etnonacionalističke oligarhije u prethodnih 30 godina jedan dio građana interesno vezale za sebe uhljebljujući ih u državnoj upravi na svim razinama, državnim agencijama i javnim poduzećima, i taj socijalni sloj im je vjeran. Ne zbog uvjerenja kako one rade dobar posao, nego zbog straha da će, budu li poražene, pod znak pitanja doći i privilegije koje sam uživa.

Dio uzroka treba tražiti u činjenici da BiH na godišnjoj razini gubi na stotine tisuća mladih, obrazovanih ljudi koji, zbog stava da u vlastitoj domovini ne mogu ostvariti pravo na život dostojan čovjeka, pakiraju kofere i s obitelji odlaze s kartom u jednom smjeru. Uostalom, od popisa 2013., BiH je prema procjenama napustilo preko milijun ljudi i taj intezitet se ne gubi. Što je još važnije, radi se o liberalnom društvenom sloju, građanima koji nisu skloni hrvatsko-srpsko-bošnjačkim nacionalnim trubama i trubadurima, a njihovim odlaskom se kritična masa za društvene promjene, umjesto da raste, dodatno urušava.

Dio uzroka treba tražiti i u sve upitnijoj ideološkoj platformi političkih partija koje se same nominiraju kao građanske. Udaranje u nacionalne gusle je pojavnost prema kojoj su i one, ili barem dio njih, sve benevolentnije. To po zakonu spojenih posuda, jača etnonacionalnu platformu i dodatno urušava BiH kao društvo građana. Ali, bez odgovornosti nije ni bh intelektualna kasta. Ona bi morala funkcionirati kao neka vrsta društvene savjesti, a najveći njen dio ili je umrežen s tri nacionalističke hobotnice ili je odlučio,zbog svega što nam se događa, biti indiferentan.

Koliko je na mostarskom sveučilištu onih koji grade kritički odnos prema politici međunacionalnih konflikata i izazivanja međunacionalnih konfrontacija, a koliko ih je u poziciji najobičnijih sluga Čovića i sustava političke moći kojeg je izgradio? A tako je i na drugoj i trećoj strani. Zapravo, na prste dviju ruku možete pobrojati one koji otvoreno govore o postojećim etnonacionalnim podjelama kao zlu koje BiH svaki dan sve više uništava.

Izetbegovic, Čovic, Dodik, Komšić… ljudi su koji godinama obilježavaju javni prostor i živote bh građana. Do kada?

Do kada? Dok god im, i njima i svima ostalima, građani daju zeleno svijetlo. A zeleno svijetlo će dobiti i na slijedećim parlamentarnim izborima. Drugim riječima, bh političari se ponašaju kao i političari u svim drugim dijelovima svijeta – prodaju biračima ono što najbolje prolazi. U američkom slučaju to je pitanje socijalne, porezne i ine politike, ovdje je to pitanje izazivanja nacionalnih strahova koje se pretpostavlja čak i pitanjima elementarnog prava na život. Nije do političara nego do nas. A za njih glasujemo i potom pakiramo kofere i bježimo iz ove zemlje.

Napisali ste nebrojeno kritičkih tekstova upravo na navedenu četvorku. Je li imalo smisla?

Imalo je smisla što se moje savjesti i duhovnog mira tiče. Sve ove godine sam javno govorio ono što o bh sumornoj stvarnosti mislim. I utoliko mi je savjest mirna. Učinio sam što sam, kao intelektualac, mogao. Je li, međutim, to imalo ikakva učinka? Bojim se da nije. Ja sam, jednostavno, kap u moru, bez mašinerije moći i utjecaja koji me prate i moje poruke su ograničena dometa. Postoji publika, uglavnom obrazovana, liberalna, koja na njih reagira, a ta publika bi se isto ponašala i bez mojih tekstova ili TV i radio nastupa. Najveći dio populacije, neobrazovani, konzervativni, ne reagira ili su reakcije, zbog njihove ideološke zatrovanosti i zatucanosti, negativne. Iz te perspektive je doista pitanje je li taj sav napor u prethodna tri desetljeća imao smisla? Imao je, ako ne zbog činjenice da nije imao snažniji utjecaj na katarzu bh čovjeka, onda barem zbog moga vlastitoga duhovnog mira.

Posljednja u nizu nevjerojatnih vijesti je povećanje plaća političarima za oko 500 KM pod izlikom povećanja plaća policiji, namještenicima… Gdje je granica?

Za tu vrstu beskrupuloznosti postoji samo jedna kvalifikacija – banditizam. Nevjerojatno je s kojom lakoćom te moralne hulje, koje bi ovdje oživljavale etičke kodekse iz srednjeg vijeka, objašnjavaju javnosti zašto su sebi „morali“ povećati plaću za cifru koja premašuje primanja mase sirota svijeta, i da se pri tome ni ne zacrvene. Kao, „sve što su učinili je po zakonu“. Još značajnije, sve to čine uoči parlamentarnih izbora i pri tome uopće ne strahuju da bi im se ta vrsta moralnoga banditizma mogla vratiti kao bumerang. Nažalost, to svjedoči da je mali čovjek ovog prostora neobično pogodan objekt za gebelsovski tretman, ispiranje mozga koje mu eliminira moć rasuđivanja. Jer, ako ti banditi, uz ono što čine svih ovih godina, nemaju osjećaj nikakva straha za ono što bi ih moglo sustići, to je moguće protumačiti jedino na način da su zarobili mozak obična čovjeka i njihovu sigurnost da će im, kakve god gadarije radili, taj isti u listopadu opet dati glas. To je poražavajuća spoznaja i govori kako smo daleko i od građanske svijesti i od građanskoga društva, zarobljeni u plemenskoj kolektivističkoj logici u kojoj je moralnim huljama sve dopušteno.

Kakvo je to domoljublje ili bolje kazati samoljublje?

Kakvo domoljublje? Zar je domoljublje uništavanje Sokola i osam tisuća radnih mjesta kako bi vlastite džepove napunila grupica hohštaplera? Zar je domoljublje uništavanje Aluminija iz istih razloga i mase drugih gospodarskih subjekata uzduž i poprijeko BiH? Naravno da nije. Sve to je dio alkaponeovske pljačke zbog koje ova zemlja sve više zaostaje i za okruženjem i Europom i u prilog tome svjedoče svi podaci i istraživanja kriminala i korupcije, zaposlenosti i životnog standarda, demografskih trendova itd.

Objavljeni su kandidati za Predsjedništvo. Očekujete li promjene?

Izvjesno je da će borba za pozicije u državnomu predsjedništvu biti neizvjesnija nego dosadašnje. Ako bi prognozirao, najizvjesniji je ishod u borbi za člana Predsjedništva iz reda Hrvata. Mislim da tu gospođa Krišto nema šansi, dijelom zbog utjecaja Komšića u dobrom dijelu biračkog tijela i zbog činjenice da će veliki dio birača, koji bi inače zaokružio kandidata HDZ-a, zbog nesklonosti prema gospođi Krišto, ili ostati kod kuće ili svoj birački listić učiniti nevažećim.

Čini mi se da je njezin maksimum stotinjak tisuća glasova, ne više od toga. Sve ostalo će biti znak da je izborni inženjering opet odradio dio posla. Kada govorimo o pozicijama iz reda Srba i Bošnjaka puno je neizvjesnije. U slučaju dvojca Cvijanović-Šarović moguća su oba ishoda. A to ne treba isključiti ni u borbi za člana predsjedništva iz reda Bošnjaka. Denis Bećirović ima široku stranačku potporu i u prednosti je pred Izetbegovićem. Problem je što je u utrku ušao i Mirsad Hadžikadić koji je bez ikakvih realnih izgleda ali glasovi koje će uzeti pripadaju bazenu Bećirovićevih. No, problem je i u činjenici da je na Izetbegovićevoj strani i Islamska zajednica i da moć pridobivanja glasova koju imaju hodže i imami ne treba ignorirati.

Koliko smo napredovali ili nazadovali posljednjih godina i tko je tome “kumovao”?

Danas smo u većoj ‘buli’ nego 2005. Dobrim dijelom tome je kumovao svijet skidajući BiH s liste prioriteta, a time su širom otvorena vrata da se neostvarene ratne ciljeve opet pokušava ostvariti, ali sada u drugim uvjetima i sredstvima. Krivi smo i mi sami jer smo tim ideologijama i  politikama dopustili da se ponovno razmašu, što ni sami nismo došli do točke kritičkog preispitivanja jesmo li u svemu odgovorni i sami. Klicanje nacionalnim trubama i trubačima, koje je i danas intenzivno kao 90-tih, tome najzornije svjedoči. Bez toga vlastitoga preispitivanja, katarze koju moramo proći i kao pojedinci i kao narodi, nema ni promjene stanja u koje smo zaglibili.

Često u komentarima kritizirate predsjednika HDZ BiH Dragana Čovica. Je li on izvor svih problema?

Dragan Čović i njegov interesni, tzv. Sokolov krug su, definitivno, najveće zlo koje se Hrvatima dogodilo u zadnjih barem stotinu godina. No, njihova manipulativno-politička moć nije pala s nebesa. Naprotiv – to je proizvod niza ovozemaljskih razloga među kojima nije jedino onaj s kojim ta kriminalno-koruptivno-politička hobotnica operira, a to je tobožnja ugroženost Hrvata od onih drugih, Bošnjaka i Srba. Da je tako ne bi Hrvati bježali i iz većinskih hrvatskih krajeva. Prođite noću kroz Tomislavgrad i Livno, ali i zapadnu Hercegovinu, i sve će biti jasno.

Upaljeno svjetlo vidjet ćete u svakoj desetoj kući jer su njihovi vlasnici spakirali kofere i otišli i to zbog onih koji su na vlasti u tim mjestima, a to nisu ni Srbi ni Bošnjaci, ni SNSD i SDA nego HDZ i virtualne partijice iz tzv. HNS-a od kojih je barem polovicu njih, kako bi izazivao dojam svehrvatskog jedinstva, registrirao HDZ i Čović sam.

Dakle, Hrvati jesu ugroženi, ali ne zbog Bošnjaka i Srba nego zbog vlasti HDZ i kriminalno-koruptivno-interesnog kruga koji je zajahao i samu tu partiju i Hrvate kao cjelinu.

Koja je tu uloga HDZ-a Hrvatske?

Višestruko sramna. HDZ Hrvatske sve što ovdje čini, čini zbog vlastitih interesa – zbog tri saborska mandata koja su važna u osvajanju vlasti u Hrvatskoj. No, zbog ta tri mandata ovdje čini ono što za posljedicu ima dodatni udar na Hrvate u njihovim odlukama da ovaj pakao napuste i sreću za sebe i obitelji potraže na drugim svjetskim meridijanima.

Uostalom, potpora rješenjima Izbornog zakona kojeg guraju Čović i HDZ je potpora dodatne diskriminacije Hrvata izvan prostora od Stoca do Livna, onih u RS-u, zeničkom, tuzlanskom i sarajevskom kraju, ali i, u konačnici, Hrvata u srednjoj Bosni i Posavini. Zar su, doista, tri saborska mandata vrijedna takve žrtve vlastita naroda?

Komšić ide u utrku za svoj četvrti mandat i to unatoč svemu. Tvrdoglavost ili?

Komšić je političar i, hvala ti Bože, razmišlja glavom političara. I zbog toga sam ga u prethodnih četiri-pet godina nerijetko i sam javno prozivao. Ali, sve to ne može biti razlog da ignoriram i Ustav i Zakon. A poštuje li se i Ustav i Izborni zakon sve je jasno. Komšić je Hrvat, i po Ustavu i Izbornom zakonu ima pravo na sudjelovanje u izbornoj utakmici kao i svi Hrvati na prostoru FBiH.

To što je on smetnja Čoviću da zasjedne u fotelju člana Predsjedništva i što Čović čini sve da izvrne smisao i Ustava i Izbornog zakona drugo je pitanje. Stoga ne optužujem ni Čovića ni HDZ, to je pitanje političke borbe, ali mi nije jasno kako na njihove demagoške floskule nasjedaju mnogi. Nije mi jasno zašto na tumačenje presude Ustavnog suda BiH, kojim javni prostor zatrpavaju HDZ i njegovi politički sateliti, ne reagira sam Ustavni sud.

Jer, presuda nema veze sa značenjem koje joj se pripisuje. I to bi se Hrvatima BiH moralo do u detalje pojasniti – da se u presudi niti riječju ne spominju izbori za člana Predsjedništva, ali i da osporene odredbe Izbornog zakona u svezi s Domom naroda parlamenta FBiH imaju sasvim drugo značenje od onoga koje im pripisuju Čović, njegov uzarićki potrčko i ini.

Međunarodna zajednica govori o korumpiranosti političke elite, SAD i UK nekima nameće sankcije, ali oni ipak pozivaju na pregovore. Je li to nelogično?

U koječemu su svjetski centri moći ostali nedorečeni. Kriminal i korumpiranost bh političke klase potvrđuju svi pokazatelji međunarodnih institucija. I oni su, a ne zaštita vitalnih interesa, razlog zašto se ta klasa bori i rukama i nogama da ostane u sedlu vlasti. Onog časa kad iz sedla ispadnu, dolaze pod udar pravne države i u opasnost da završe kako je u Hrvatskoj prošao Ivo Sanader.

To znaju i svjetski centri moći i ako doista žele BiH kao društvo europskih vrijednosti, morali bi biti puno konkretniji. SAD su uvele sankcije nekim političarima. No, one su simbolične i nedostatne. Morale bi biti dopunjene sankcijama na sve tri strane, prvo sankcijama etnonacionalnim plemenskim poglavicama kao i njihovim širim političkim krugovima. Morale bi se odnositi i na gospodarske subjekte koji su financijska logistika plemenskim ideologijama. Ali, sve to će biti nedovoljno ako se istim mjerama ne pridruže UK i EU, barem najznačajnije zemlje EU.

U suprotnom, bit će to zeleno svijetlo etnokabadahijama za nastavak uhodanom praksom. To već rade – tko su nositelji listi na različitim razinama vlasti? Osobe s američke crne liste, osuđenici u kaznenom postupku, oni protiv kojih se vodi kazneni postupak i sl. Na to i Washington i Bruxelles i London moraju odgovoriti, hitno i odlučno.

Kakve su vaše procjene budućnosti BiH?

Teško mi je o tome govoriti. Iskreno želim da BiH prevlada sve probleme s kojima se nosi punih 30 godina i da njezini građani počnu normalno živjeti u vlastitoj domovini. Kada će se to dogoditi, veliko je pitanje – i zbog aktera unutar BiH koji čine sve da uvjere svijet kako je ovo nemoguća država i zbog vanjskih odnosa prema BiH. Pri tome mislim na odnos Beograda i Zagreba, ali i nedovoljno odlučan odnos svijeta. No,želim biti optimist.

U mirovini ste. Čime se bavite, kako provodite vrijeme?

Istina je, u penziji sam, u koju me se, kao jednog od dvoje akademika s mostarskoga sveučilišta – članova ANUBiH, potjeralo s 63 godine života zbog intelektualnih stavova koji nisu po volji gospodarima života i smrti na prostorima na koje su šapu stavili HDZ i njegovi bogovi. No, u mirovini nisam – radim punom parom. U prosincu je iz tiska izišla moja 35. knjiga ‘Sumrak kapitalizma’ čije je prvo izdanje već skoro rasprodano.

Pišem knjigu ‘Narod i nacija’, koja se bavi kritičkim propitivanjem pokušaja promocije bosanske nacije i negiranja nacionalnog identiteta triju bh naroda, a urednik sam Dijaloga, časopisa čiji je izdavač ANUBiH, još uvijek predavač na nekoliko master studija i sl. U svakom slučaju, nije mi dosadno i nisam nezadovoljan razinom moje okupiranosti.