Emir Hajdarović i Stanislav Krezić građani su Mostara, koji su u najtežem vremenu i najboljim životnim godinama podnijeli ogromnu žrtvu.

Paralelno su značajno vrijeme proveli u logorima HVO-a, odnosno Armije RBiH, ali za razliku od brojnih koji bi mučnu životnu epizodu najradije zaboravili, njih dvojica o patnjama i torturama pričaju naglas, i to s pruženom rukom pomirenja, zbog kako kažu budućnosti i novih generacija. Emir je skoro cijelu godinu proveo u pet logora HVO-a.

Najduže se zadržao na Heliodromu, gdje je nedavno predvodio izaslanstvo Udruge logoraša Mostar, koji su na kapiji kod nekadašnjeg zatvora položili cvijeće i prisjetili se strdalih u tom vremenu.

Zašto drugi nemaju empatiju?

Stanislav je logoraš iz Bijelog Polja. Značajno vrijeme proveo je u logoru u fiskulturnoj sali Osnovne škole u blizini obiteljske kuće u koju se vratio prije dva desetljeća i nastavio živjeti sa susjedima s kojima je živio i do nesretnog zatočenja.

Njih dvojica susreli su se i pružili ruke na Dan ljudskih prava, 10. prosinca u blizini Starog mosta, odaslavši poruke ljubavi i mira u svijet, i od toga dana traju suradnja i prijateljstvo.

- Za sve građane ovoga grada važno je prisjećati se zločina, prije svega zbog mladih, kako bi čuli, saznali, spoznali, pa kasnije i sami pričali, ispričali i borili se protiv mržnje. To, siguran sam, ovisi i od nas i naše spremnosti da pružimo ruku mira. Kao populacija koja je najteže prošla i preživjela, velika je poruka sama činjenica da se možemo naći i razgovarati. Kada mi možemo imati empatiju, zašto ne bi mogli i drugi, pita se Stanislav, dodajući kako na druženjima s logorašima iz drugih logora nikada ne razgovaraju na način tko je teže prošao i komu je bilo teže u mračnom vremenu.

Susret Stanislava i Emira u prosincu koji su ispratili mediji dokaz je kako je moguće napraviti korak naprijed, poboljšati dijalog, te kako su problemi žrtava torture na svim stranama isti, zbog čega je jako važno da se zajedno radi na ostvarivanju njihovih prava. Emir je nedavno obilježavajući zatvaranje Heliodroma pozvao udruge hrvatskih logoraša da se ubuduće sva mjesta stradanja posjećuju zajedno, uz pijetet i naklon žrtvama sa svih strana.

- Uvijek sam spreman pružiti ruku kako bismo se prije svega suočili s prošlošću, te kako bismo zajednički uložili u budućnost. Važno je izboriti se za slobodu, kao naravno i podijeliti iskustva. Tu smo da opominjemo da se zločin nikada i nikomu ne ponovi, rekao je Emir.

O logorima se mora pričati

I jednog i drugog boli spoznaja što se o stradanjima u logorima ne priča dovoljno i glasno.

- To je jedan od problema našega društva. Logori su i danas tema o kojoj se ustvari mali ili nimalo ne priča. Mi ne želimo u tajnosti obilježavati godišnjice, već se sjećati ubijenih, naglašavajući što su značili torture i logori, kazao je Hajdarović.

Stanislav Krezić dio je tima mirovnjaka sačinjenog od žrtava torture sa triju strana, koji redovito posjećuje bh. gradove propagirajući vrijednost mira i važnost pomirenja. Dosad su se zajednički poklonili pored brojnih spomenika, što uglavnom prolazi neopaženo za razliku od recimo vandalizama koji uvijek preplave medijski prostor.

H. Ž.