Odluka američkog predsjednika Joea Bidena da dopusti Ukrajini korištenje američkih raketa dugog dometa protiv Rusije slijedi poznati obrazac. Bijela kuća mjesecima odbija odobriti zahtjev Ukrajine, strahujući od eskalacije. Kijev glasno osuđuje odbijanje i taman kada se čini da je sve propalo, Bidenova administracija odobrava zahtjev.

Zahtjevi Ukrajine za HIMARS-om, tenkovima Abrams, zrakoplovima F16 slijedili su sličan obrazac odbijanja i čekanja, a zatim prihvaćanja, gotovo u trenutku kada bude prekasno, piše CNN. Je li prekasno da taktički raketni sustavi američke vojske ili ATACMS naprave razliku ako pogode ciljeve duboko u ruskom teritoriju? Odgovor je složen i možda donekle objašnjava nevoljkost Bidenove administracije da dopusti takvo nešto.

Je li prekasno?
Prvo, ograničena je količima ATACMS-a do kojih Ukrajina može doći. Dakle, čak ni to što Kijev može pogoditi duboko u Rusiji - a domet ATACMS-a je 100 km - neće donijeti promjenu na bojnom polju preko noći.

Analitičari su naveli stotine ruskih ciljeva koji su u dometu ovih projektila, nakon što je Bidenova administracija očito izvijestila da su zrakoplovi s ruskih aerodroma u dometu ATACMS-a evakuirani dalje unutar Rusije. Ali Ukrajina neće dobiti dovoljno ATACMS-a da promijeni tijek rata.

Drugo, Ukrajina je uspjela prodrijeti dublje u Rusiju koristeći jeftinije bespilotne letjelice domaće proizvodnje. Sjedinjene Američke Države pristale su pomoći u financiranju razvoja ovih uređaja, koji su, čini se, izazvali pustoš oko moskovskih zračnih luka i diljem ruske energetske infrastrukture.

Treće, dopuštenje da se američkim preciznim projektilima pogodi dublje unutar Rusije je prilično provokativno. Moskva sada prilično vojno slaba i malo je vjerojatno da će tražiti otvoreni sukob s NATO-om ili SAD-om. Ali u jednom trenutku Kremlj će pokušati spriječiti takve napade.

Moskovske obavještajne službe okrivljene su za sabotažu civilnih ciljeva diljem Europe, uključujući nedavna izvješća da su eksplozivni paketi postavljeni u dostavne zrakoplove unutar Europe.

Bidenova administracija bila je u pravu kad je odvagnula praktičnu korisnost dalekometnih napada u odnosu na potencijalnu kolateralnu štetu za civile u članicama NATO-a, ako bi se Rusija osjećala obaveznom nekako uzvratiti udarac.

Dakle, to nije bila tako jednostavna odluka kao što su tvrdili neki u Kijevu. Čini se da je sveobuhvatniji cilj bio natjerati Bidenovu administraciju da se snažnije angažira u ukrajinskom ratu - da doista skine rukavice.

Eskalacija kao odgovor na eskalaciju
Ipak, Bijela kuća želi naglasiti da je raspoređivanje sjevernokorejskih trupa u Kursku potaklo njezinu odluku i da je to odgovor SAD-a na eskalaciju Moskve. Zapadni dužnosnici primijetili su da sjevernokorejski angažman znači da se sukob u Ukrajini širi i postaje nešto u čemu indopacifički protivnici SAD-a imaju ulogu; što je rat učinio malo globalnijim za Ameriku.

Bidenovim očima ovo je eskalacija, kao odgovor na eskalaciju. Ali činjenica da je zbog iznimne simbolike tako dugo odgađao dopuštenje samo povećava moć odluke koju je upravo donio. Novoizabrani predsjednik Donald Trump možda misli da može razgovarati o miru, ali će naslijediti rat u kojem su ulozi upravo postali znatno veći, piše index.