Piše: Dragan Bradvica

I dok je očekivati da tko god pobjedi u Njemačkoj (prema anketama najbolje stoje CDU/CSU, Zeleni, SPD i Liberali) neće doći do radikalne promjene politike i bilo kakve poremećaje unutar EU, bitka za Europu će se voditi u Francuskoj gdje prema svim anketama slijedi mrtva trka između Macrona i zaštitnog lica radikalne desnice LePen za stolicu u Elizejskoj palači

Godina koja je pred nama mogla bi biti prijelomna točka kada će se vidjeti u kojem smjeru ide europska politika, hoće li i u kojem obliku opstati Europsaka unija i na koji način će se kretati njeni odnosi sa zapadnim Balkanom.

Nije nikakva tajna da su brojne krize posljednjih nekoliko godina malo po malo nagrizale Uniju, kako su sve te krize izrodile brojne populističke i krajnje lijeve ili desne opcije te da se širom Starog kontinenta otvoreno s vrhova vlasti govori ono o čemu prije samo nekoliko godina se nije smjelo niti misliti. Izlaskom Velike Britanije iz EU jasno je kako su dvije najvažnije države za opstojnost EU i njeni razvoj Njemačka i Francuska. Prva ima izbore u rujnu ove godine, a druga u 2022. godini i upravo bi ta godina mogla biti ona koja će odrediti kuda svi idemo. Ili u stabilizaciji ili u mogući kaos.

Njemačka i Francuska

Situacija je ipak nešto čišća kada govorimo o 'lokomotivi Unije' Njemačkoj koja nakon izbora u rujnu ulazi u novu eri jer se dugogodišnja kancelarska Angela Merkel povlači s tog mjesta. Sudeći prema dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja njena Kršćansko-demokratska unija (CDU) zajedno s bavarskom sestrinskom strankom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU) voditi će tijesnu bitku sa sve jačom strankom Zelenih za ukupnu pobjedu. Treća opcija su socijaldemokrati (SPD) koji su i do sada na državnoj razini bili u koaliciji sa CDU/CSU, četvrti liberali (FDP).

Dakle, tko god da uzme volan u ruku i kako god da se složi vladajuća koalicija u toj zemlji ne treba očekivati bilo kakve radikalne zaokrete kada je u pitanje vanjska politika, EU, odnosi sa saveznicima. Posljednji veliki test pred opće izbore bili su izbori u Saskoj-Anhalt, gdje je CDU do noga potukao krajnje desnu Alternativu za Njemačku (AfD). AfD ni na nacionalnoj razini nema više od 10 posto podrške glasača.

Međutim, mnogo neizvjesnija borba uslijedit će 2022. na izborima za predsjednika Francuske gdje je aktualni čelnik te države EmmanuelMacron daleko od čiste situacije. Naime, dugogodišnje zaštitni lice francuske radikalne desnice Marine LePen prema svim anketama vodi mrtvu trku s Macronomza Elizejsku palaču pa postoje realne šanse da Francuska dobije prvog radikalno desnog čelnika od završetka Drugog svjetskog rata.

Ne treba posebno niti naglašavati što bi to značilo za EU ali i cijelu Europu, koliko bi takav scenarij bio vjetar u leđa čitavom nizu nacionalnih populista, radikalnih pokreta i stranaka. Jasno je kako se u godinu dana mnogo toga može promijeniti ali još je jasnije kako će Macronu za pobjedu trebati mnogo rada i mudrosti, pa i mnogi kompromisi na koje u normalnim vremenima nikada ne bi pristajao. Naime, radikalna desnica promijenila je taktiku te je danas itekako umivena kako bi se i na taj način dodvorila što većem broju glasača pa se i ostale stranke moraju prilagoditi, detektirati sve opasnosti i jasno ih komunicirati s biračima.

Proširenje na čekanju

O ovome je u srijedu govorio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

- Sljedeća godina će u europskoj politici biti prokleta jer Macron ima reizbor. Ja bi volio da pobjedi on, a ne LePen i ta jedna općenito klaustrofobična, nervozna i živčana politika sumnje prema svemu što nije bijele boje kože i kršćansko. A nažalost europska politika se pretvorila u to, naglašava Milanović. Dodaje kako će Macron sada morati raditi mnogo kompromisa pa sljedeće godine se može očekivati da bude tvrđi i nezainteresiraniji za bilo kakav projekt širenja Unije na našu regiju. Milanović smatra kako od toga ove i iduće godine neće biti ništa jer nas očekuje jedna nervozna i tvrda godina u kojoj će se na izborima u Francuskoj lomiti europska priča. I on je stava da će bilo tko tko pobjedi u Njemačkoj više-manje nastaviti jednu umjerenu i izbalansiranu politiku.