Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

U edukacijsko-kreativnom centru za djecu „Spajalica“ u Ljubuškom nedavno je održana radionica o tome kako bolje upoznati emociju ljutnje, koja je normalna i uobičajena emocija kod djece. Radionicu je održala Doris Vlašić, magistra psihologije, diplomirana pedagoginja te edukantica završne godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije pod supervizijom, koja nam je tom prigodom uputila korisne savjete o ovoj temi na temelju višegodišnjeg formalnog iskustva koje je stekla u sustavu odgoja i obrazovanja i privatne prakse iz područja psihologije i psihoterapije. 

Doris je, naime, usmjerena prema djeci, adolescentima i mladima s teškoćama te problemima mentalnog zdravlja s ciljem pružanja individualnog i grupnog savjetovanja, kao i osmišljavanja strukturiranih psihoedukativnih intervencija. Sudjelovala je na različitim seminarima i projektima te je ponosna nositeljica brojnih certifikata. 

Roditeljima često može biti izazov nositi se s ljutitim djetetom. Kako trebaju postupati u takvim situacijama, odnosno zašto moraju posvijestiti činjenicu da su na određen način dužni dozvoliti djeci da prožive svoje osjećaje, pa i ljutnju?

-Sasvim je prirodno da osjećamo emociju ljutnje, jednako kao i svaku drugu emociju. Ne bi bilo dobro da je nikad ne osjetimo. Ja uvijek u svom radu podsjetim roditelje na zlatno pravilo: Staviti se na mjesto druge osobe kako bi mogli bolje razumjeti nečije ponašanje. Jednostavno je, zamislite se na mjestu vašeg djeteta koje se ljuti i pokušajte shvatiti da se malo dijete ne može i teško mu se suzdržati od prirodnih nagona. Sve osnovne emocije, pa tako i ljutnja, javljaju se i održavaju tijekom čitavog života, ali se način njihovog javljanja i ispoljavanja mijenja pod utjecajem učenja. Mi odrasli tu svakako imamo ključnu ulogu.

Nezadovoljene potrebe jedan su od primarnih razloga povezanih s osjećajem ljutnje. Osim toga, koji su još okidači za ljutnju kod djece?

-Svakako treba naglasiti da je svako dijete individua za sebe. Ako su zadovoljene osnovne djetetove potrebe (nije gladno, žedno, naspavano je, igra se, dovoljno se kreće, što svakako doprinosi tomu da bude manje razdražljivo i lakše se kontrolira), a dijete se i dalje ljuti, tada roditelji mogu istražiti i prema svom roditeljskom instinktu provjeriti je li možda ljutnja uzrokovana nekom frustracijom, strahom ili tugom. Također, dijete može biti preopterećeno, umorno i napeto, a to iskazuje ljutnjom.

Nažalost, sve češće se susrećem i sa situacijama u kojima djeca kroz ljutnju privlače pozornost svojih roditelja jer ih drugačije ne vide i ne čuju, zbog užurbana životnog ritma.

Na koji način možemo naučiti dijete da ljutnja nije dobra za rješavanje problema, a da ga pritom ne kaznimo kao što to, nažalost, zna biti čest slučaj?

-U svom radu uvijek zamolim roditelje da riječ kazna i dijete ne upotrebljavaju zajedno. Nažalost, odrasli često zaborave da su oni ti koji podučavaju djecu kako primjerenim postupcima tako i neprimjerenim. Naravno da se djetetu ne može dopustiti da radi što želi i da moraju postojati granice, ali opet smo mi odrasli tu koji ćemo usmjeriti dijete.

Ne smijemo zaboraviti da bi djeca već od uzrasta 4./5. godina trebala znati kako da reagirati, ali ono što ne znaju i ne mogu znati je to kako da zaustave snažne osjećaje koji ih obuzmu pri ljutnji.  Zbog toga je potrebno djecu učiti vještinama samoregulacije i te im vještine pokazati. Djeci koja se lako naljute ili kao što često znamo reći „brzo planu'“, potrebna je pomoć kako bi naučila prepoznati negativne situacije i emocije, nositi se s njima i prilagoditi im ponašanje.

Kada smo ljuti, hormoni stresa preplave tijelo i prvi poriv je da instinktivno reagiramo prije nego što stignemo racionalno razmisliti. Mi odrasli smo se naučili vještinama samoregulacije, djeca to ne znaju i mi ih trebamo naučiti. U trenucima ljutnje, jedino što je djetetu potrebno je to da se osjeća sigurno i da ima kontrolu nad sobom. Ako se u tim trenucima dječje ljutnje još i odrasli počnu derati ili „kažnjavati“ dijete – osobno ne mogu ni zamisliti bespomoćnost i tugu koju dijete osjeća. 

Koja je razlika između ljutnje i agresivnosti kod djece?

-Roditelji često budu zabrinuti kada između druge i treće godine života dijete iskazuje agresivna ponašanja poput udaranja ili grizenja. Međutim, na takav način dijete izražava svoju ljutnju, traži nešto ili se ne osjeća dobro. To je uobičajena faza dječjeg razvoja koju većina djece prolazi sve dok ne razviju vještinu samokontrole.

Kada dijete u trenucima ljutnje, a dovoljno je odraslo i usvojilo vještine samoregulacije, ozljeđuje sebe ili druge – tada se radi o agresivnosti. Važno je djetetu dozvoliti emociju ljutnje, ali i ne agresivnosti (ozljeđivanja sebe ili drugih). Učiti ih primjerenim oblicima izražavanja emocija.

Možete li navesti neke primjere iz prakse vezano za ovu temu?

-Kao i svaka druga emocija, tako je i emocija ljutnje dozvoljena i učimo je kontrolirati. Djeci bude puno lakše kada vide da nisu jedini koji prolaze ljutnju i uče kako je mogu kontrolirati. Radionice koje provodim s djecom i u kojima su djeca okružena svojim vršnjacima koji prolaze iste ili slične „muke“ su se pokazale odlične u pomoći za razvoj vještina samoregulacije. Želim potaknuti i ovim putem roditelje da se ne ustručavaju potražiti podršku stručnjaka i da uključe svoju djecu u edukativne radionice, u kojima će djetetov emocionalni rast i razvoj biti na prvom mjestu.