Nenormalna 2020. godina, obilježena pandemijom koronavirusa koja je ubila više od milijun ljudi diljem svijeta, polako se bliži kraju. Hoće li nam 2021. konačno donijeti tako željeni povratak na normalno?

Nažalost, odgovor je da se stvari vjerojatno nikad neće vratiti "natrag na normalno", piše analitičar CNN-a Nick Patton Walsh, barem u smislu povratka u svijet kakvog se sjećamo iz siječnja ove godine i prije njega. No još uvijek ne znamo hoće li promjene koje su nastupile od siječnja do danas, a koje često zovemo "novo normalno", biti trajne. 

Ne znamo hoćemo li i dalje raditi od kuće - ako imamo mogućnosti za to ili u međuvremenu nismo ostali bez posla zbog koronakrize, naravno. Ne znamo hoćemo li i dalje ići u trgovine što rjeđe, noseći maske. Ne znamo hoće li rukovanje i grljenje ostati rijetkost, kao ni hoće li se većina međuljudskih interakcija, umjesto uživo, obavljati preko videopoziva. 

"Pet godina promjene u šest mjeseci" je fraza koja se često koristi u opisu ove pandemije. Nemoguće je reći kolike je živote pandemija covida-19 preokrenula, od onih koji su se sami razboljeli, preko onih koji su ostali bez posla ili im je biznis ili obrt propao, do onih kojima su bližnji umrli, a da ih nisu mogli pozdraviti uživo posljednji put. 

No psiholozi upozoravaju da je priželjkivanje povratka na staro, odnosno "staro normalno", potencijalno štetno. Ljudsku sklonost vjerovanju da je promjena privremena i da će budućnost nalikovati na prošlost psiholozi često zovu pristranost prema normalnosti, koju u pravilu prati i pristranost prema optimističnom tumačenju, bez obzira na činjenice.

Pristranost prema normalnosti, ukratko, označava predrasudu, odnosno kognitivnu pristranost zbog koje vjerujemo da će se stvari nastaviti po starom ili da će se vratiti na staro, ako je u međuvremenu promjenu postalo nemoguće poricati. Zbog toga se pristranost prema normalnosti ponekad naziva i efekt noja, po uvriježenoj (ali pogrešnoj) predodžbi da nojevi zabijaju glavu u pijesak. Naravno, postoji i suprotna pristranost, ona prema najgorem scenariju. 

A ljudi koji vjeruju da će se ono čega se sjećaju kao normalno vratiti često zbog toga odbijaju pripremiti se za dalekosežne promjene ili prilagoditi se istima - kako u svojim navikama i ponašanju, tako i u stavovima. Ponašanje i stav većine svjetskih vlada, ali i građana u siječnju, veljači i početkom ožujka, bilo je, nažalost, primjer takve pristranosti prema normalnosti i optimizmu. Dragocjeno vrijeme koje se moglo iskoristiti za izgradnju izvanrednih medicinskih ustanova i gomilanje zaliha zaštitne opreme, respiratora, lijekova i testova na covid-19 te izradu sveobuhvatnih epidemioloških planova uglavnom je bilo potraćeno. 

"Političari koji se prave da je 'normalno' iza ugla zavaravaju sami sebe ili svoje sljedbenike, ili oboje. Ljudi koji su pretrpjeli tragedije na kraju se vrate na prijašnji nivo sreće. Ali mislim da je s covidom-19 malo drukčije, jer se stalno pravimo da će završiti brzo. Tako da nema potrebe da trajno promijenimo svoj odnos prema tome", kaže Thomas Davenport, istaknuti profesor informacijske tehnologije i menadžmenta na Babson College u Massachusettsu. 

Davenport kao mogući primjer pristranosti prema normalnosti navodi odbijanje ljudi da nose maske jer vjeruju da je to prolazni i nepotrebni trend.

Ipak, ljudi imaju i drugu kognitivnu tendenciju, onu koju psiholozi zovu "hedonistička adaptacija": sposobnost uma da brzo prihvati nešto što nas je u početku paraliziralo. Ta prilagodba ima evolucijske korijene iz vremena kad su se ljudi svakodnevno morali nositi s predatorima.

"Kad vam se događaju bilo dobre, bilo loše stvari, prvo osjećate intenzivne emocije. Zatim se prilagodite i vratite na početno stanje. Ta je tendencija mnogo moćnija kod pozitivnih događaja. Ljudi se ne prilagode tako potpuno negativnim promjenama u svojim životima", objašnjava istaknuta profesorica psihologije na University of California, Sonja Lyubomirsky.

Hedonistička adaptacija omogućuje nam da se, naprimjer, "prilagodimo maskama kao novom normalnom", a zatim ih odbacimo kad više ne budu potrebne i "prilagodimo natrag na staro normalno", dodaje Lyubomirsky.

"Ako je riječ o pravoj navici, ona se može zaista održati. Sada peremo ruke češće bez da uopće razmišljamo o tome. To je nešto što bi definitivno moglo ostati s nama", ističe Lyubomirsky. Na sličan način je generacija koja je odrasla za vrijeme Velike depresije tridesetih ili u neko drugo vrijeme masovne gladi i oskudice stekla naviku štednje hrane koju su često zadržali čitavog života. 

Život je u suštini niz promjena i prilagodbi, zaključuje ova profesorica psihologije za CNN: "Ustvari smo otporniji nego što mislimo."

Tako nam se i promjene uslijed pandemije, kao i druge promjene u životu, u početku mogu činiti dramatičnije i teže podnošljive nego što jesu. U kontekstu "novog normalnog", koje ćemo u budućnosti vjerojatno doživljavati naprosto kao normalno, brzo ćemo vidjeti koliko smo zaista otporni, zaključuje Patton Walsh.