Samo dva mjeseca nakon smrti sina, glazbenika Matije Dedića, preminula je glazbena diva Gabi Novak. U 90. godini života napustila nas je jedna od najvažnijih pjevačica hrvatskog popa, jazza i šlageristike koja je glazbeno bila aktivna gotovo do samog kraja, a dobitnica je brojnih priznanja, među kojima su Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu (2003.) te Porin za poseban doprinos hrvatskoj zabavnoj glazbi (2006.). Donosimo vam životnu priču jedinstvene dive koja će ostati upamćena po emotivnoj i elegantnoj interpretaciji te pjesmama kao što su "On me voli na svoj način", "Pamtim samo sretne dane", "Vino i gitare" i brojim drugima. 

"A sada… Gabi Novak!", zvučno je najavio le­­­gen­­darni TV voditelj i ljepotan Ljubo Jelčić 23-godišnju pjevačicu, pokazujući rukom prema zastoru iza kojeg se na pozornici tadašnje Koncertne dvorane “Istra” pojavila nježna plavokosa djevojka neobična glasa i velikih zelenih sanjivih očiju. Bilo je to 1959., na prvom Zagrebačkom festivalu. U alternaciji s Ivom Robićem, zvijezdom neslućenih visina, otpjevala je pjesmu “Ljubav ili šala” i - pobijedila. Uspjeh je skromno doživjela, a na toj urođenoj skromnosti i diskretnosti gradila je cijelu svoju karijeru, koja traje više od šest desetljeća.

Životna priča Gabi Novak počinje 1936. u Berlinu. To ljeto Njemačka se uvelike pripremala za otvorenje Olimpijskih igara, po gradu se otežano vozilo i Elizabeta Novak, djevojački Reiman, svoju je kćer rodila kod kuće. Nježnoj djevojčici ona i njezin suprug, brodograđevinski inženjer Đuro Novak, u kojeg se zaljubila dvije godine ranije na ljetovanju na Hvaru, dali su ime Gabriella. Obiteljsku sreću pomutio je rat. Iako je imala tek četiri godine, Gabi pamti jedno od prvih strahovitih bombardiranja Berlina, nakon kojeg su njezini roditelji odlučili doći u Zagreb. No, kako rat nisu mogli izbjeći ni u Zagrebu, poslali su Gabi kad joj je bilo šest godina na Hvar k djedu i baki, misleći da će tu biti puno sigurnija.

Obitelj Novak bila je ugledna i imućna. Njezin djed bio je liječnik i imali su jednu od najljepših vila na otoku, ali od kuće se nije moglo živjeti. Vladala je tolika nestašica da je njezina baka morala trampiti njezin tricikl za ulje i šećer. Otok je bio u mraku, svjetlost su davale uljne lampe i svijeće, a nebom su stalno kružili avioni. Dok se moglo, roditelji su je posjećivali. No, nakon jednog posjeta Hvaru njezin otac više se nije vratio. Ubijen je i pokopan, koliko je Gabi poznato, negdje na Visu, ali nikada nije doznala točno gdje. Majku, koja joj posljednje dvije godine rata nije mogla dolaziti, vidjela je tek kad je rat završio, na hvarskoj rivi kad je došla po nju. Ukrcale su se na brod koji je do Rijeke plovio 14 dana, a morem su još plutale velike mine. Brod bi tu i tamo zastao, ljudi na obali priskakali su u pomoć, ali Gabi pamti da ih nitko nije tako toplo dočekao kao Šibenčani. Jedna žena donijela im je još tople palačinke posute šećerom i umotane u papir.

I ta emotivna veza sa Šibenikom obilježila ju je za cijeli život. Nekako su se dokopale Zagreba, gdje su morale krenuti iz početka. Mladoj ženi s malim djetetom, i još k tome njemačkog podrijetla, svakako nije bilo lako prvih poslijeratnih godina. Ali imala je dobre prijateljice koje su joj priskočile u pomoć i pronašle im smještaj u sobici “tri sa tri” u Bosanskoj ulici. Gabi je krenula u školu, a njezina majka je šivala i godinama prodavala karte u kinu Kozara na zagrebačkom Britancu. Kako je odlično govorila njemački i engleski, kasnije se uspjela zaposliti kao korespondentica u poduzeću Grafika, od kojeg je dobila garsonijeru u Kordunskoj ulici pa su se napokon skrasile. Gabi Novak željela je samo crtati i slikati pa ju je majka podržala u želji da se upiše u Školu primijenjenih umjetnosti. Neki od njezinih šulkolega bili su Ljerka Njerš, Miroslav Šutej, Jura Labaš, Zlatko Bourek. Svi oni redom postali su veliki umjetnici, a u to srednjoškolsko doba bili su zanesenjaci koji su voljeli otići u Kavkaz, gdje je stol imao veliki pjesnik Tin Ujević. Plesnjaci su se tek počeli otvarati, a nije bilo ni glamuroznih maturalnih zabava pa je svoju maturu, nakon pet godina školovanja, proslavila tako što je sa svojim društvom otišla na izlet na Sljeme te su se malo proveselili u Tomislavcu.

Željela je nastaviti studirati i svi su mislili ka­­­ko će se upisati na Likovnu akademiju, ali to joj životne okolnosti nisu dopuštale. Morala je početi raditi. Njezino prvo radno mjesto bilo je u Vjesnikovoj grafičkoj redakciji na Cvjetnom trgu. No, nije se pronašla u poslu retušerke pa se prijavila na natječaj za mlade suradnike na crtanom filmu u ekipi Dušana Vukotića i tako se opet našla u umjetničkom okruženju. Gabi je danju crtala, a noću na radiju “hvatala” strane stanice i pjevala najveće hitove. Lijepo je pjevala, a pred kraj srednje škole učlanila se i u zbor “Joža Vlahović”. Na turnejama s tim zborom prvi put je vidjela Rim, Veneciju, Pariz već kao 18-godišnja djevojka, u doba kad nije bilo tako jednostavno putovati u inozemstvo. Nakon točkica, bijelih tenisica i Batinih cipela, svi ti gradovi nudili su prekrasne izloge i bili su joj otkriće u svakom smislu. Na jednom od tih putovanja kupila je prve najlonke, cipele i fine materijale za haljine.

Kasnije je rado pjevala i na poslu, svojim glasom oživljavala likove u crtićima, a 1958. zapjevala je i pjesmu “Sretan put” u filmu “H-8”, ali na odjavnoj špici nije bilo njezinog imena jer još nije bila poznata. Otpjevala je i song u filmskom klasiku “Ljubav ili šala“. Njezin osebujan glas primijetio je slovenski kompozitor Bojan Adamič i pozvao je da bude gošća na koncertima Big benda u Ljubljani. Obožavala je Doris Day, ali polako se otkrivala kao jazz pjevačica. Na jazz festivalu na Bledskom jezeru 1958. nastupila je sa slavnim Louisom Armstrongom. Pobjeda na zagrebačkom festivalu 1959. označila je njezin životni put u svakom smislu. Ne samo da joj je kao mladoj pjevačici pobjeda puno značila, već je na tom festivalu upoznala Arsena Dedića. Na pauzi generalne probe upoznao ih je Mario Bogliuni, Arsenov cimer iz glazbenog internata. Bilo je to kurtoazno upoznavanje, ali njihov se odnos s vremenom razvio u duboko prijateljstvo. Mislili su na isti način, govorili iste stvari, divili se istoj glazbi… On je bio očaran Gabi, a ona je pak od njega puno naučila. U mnogim bitnim stvarima bili su jedno.

Gabi Novak prvi put se udala s nepunih 20 go­­­dina za kolegu s posla Bogdana Debenjaka. Taj desetak godina stariji akademski slikar i scenograf bio je ujedno i njezina prva ozbiljna veza. No, brak nije potrajao ni godinu dana. Oboje su shvatili da su pogriješili i razveli se bez gorčine te ostali prijatelji. Drugi suprug bio joj je Stipica Kalogjera, dvije godine stariji kompozitor, dirigent, aranžer i producent. Za njega se udala u šezdesetima.

"Moj brak sa Stipicom trajao je osam godina", rekla je svojedobno za Gloriju Gabi Novak. "Zaista smo oboje mnogo radili, često smo putovali i kao par vodili zanimljiv, ali naporan život, ali to nije bio razlog našeg razlaza. To je dio mojeg života koji jednostavno nije uspio. Nema tu krivca. Naš se brak ugasio. S godinama čovjek postaje zreliji, tolerantniji, spreman je prihvatiti sve dobre i loše strane onog drugog. Nas dvoje tada nismo bili dorasli svim tim iskušenjima i nismo mogli riješiti probleme koji su se pojavili… Ali nema tu krivca niti predbacivanja. Treba reći zbogom i dopustiti svakome da potraži svoju sreću."

U tim godinama Gabi Novak bila je uistinu veliko ime. Nije bilo festivala na kojem se nije pojavila i odnijela nagradu, a osim domaće, osvajala je i svjetsku publiku. Posebno u Rusiji. Turneje na koje su odlazili naši pjevači trajale su i po nekoliko mjeseci i ruskoj publici oni su bili jedina spona sa Zapadom. Njezina pjesma “Malo riječi treba kad se voli” godinama je bila veliki hit u tadašnjem SSSR-u. Početkom sedamdesetih, tri godine zaredom, revija Studio proglasila ju je najpopularnijim licem i najtraženijom osobom s TV ekrana.

Iako je Arsena Dedića, koji se tada potpisivao pseudonimom Igor Krimov, upoznala na počecima njihovih karijera, ljubav je planula 11 godina kasnije. Svi osim njih znali su da će kad-tad biti zajedno, jer naprosto su si bili suđeni. Ostavili su iza sebe sve bure i nevere koje su prošli - Gabi je iza sebe imala dva braka, on se također početkom šezdesetih razveo od prve supruge Vesne Suligoj - i iako obazrivi i vrlo skeptični zbog svega što su prošli, mogli su mirno krenuti dalje, a vlastito priznanje najdubljih emocija dogodilo se 1970. u Rusiji, na turneji na koju su otišli s Meri Cetinić i grupom Delfini.

- Roditeljima smo javili da kući dolazimo kao par koji će pokušati živjeti zajedno. Na brak nam se nije bilo lako odlučiti, a i plašila me popular­nost. Nisam znala što će nam ona donijeti. Ta­­dašnje Arsenove obožavateljice vjerojatno su popadale u nesvijest kad su doznale da je sa mnom. Zajedno smo živjeli tri godine, međusobno se preispitivali i prilagođavali, a vjenčali smo se nakon rođenja našeg sina Matije. Presudilo je to što smo Arsen i ja željeli imati pravu obitelj, djecu, dom.. U mojoj vezi s Arsenom sve je imalo pravu težinu i naš je brak započeo na pravim vrijednostima.

Nakon rođenja Matije u životu Gabi Novak sve se promijenilo. To malo stvorenje za kojim su oboje toliko žudjeli postalo joj je i ostalo središte svijeta. Željela je prije svega biti majka, a sve ostalo - ako se moglo uklopiti u takvo poimanje života. Svom sinu od prvog dana je bila u svemu najveća podrška. Od gena nije mogao pobjeći pa je odlazak u muzičku školu s pet godina bilo nešto sasvim prirodno, ali kasnije ga je itekako podržala kad se opredijelio za jazz akademiju u Grazu i zapravo nastavio njezinim putem koji je nekako zatomila u sebi i prepustila se šlageristici. Svoju karijeru nastavila je graditi mirno, bi­­rajući samo one pjesme koje su joj bile drage i koje su joj odgovarale.

"Moje najljepše pjesme vezane su uz Arsena i pomalo su autobiografske, ali lijepo sam surađivala i s Đorđem Novkovićem, Kemalom Monte­­­nom, Matom Došenom, Nikicom i Stipicom Kalogjerom i Zrinkom Tutićem. Oni su pisali za mene koristeći se mojim sposobnostima, a ja sam opet uzimala od njih ono najbolje i nikome nisam bila konkurencija jer je svatko imao svoju publiku."

 Osamdesetih godina dosegnula je treći vrhunac u karijeri te darovala publici pjesme poput “Pamtim samo sretne dane” i “Plava ruža zaborava”, a vrlo brzo dobila i predivan dar: Arsen je napisao pjesmu “Gabrijela”.

Njihov zajednički život odvijao se uglavnom unutar njihova četiri zida. Nije bilo lako dvije tako velike karijere, a kasnije i treću, Matijinu, ostvarivati u jednom stanu, jer ipak je sve moralo biti prilagođeno Arsenu, ali Gabi je uvijek i u svemu znala naći pravu mjeru. Stan u Haulikovoj, kao i terasa i bistro Esplanade, bili su mjesta na kojima je Arsen primao ljude, radio intervjue, pisao stihove, skladao najdivniju glazbu. Gabi bi se pak moglo vidjeti kako ujutro ide na Dolac, zatim bi skuhala ručak, bavila se Matijom… Ali na koncertima bi zabljesnula kao prava diva. To je Arsena oduševljavalo. Jednom je televizijskoj doajenki Kseniji Urličić ponosno rekao kako zvijezda poput Gabi samo za njega kuha njemu omiljenu sarmu.

Gabi je sjajno prihvatila i njegovu Sandru, kćer iz prvog braka koja živi u Americi. Prvi put ju je vidjela kad joj je bilo samo nekoliko mjeseci, jer su se ona i Stipica Kalogjera družili s njim i njegovom prvom suprugom, igrala se s njom, odlazila u šetnje, kasnije i na izlete, a kad je ušla u Arsenov život kao supruga, prema Sandri se uvijek odnosila kao prema vlastitom djetetu. Baš kao što se Sandra uvijek osjećala da jednako pripada majci i tatinoj obitelji.

Kao u svakom braku, i u njihovom je bilo uspona i padova, ali najteži trenutak donijela je spoznaja da je Arsen jako bolestan i da mora transplantirati jetru. Ona je u to vrijeme također imala velikih problema s kralježnicom, ali na prvom mjestu bila joj je briga za Arsena. Nitko nije bio sretniji od nje kad joj je 2004. dr. Nela Sršen javila iz Padove da je sve prošlo u najboljem redu. I desetak godina zaista je sve bilo u redu, a onda su se zaredali novi zdravstveni problemi.

Gabi je s Arsenom prošla mučnu operaciju kuka i rehabilitaciju, a onda je stiglo ono najgore - 17. kolovoza 2015. Arsen nas je zauvijek napustio. I ostavio iza sebe u životu Gabi Novak veliku prazninu. Najveće svjetlo tih dana bila joj je unučica Lu, koju je, malo je reći, Arsen obožavao. Pa ipak, nakon samo mjesec dana, skupila je hrabrost i zapjevala na 50. obljetnici Krapinskog festivala, na koji su ona i Arsen desetljećima rado dolazili.

Zahvaljujući Matiji Gabi je već ranije oslobodila u sebi ono iskonsko u čemu je osjećala najveće zadovoljstvo pa je prihvatila nove aranžmane za Arsenove pjesme i publika je to prihvatila. Bila je to nova, ali istinska ona. Ta sloboda koju je osjetila silno ju je nadahnjivala. Što još čovjek može poželjeti u njezinim godinama, pitala se, osim da se lijepo dotjera, našminka, iziđe pred publiku i u nekom intimnijem prostoru održi sjajan koncert?!

Gabi Novak je posljednje mjesece zbog ozljede kralježnice provela u jednom zagrebačkom domu za rehabilitaciju, gdje ju je prije dva mjeseca zatekla i tragična vijest o gubitku sina, Matije Dedića, piše Gloria.