Ćamila Mičijević je dva dana provela u rodnomu Mostaru. Došla je vidjeti roditelji pred praznike, susresti se sa sestrama i užim krugom prijatelja, pa se još jučer vratila obvezama, nakon što je test na COVID 19, inače obveza za putnike, bio negativan.

U rodni grad, ističe, uvijek voli doći, a ovog puta osjećaj je bio poseban jer je stigla s brončanom medaljom s Europskog prvenstva. Davno, prije skoro desetljeće tada petnaestogodišnja Ćamila napustila je rodni grad, te rukometnu sreću potražila u susjednoj Hrvatskoj, a nakon što je u Rijeci prokrčila put, te kasnije zaigrala i u nacionalnom dresu Hrvatske, nedavno je predvodeći mladi tim dobacila do europske bronce, što je uistinu najveći uspjeh ženskog rukometa u Hrvatskoj.

Mostar je bio ponosan na tebe...

-Da, i to uistinu prija. Ponosna sam i ja na Mostar. Imale smo potporu cijele regije. Navijali su za nas i Makedonci, Slovenci... I ja sam dok sam rasla u Mostaru uvijek navijala za reprezentacije zemalja naše regije. Tako sude, vjerujem, i ostali žitelji ovog prostora. Sigurna sam da su na nas gledali sa simpatijama jer smo imali entuzijazam, zajedništvo i visoku razinu borbenosti, koja je na koncu doprinijela uspjehu.

Jeste li vjerovale u broncu u Danskoj prije prvenstva?

-Eh... Želja nam je bila da igramo kvalitetno, da prođemo u drugi krug natjecanja, da se dobro zabavimo i na neki način malo pobjegnemo makar u mislima od koronavirusa. Krenule smo dobro, prva utakmica je bila dobra i onda smo izgledale sve bolje. Kako se bližio kraj slušali smo da smo blizu ispisati povijest, ali se nismo opterećivale. Čak smo tek kad je sve to prošlo postale svjesne koliko smo vrijedan rezultat ostvarili. Dakle, za rukom nam je pošlo ono što nijednoj ranijoj generaciji nije, a ruku na srce bilo je sjajnih generacija.

Hrvatska će predvođena tobom sudjelovati i na Svjetskom prvenstvu...

-U Danskoj smo napravili veliku stvar, pa smo osim medalje obezbijedile i Svjetsko prvenstvo nakon deset godina stanke. Bit će čast otići na svjetsku smotru i tamo doći kao jedan od favorita. Imamo dragocijeno iskustvo iz Danske, kvaliteta nesumnjivo postoji, a vjerujem da ćemo dotad uznapredovati u još nekim segmentima. Bilo bi dobro ako bi suigračice koji su članice klubova u Hrvatskoj ostvarile transfere u inozemstvo. Pritisak nam ne treba i ne želim govoriti o dometima i ciljevima. Posebno ne želim o eventualnim medaljama.

Bosna i Hercegovina i danas je zemlja čiji Rukometni savez nema žensku selekciju...

-Žalim zbog toga, ponajviše jer BiH ima veliki broj odličnih igračica i veliki potencijal. Tu su i one koje su zapažene u inozemnim klubovima. Prvo je potrebno osnovati kadetsku i juniorsku selekciju, a kasnije i A tim i to je proces koji bi mogao potrajati godinama, ali bi sigurno vrijedilo.

Nekada davno nastupali ste u Premijer ligi BiH...

-Igrala sam za Lokomotivu koja je moj matični klub i Katarinu. Počela sam s 14 godina. Ranije sam s Lokomotivom osvojila sve što se u BiH moglo kad je o kadetskom uzrastu riječ, a iz te generacije određeni broj igračica se više i ne bavi rukometom, bez obzira što imale zaista veliki potencijal. Nisam mogla igrati sama. Sve su to bile igračice s talentom, koji nažalost u njihovim slučajevima nije rezultirao s velikim rezultatima, a sigurna sam da je mogao. I to je potvrda da BiH ima i imala je rukometni potencijal. Tijekom Europskog prvenstva pristizale su često poruke nekadašnjih suigračica koje su vraćale slike s početka karijere.

U ovom trenutku braniš boje Metza... Postoji li mogućnost promjene sredine tijekom narednog ljeta?

-Ugovor me za Metz veže i u narednoj godini. Ponuda, hvala Bogu ima, ali zasad sam zadovoljna tu gdje jesam. Metz je jedan od četiri najbolja kluba u Europi, a zadovoljna sam i s timom koji imamo, kao i gradom u kojem živim.

U Mostaru se u posljednje vrijeme mnogo priča o novoj dvorani...

-To je stvar koju možemo podržati i to je to. Gradnja, projekti i ostale stvari su posao nekoga drugog. Svi sportisti ovoga grada bi se sigurna sam obradovali novoj dvorani. J. S.