Za dva dana pod kišobranom koronavirusa završava lokalni izborni cirkus u BiH i već je kristalno jasno kako će na bošnjačkim i srpskim područjima možda i biti neke stresne i dramatične priče koju su koliko toliko zanimljivom kreirali buntovnici u sarajevskim i banjolučkim strankama.

Nazvali su ih “političkim mangupima”, hrabrim i ustrajnim političkim osvježenjima koji su bacili rukavice režimu i dosta krvoločno žele “skinuti glavu” nacionalnim poglavicama Bakiru Izetbegoviću i Miloradu  Dodiku.

Na bošnjačkom političkom spektru upadljivo prednjače robusni Elmedin Konaković i Aljoša Čampara, obojica izdanci Izetbegovićeve SDA , danas neprijatelji režima koji bez kompleksa i agresivno nasrću na matičnu posrnulu stranku i obiteljsku dinastiju.

Znaju njezine metode djelovanja, neuralgične točke, mnogo tajnih i kontroverznih informacija ne plaše se odmazde “zelenih batinaških odreda.”

Imidž hrabrih političara

Nije to nimalo bezopasna situacija za odvažni dvojac, a jednom zgodom prije dvije godine Konaković je toplo preporučio Čampari da odmah nakon izlaska iz SDA “nosi pancir” na što je cinično reagirao ministar policije Aljoša Čampara kada je iz današnje perspektive zamjerio bivšem stranačkom kolegi,  sada čelniku Naroda i Pravde, što ga ranije nije upozorio na to da „ponese pancir“.

Samo dvije godine nakon te izjave, Čampara je realno u situaciji da mora nositi pancir i još dva pištolja kako bi sačuvao „živu glavu“ nakon istupanja iz SDA. On je javno zaprijetio režimskim mafiozama da će biti nemilosrdan u osveti ukoliko se neko od njih drzne „dirnuti njegovu familiju“.

Konaković i Čampara danas imaju imidž veoma hrabrih političara koji su razbili strah od režimske mafije. Mogao bi ih Bakir Izetbegović upamtiti kao „mangupe iz vlastitih redova“ koji su mu „došli glave“.

Ne događa se to sam unutar bošnjačkog mindera  već i unutar srpskog režima. Vrlo sličan tandem „mangupa iz naših redova“ koji bi Miloradu Dodiku mogli „doći glave“ su Draško Stanivuković, kandidat je Partije demokratskog progresa (PDP) za gradonačelnika Banje Luke, i Nenad Nešić, predsjednik Demokratskog narodnog saveza (DNS), koji je Dodiku najozbiljnije zaljuljao tron ekskluzivnog srpstva na kojem vožduje više od desetljeća. Čak ga je  dobrano i ponizio otkazivanjem poslušnosti.

Analitičari su u ovom razdoblju skromne političke ponude i zapuštenosti i intelektualnog kukavičluka pomalo oduševljeni i euforični pa tvrde da kakve god rezultate ovi mladi ljudi ostvarili, oni su već ostvarili veliku političku pobjedu kad su obuzdali strah u sebi od opakih režimskih mafioza koji već  nepodnošljivo dugo sprovode najprimitivnije oblike zuluma i zastrašivanja naroda.

-Mi i danas imamo političke stranke koje nosi inercija već 25 godina, to je četvrt stoljeća i jako veliko razdoblje za život jednog čovjeka. Oni su krali izbore, imaju uhodane mehanizme. Nismo uspjeli u onome što sam zagovarao da se pređe na elektronsko glasanje koje bi po mome razumijevanju osujetilo mogućnost krađe glasova. Ja to moram reći, da stranke koje su do sada tokom ovih 25 godina bile na vlasti, treba detronizirati, razvlastiti jer su pokazale da nisu u stanju povesti zemlju u prosperitet, integraciju i neki progres. Problem naš je u tome što nažalost ne vidim neku kvalitetnu alternativu, ako mogu tako reći, zavapio je ugledni bošnjački “patriotski” intelektualac dr. Esad  Duraković.

Intelektualno siromaštvo u Hrvata

Nažalost, nema niti približno glasovitog vapaja s hrvatskog dijela intelektualne i političke pozornice. U predvečerje još jednih izbora dominira učmalost, pasiva, kukavičluk i stihija.

Hrvati nemaju svoje političke “mangupe”, mlade i hrabre revolucionare koji bi beskompromisno stali u prve redove i poveli narod u rušenje režima Dragana Čovića.

Politička pozornica u Hrvata je totalno nezanimljiva, nacionalni projekt je u rukama bezidejnog i dosadnog stožernog despota, a prividna alternativa je  papirnata, nedorasla, potkupljena i isprepadana. 

Narod sanja dan ukazanja nekog mladog, odvažnog “hrvatskog“ Stanivukovića, Nešića, Konakovića ili Čampare koliko god oni bili ograničenog kapaciteta, pa i kompromitirani.

Apsurdno je iz današnje perspektive prepoznati da je zadnji “hrvatski mangup”  zapravo  bio baš Dragan Čović koji je vrlo lukavo zabio nož u leđa Jadranku Topiću,  Jadranku Prliću a u završnici i Anti Jelaviću da bi nakon toga uslijedio njegov meteorski politički uspon i dvodesetljetna vladavina “željeznom rukom.” 

Samoproglašeni nacionalni vođa Dragan Čović, za kojeg je jedan hercegovački franjevac uskliknuo da ga je “samo  dragi Bog poslao na zemlju”, okružen je  intelektualnom sirotinjom i klimoglavim, “revolucionari” su zakržljali nemaju političkog adrenalina da povedu ustanak.

U svemu najviše mora zabrinjavati što takve avangarde uopće nema na obzoru, svaki i stidljivi glas se brutalno guši i u Mostaru i u Zagrebu, kao što se nedavno dogodilo u Hercegbosanskoj županiji.

Tupavo biračko tijelo

U našem u mozak “ubijenom” društvu se budalasto slavi pobjeda Bidena, a svjedočimo stampedu odlaska mladeži u europske destinacije, upravo zbog  nesposobnih, bahatih i odnarođenih vođa.

Ali, tim nakaradnim fenomenom se ne bave čak niti psiholozi i sociolozi   iako bi imali pune ruke posla.

“To je sjajno svjedočanstvo nezrelosti biračkog tijela. Kod nas nije problem ni u političkim elitama, pojedincima u koje upiremo prstom, u pitanju je glasačko tijelo, narod koji se ponaša kao neosviješten subjekt, da ne kažem kao krdo, koji nije zainteresovan za vlastitu sudbinu, poručio je  Esad Duraković.

Ispada da je nedvojbeno hrvatsko političko i biračko biće “najtuplje”,  sterilno i najstrašljivije. A, itekako bi Hrvatima trebali mladi i “IT”   buntovnici koji bi znali i smjeli svrgnuti surovi i bezidejni režim. Takve hrvatske majke još nisu rodile.   J. S.