Vozeći se velikom brzinom u vozilu hitne pomoći prema školi Lietavos, Martyna Veronika Noreikaitė osjećala se nespremno. Bilo je sunčano jutro sredinom svibnja kada je primila dojavu o eksploziji u Jonavi, gradu s 30.000 stanovnika u središnjoj Litvi.

Ovo je za Noreikaitė bio prvi događaj s masovnim stradanjem. Kada su se zaustavili ispred škole, čule su se sirene i zgradu je obavio dim. "Ljudi su trčali naokolo, ležali na tlu, vrištali", rekla je Noreikaitė, prisjećajući se kaosa na školskom stadionu. Policija, vatrogasci i vojnici već su bili na mjestu događaja.

Noreikaitė i njezin kolega bili su prvi bolničari koji su stigli: "Kad vidite što se dogodilo, paniku, vriskove, ne znate što učiniti, kamo krenuti. Sve zaboravite. To vas potpuno izbaci iz ravnoteže". Neobičnost takve katastrofe bio je upravo razlog zbog kojeg su litavske vlasti organizirale dvodnevne vojne vježbe pod nazivom "Željezni vuk".

Otkako je Rusija napala Ukrajinu, prijetnja je stalno prisutna
Cilj je bio pripremiti vojsku, policiju, vatrogasce, bolnice i hitne službe da djeluju u izvanrednim okolnostima, dok se Litva priprema na najgori mogući scenarij: napad na istočno krilo NATO-a. Od početka ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, prijetnja vojnog sukoba stalno je prisutna.

Litva nije iznimka: sve zemlje na istočnom krilu NATO-a preispituju protokole za zdravstvene ustanove, organiziraju evakuacijske vježbe, ulažu u kacige i prsluke te premještaju operacijske dvorane u podzemlje, piše Politico.

Jer sukob u Ukrajini uništio je iluziju da je Europa sigurna od rata. Zemlje na istočnom rubu Europe, koje su nekada bile pod sovjetskom okupacijom, itekako dobro znaju koliko brzo vojska može doći. "Imamo nezgodne susjede ovdje: Rusiju i Bjelorusiju", rekao je Daniel Naumovas, zamjenik ministra zdravstva Litve, na jednom događaju u veljači.

Njegova zemlja povezuje NATO s Baltikom preko prevlake Suwałki, uskog  i ranjivog koridora koju se smatra jednim od najvjerojatnijih ciljeva budućeg ruskog napada. "Malo je zemalja EU-a koje su na prvoj crti. Za njih je to pitanje izuzetno važno", rekla je Katarzyna Kacperczyk iz poljskog ministarstva zdravstva.

Poljska je tijekom svog rotirajućeg predsjedanja Vijećem EU-a podigla pitanje zdravstvene sigurnosti u vrijeme sukoba na višu razinu, pri čemu je sigurnost Europe bila središnja tema. Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je da moderni sukobi više ne štede zdravstvene službe, niti civile koje one opslužuju.

Distribucija satelitskih telefona u Estoniji
Zemlje istočne Europe to su uočile. Sveučilišna bolnica Santaros u Vilniusu, koja se nalazi samo 50 kilometara od vanjske granice EU-a s Bjelorusijom, razvija podzemnu infrastrukturu, skloništa, sletišta za helikoptere i autonomne sustave koji bi joj omogućili rad čak i ako bi opskrba strujom ili vodom bila prekinuta.

U Estoniji, uz zaštitne prsluke za ekipe hitne pomoći, distribuirali bi se satelitski telefoni kako bi se održala komunikacija u slučaju pada tradicionalnih mreža. Postoje čak i planovi za uspostavu neovisne internetske mreže ako bude potrebno.

Elektrogeneratori se postavljaju diljem zdravstvenog sustava. Mnoge bolnice u istočnoj Europi, ostaci sovjetskog doba, osobito su ranjive. Bolnice sada razmatraju kako prenamijeniti podrume u operacijske dvorane u slučaju potrebe.

Estonija nabavlja mobilne medicinske jedinice, privremene ambulante koje se mogu postaviti u hitnim slučajevima, koje bi trebale pomoći u rješavanju trenutačno ograničenih kapaciteta za intenzivnu skrb u Europi.

Kako izdržati povećani kirurških volumen na duže vrijeme?
Dok europske zemlje u prosjeku imaju 11,5 kreveta za intenzivnu njegu na 100.000 stanovnika, ratne potrebe mogle bi zahtijevati tri do pet puta veći kapacitet. Održavanje velikog broja operacija tjednima ili mjesecima također bi predstavljalo izazov. Većina ustanova može izdržati možda 120 do 150 posto normalnog kirurškog volumena najviše 48 sati.

Zalihe krvi i kisika također bi postale ključne. Čak ni najbolje pripremljene bolnice ne mogu funkcionirati bez lijekova, zaliha i opreme, a baltičke zemlje se opskrbljuju u pripremi za masovne žrtve. Estonija je, primjerice, izdvojila 25 milijuna eura za zalihe za masovne žrtve, uključujući ortopedsku opremu, podveze i trauma komplete.

Zalihe bi osigurale da bolnice mogu raditi dok ne stignu zalihe od saveznika. U Latviji zdravstvene ustanove su nakon covida-19 dužne imati zalihe lijekova za tri mjeseca. Ali baltičke države su preblizu bojišnici da bi hitne zalihe bile na sigurnom, ističe Jos Joosten, medicinski savjetnik u Europskoj službi za vanjsko djelovanje. Zato  druge zemlje EU-a moraju identificirati kritične točke.

Nedostatak radne snage temeljni je izazov za Baltik, gdje je zdravstveno osoblje već ionako preopterećeno. Estonija (1,3 milijuna stanovnika) ima gotovo upola manje zdravstvenih radnika po glavi stanovnika od Njemačke. Kao rezultat toga, ratni pacijenti ne mogu očekivati istu skrb kakvu bi dobili u mirnodopsko vrijeme.

Najmanje četvrtina zdravstvenih radnika bi pobjegla
Ali postoji još jedan problem: nisu svi spremni ostati. Kada je Rusija napala Ukrajinu, Noreikaitė je morala potpisati izjavu da će ostati raditi ako u Litvi izbije rat: "Ne znam tko bi ostao u slučaju rata. Još nemam djecu ni obitelj, pa mislim da bih ostala".

Jedno litavsko istraživanje pokazalo je da bi više od četvrtine zdravstvenih radnika vjerojatno pobjeglo tijekom rata, dok bi manje od 40 posto ostalo, a trećina je bila neodlučna. Estonija predviđa slične obrasce: 50 do 60 posto stanovništva još ne zna kako bi reagiralo.

U Latviji je pulmolog Rūdolfs Vilde rekao da su neki liječnici s kojima je razgovarao razmišljali o bijegu ako izbije rat, osobito roditelji male djece. Vilde i njegove kolege u Kliničkoj sveučilišnoj bolnici Pauls Stradiņš također su morali potpisati dokument kojim potvrđuju da će se javiti na posao ako se oglase sirene.

Estonija jača obuku na razini cijelog sustava. Bolnice, ekipe hitne pomoći i zdravstveni djelatnici podučavaju se kako prijeći u krizni režim, u kojem moraju zbrinjavati velike priljeve pacijenata i liječiti ratne ozljede, uključujući rane od eksplozija, prostrjelne ozljede, opekline, amputacije te ozljede kralježnice ili glave, koje su rijetke u mirnodopskim uvjetima.

Neki medicinari putuju u Ukrajinu da bi iz prve ruke naučili kako se bolnice nose s raketnim napadima, masovnim žrtvama i nestankom struje. Vaiva Jankienė, litavska medicinska sestra i koordinatorica pri Blue/Yellow Medical, organizaciji koja pruža medicinsku pomoć civilima, volontirala je više od 20 puta u Ukrajini od travnja 2022.

U mirnodopskim uvjetima - jedna amputacija godišnje
Dok bi liječnik u Litvi u godini dana možda izveo jednu amputaciju, u Ukrajini su cijeli bolnički odjeli puni pacijenata s amputacijama jednog, dva, tri pa čak i četiri uda, uz niz drugih teških ozljeda, piše index.

I zemlje udaljenije od bojišnice moraju se pripremiti za prijem pacijenata i izbjeglica, rekao je Joosten, upozorivši da će solidarnost EU-a biti na kušnji: "Ako Litva bude pregažena, tko će biti odgovoran za Litavce? Zato postoji Europska unija".

Joosten je pozvao institucije EU-a da stvore fondove za zbrinjavanje civilnih i vojnih žrtava, kao i raseljenih osoba. Dodao je da bi broj žrtava mogao biti dramatično veći nego u Ukrajini: "Tih 4.000 pacijenata iz Ukrajine tijekom tri godine nije ništa. Možda nas čeka 4000 pacijenata u dva tjedna".