Širom svijeta je umrlo više od 200.000 ljudi pozitivnih na koronavirus, više od polovine od tog broja u Europi. Razumljivo je što vlade poduzimaju oštre mjere. Kako se, korak po korak, restrikcije povlači, odlučujuće postaje da neke zabrane ne traju duže no što nalaže vanredno stanje, ukazuje u autorskom tekstu za DW Dunja Mijatović, povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava.

Kao tipičan primjer navednog navodi se nadzor građana. Digitalne alatke mogu pomoći u suzbijanju zaraze, ali može ih se koristiti i protiv građana ako zadiru u njihovu privatnost i suzbijaju mogućnost da građani sudjeluju u društvenom životu. Taj rizik je postao realnost u brojnim europskim zemljama, ukazuje Mijatović.

Navodeći takve primjere vlasti u Rusiji, Azarbejdžanu, Crnoj Gori, Poljskoj, Velikoj Britaniji, te najavu sličnih mjera u Turskoj, povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava navodi da su to tek pojedini primjeri za trend nadgledanja građana u Europi koji su teško spojivi sa standardima zaštite podataka. Ona, istina, podsjeća da se Europski sud za ljudska prava izjasnio da su određena ograničenja prava te prikupljanje osobnih podataka mogući u određenim vanrednim situacijama, ali i da je naglasio da države moraju postupati odmjereno i prikupljati podatke za točno definirane svrhe. Nadalje, upad u privatnu sferu mora biti prekinut čim razlog više ne postoji.

“Ako vlasti ne poštuju ove granice, riskiraju ugrožavanje naših prava, a da pri tome možda ne štite bolje naše zdravlje. Postoji mogućnost da izgube potporu javnosti, nužnu za državne napore u oblasti javnog zdravlja. Zato je značajno što je ministarski odbor Vijeća Europe, u kojem je zastupljeno svih 47 članica, 22. travnja podsjetio da se države moraju boriti protiv bolesti i njenih posljedica isključivo sukladno načelima Vijeća Europe i obvezama koje su preuzele. Zapravo, jedna demokracija ne mora žrtvovati privatnu sferu građanki i građana kako bi štitila zdravlje. Vlasti moraju naći ispravnu razvnotežu između ove dvije stvari. Moraju se obvezati na niz standarda. Najprije, digitalna pomagala mora se stvarati sukladno zaštiti privatnosti. Moraju biti anonimna, šifrirana i decentralizirana, biti Open-Source tako da ih svatko može unapređivati i razumjeti. Moraju da budu na raspolaganju što većem broju ljudi, kako u društvu ne bi nastao digitalni jaz. Njihova uporaba mora biti dragovoljna, ljudi moraju točno znati na što pristaju kad koriste aplikacije a podatke se smije koristiti jedino za zaštitu javnog zdravlja u ograničenom vremenskom periodu. Korisnici moraju uvijek imati mogućnost  prestati s uporabom, obrisati podatke te se efikasnim pravnim sredstvima boriti protiv zloporaba. Drugo, striktno se mora poštivati zakone o zaštiti podataka i privatnosti. Treće, svaki potez izvršne vlasti mora podleći sudskoj, ali i parlamentarnoj i neovisnoj kontroli od strane institucija koje se bave poštivanjem ljudskih prava. Neovisna regulatorna tijela moraju testirati i odobriti hardware i software prije uporabe“, ukazuje se.

Mijatović na koncu ističe da je pandemija realna prijetnja koja traži djelotvornu reakciju ali i ukazuje da, pak, obveza da se reagira ne smije biti dozvola za 'njuškati' po životima građana jer mjere prismotre koje krše ljudska prava nisu demokratsko rješenje.