Razgovarala: Antonela Marinović Musa

Za časnu sestru Adrianu Galić odlazak iz rodnog Ljubuškog u daleku Afriku bio je itekakav izazov.

Ova misionarka provela je pet godina u DR Kongo, a po samom dolasku znala je da je očekuju velike promjene, suživot s ljudima drugačije boje kože, nova kultura, jezik… No to je nije pokolebalo u prilagodbi, a njezine želje pretvorene su u djela. U nastavku pročitajte što je o svom misionarskom radu otkrila za Dnevni list.

Što vas je potaknulo da se odlučite za odlazak u misije, točnije u DR Kongo i koliko ste godina tamo proveli?

-Mogla je to biti bilo koja druga zemlja, a Kongo je izabran s razlogom, budući da su naše sestre franjevke iz Splitske provincije godinama tamo boravile. Naša generalna poglavarica, s. Klara Šimunović, predložila je da odem na tri mjeseca, a nakon toga u Pariz kako bih se posvetila učenju francuskog jezika. Na koncu sam tamo provela pet godina, na čemu sam zahvalna prvenstveno dragom Bogu, a zatim i svim sestrama koje su me prihvatile i dijelile ovo vrijeme sa mnom.

Proces prilagodbe, vjerujemo, nije bio lak. Kako ste se snašli u novoj sredini i u, nažalost, nehumanim uvjetima za život?

-Mnogi znaju reći: „Morao sam početi od nule“, a ja sam bila ispod te neutralne nule, totalno u minusu! Sve je bilo novo. Sasvim druga realnost koju sam svim srcem prigrlila i pokušala se uklopiti u svakom pogledu, na svakoj razini. To nije bilo nimalo lako, ali za ljubav Kristovu, bila sam spremna na sve i polako sam se prilagođavala. Nakon nekog vremena zaboravite da ste negdje daleko. Ljudi koji vas okružuju postaju dio obitelji, vaša svakodnevnica…

Većinom ste bili posvećeni obrazovanju djece. Jeste li zadovoljni onime što ste postigli i što posebno pamtite kada je riječ o radu s učenicima?

-Rad s mladima donio mi je jedno ogromno iskušenje, suočavanje sa samom sobom i s vlastitim sposobnostima. Kad sam vidjela njihov način života, gdje spavaju i kako uče u maloj kućici, s desetak braće i sestara, bez struje i vode, bez udžbenika, ponekad sam se znala zapitati ima li uopće smisla nešto pokušati promijeniti?! Što osobno mogu doprinijeti, pomoći ili bar malo promijeniti to tinejdžersko vrijeme odrastanja, prihvaćanja sebe i drugoga. Tako smo i krenuli u nevjerojatnu avanturu druženja nakon nastave. Svaki utorak sam imala susret s djecom koja su željela crtati, slikati, otkrivati talente. Ponekad bih ostala s učenicima kako bismo zajedno pogledali film na laptopu, otišli na izlet ili molitveni susret. Najljepše iskustvo je ipak rad s Framom u selu Nyantende te u gradu Bukavu. Više sam s njima napravila u samo tri godine, nego u svih 30 godina provedenih u mojoj Hercegovini. Oni su i dalje u mom srcu i molitvama te se nadam da će ustrajati i dalje sa svim aktivnostima koje smo radili, a posebno s molitvenim susretima.

Kakav je odnos tamošnjeg stanovništva prema vjeri i Crkvi?

-Crkve su nedjeljom uvijek pune. Vole svirati instrumente i nositi jednaku odjeću, a biti zboraš, ministrant ili čuvar mira na vratima, to je čast i na to su svi ponosni. Također, rado idu pješice u marijansko svetište Žalosne Gospe. Samostani su puni mladih redovnika i redovnica, dok se broj misionara smanjio. Toliko je kongoanskih svećenika da i oni idu u misije.

U vremenu kada je koronavirus paralizirao cijeli svijet, kako je bilo živjeti u Kongu?

-Crkva je, zajedno sa školom i vlasti, pokušala posvijestiti ljudima važnost pridržavanja sigurnosnih, odnosno higijenskih mjera. Nažalost, to je zemlja u kojoj još uvijek ljudi umiru od kolere, malarije i drugih zaraznih bolesti, tako da vijest o koronavirusu nije bila „zabrinjavajuća“. Nekako su se svi ponašali u stilu „ništa novo“.

Na koji način možemo poduprijeti misionarski rad ako ne možemo osobno otići u misijske zemlje?

-Misionarski rad svi možemo i trebamo poduprijeti prvenstveno molitvom, a onda na svaki drugi način, koji je, vjerujem, poticaj Duha Svetoga. Putem Svetog pisma upoznali smo mnoge načine podrške onima koji su u potrebi, a osobito preko Radosne vijesti i Papinskih misijskih djela, jer tu možemo iščitati i spoznati načine kako osobno ili s nekom grupom možemo pružiti pomoć. Preporučila bih svima da odu volontirati u neku misijsku zemlju, steknu vlastito iskustvo, vide potrebe društva, pojedinaca…

Nedavno ste se vratili u Hercegovinu. Sudjelujete li i dalje u misionarskom radu? 

-Da! I dalje sam misionarka i vjerujem da ću opet ići u misije, bilo u DR Kongo ili negdje drugdje. U međuvremenu, djelovat ću ovdje na sve moguće načine kako bih pomogla potrebitima. Koristim ovu priliku da zahvalim svima koji su me pratili i podržavali svih ovih godina. To mi je doista značilo i često sam pjevala: „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…“. Neka vas sve zajedno blagoslovi i stostruko nagradi naš Milosrdni Isus, po zagovoru sv. Franje, sv. Ante i Blažene Djevice Marije.