Piše: A. Demić

mostar@dnevni-list.ba

Na vječni počinak otišao je Zlatko Serdarević (pokop je obavljen na Gradskom groblju Sutina). Ostavio je trag koji ne blijedi — trag čovjeka koji je riječima gradio mostove, a novinarstvu davao dostojanstvo i ljudsku toplinu. 

Njegovo pero nije služilo samo informaciji, već istini, kulturi sjećanja i ljubavi prema Mostaru. Bio je glas vremena u kojemu su se prepoznavali obični ljudi, sudbine, radosti i boli. Kao novinar i publicista, pronalazio je priču tamo gdje je drugi nisu vidjeli, i ispričati je s mjerom, emocijom i poštovanjem.

Tihi čuvar duha

Mostar od jučer nije siromašniji samo za novinara, već za jednog od svojih tihih čuvara duha. Zlatko Serdarević pripadao je ljudima koji nisu tražili pažnju, ali su radom zaslužili trajno mjesto u kolektivnom pamćenju. Njegove rečenice ostaju kao svjedočanstvo vremena, a njegovo ime simbol predanosti profesiji, kulturi i čovjeku. 

I kada novinske stranice požute (on ih je prikupio i sačuvao na tisuće za života), ostat će sjećanje na čovjeka koji je znao da riječ može imati snagu mosta, utjehe i istine.

Neki ljudi odu tiho, ali iza sebe ostave glas koji se dugo čuje. Takav je bio Zlatko Serdarević — čovjek čiji će rad i ljudskost još dugo živjeti u Mostaru i među nama koji smo ga poznavali. 

- Dragi Zlatko, brate i prijatelju, hvala ti za svaki spašeni dokument, knjigu, ikonu u jeku rata i razaranja! Zlatko je između ostalog spasio knjigu s popisom grobnih mjesta iz Srpskog pogrebnog društva koju je našao na ulici. Za spašeno zvono koga si zajedno s pokojnim Ratkom Pejanovićem svečano predao vladiki Atanasiju neposredno poslije rata! Za obnovu Prosvjete, Gusala i Šantićevih večeri poezije, za svaku izložbu dokumentarne građe o Sabornoj crkvi i srpskoj kulturi u Mostaru. Za obnovu knjižnice u vladičanskom dvoru i obnovu Arhiva Crkvene opštine mostarske i Eparhije zahumsko-hercegovačke. Za nesebičnu pomoć u realizaciji okupljanja starih mostarskih obitelji u Mostaru prije više od deset godine i evo iz tog se okupljanja izrodi jedan od najboljih i najvećih programa stipendiranja učenika i studenata u Hercegovini i šire. Za priređivanje Monografije o stotinu Šantićevih večeri poezije i za veliku pomoć za izdanje Šematizma Eparhije i Istorijskog toma Eparhije. Sada mi je žao što nisam ranije, dok sam bio paroh, pokrenuo inicijativu da Zlatko dobije najveće priznanje naše Eparhije i Srpske Pravoslavne crkve. Nekako sam osjećao i planirao da to bude posebna prilika i velika svečanost. Nažalost, nije se dogodilo. Hvala Bogu, ipak se dogodilo prije neki dan. Malo lokalno mostarsko priznanje koje je za Zlatka bilo veliko i siguran sam, jedno od najdražih. Zahvaljujem svešteniku Dušku Kojiću i Sanji Bjelici - Šagovnović koji su Zlatku dok je bio na bolesničkoj postelji uručili Povelju zahvalnosti mostarske Prosvjete i mostarske crkvene opštine, napisao je o Serdareviću dugogodišnji Mostarski paroh Radivoje Krulj.

Zlatna duša

Serdarević se istaknuo i kao jedan od vrijednih i ustrajnih aktivista Centra za mir. Nijedan događaj u Centru nije prošao bez njega, neumorno je još i u vremenu borbe s bolešću dolazio u prostorije u Starom gradu, gdje je zajedno sa Safetom Oručevićem, Alom Behramom, Grgom Arapom, Adom Hasićem i ostalima kovao planove za budućnost.

- Bio je zaljubljenik u Mostar kakav se rijetko rađa – čovjek koji nije samo pisao o gradu, nego ga je živio, branio i čuvao od zaborava. Svojim tekstovima, istraživanjima i javnim djelovanjem ostavio je neizbrisiv trag u kulturnom i društvenom životu Mostara. Odlaskom Šemsudina Zlatka Serdarevića Mostar je izgubio svog vjernog hroničara, a njegova pisana riječ ostaje kao trajno svjedočanstvo jednog vremena, generacije i duboke ljubavi prema rodnom gradu. Pamtićemo ga po ljudskosti, dostojanstvu, predanosti istini i iskrenoj emociji kojom je govorio o Mostaru. Njegovo ime i djelo ostat će trajno utkano u priču o gradu na Neretvi, poručili su iz Centra. 

Dirljive poruke objavili su medijski radnici iz Mostara, od Zlatka su se oprostile udruge, aktivisti, sugrađani, čak i političke stranke. Stigle su i poruke iz Beograda, grada u kojemu je stekao fakultetsku diplomu i proveo studentske dane.

- Otišao je Šemsudin Zlatko Serdarević, čovjek zlatne duše. Naša majka Ramiza Behram – Vujanović dala mu je nadimak “Zlato moje“, i tu ljudsku vrijednost sačuvao je kroz cijeli život. Naši roditelji su bili kumovi, a obitelji njegovale najdivnije prijateljstvo, Nosimo u sjećanju prelijepe uspomene na druženja, i danas se prepričavaju dogodovštine i duhovitosti naših roditelja, iako su davno preselili na bolji svijet. S njim odlazio dio Mostara koji živi u sjećanjima i uspomenama, poručili su. 

- Jedino što mogu napisati je da čuvamo ljude dok su živi, dok su pored nas. Hvalospjevi i poruke nakon što odu nije da ne znače ništa, ali nisu dovoljne, nisu. Dragi Zlatko, za let je duša stvorena. Počivajte u miru. Hvala za drugarstvo i vedrinu, zapisala je glumica Diana Ondelj – Maksumić.

I doista, prva asocijacija na Zlatka Serdarevića i susrete s njim je vedrina. Nikada tijekom decenije ipo prijateljevanja nisam susreo Serdarevića koji je bio neraspoložen. Krasila ga je lijepa riječ, udjeljivao ju je svima oko sebe. Red je za kraj da mu i mi, prijatelji i suradnici iz Dnevnog lista, kažemo: “Hvala!“. Uz podsjetnik kako je upravo Zlatko ispisao stotine homagea drugima.