Novinar FAZ-a Michael Martens u svom novom članku na temu "Sarajevski safari" pita sarajevske pisce i novinare: "Kako je jedna tako neutemeljena priča mogla privući toliku pažnju?"

Nijedan pisac nije rat u BiH književno obradio tako rječito kao sarajevski književnik Miljenko Jergović, rođen i odrastao u Sarajevu, dobitnik ovogodišnje Lajpciške književne nagrade i desetaka drugih književnih priznanja. Njegov briljantni prvijenac „Sarajevo Marlboro" govori o opsadi Sarajeva od 1992. do 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića svakodnevno terorizirale grad snajperskom vatrom i artiljerijskim granatiranjem. Bile su to godine kada je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić provodio svoju politiku etničkog čišćenja", riječi su kojima njemački novinar Michael Martens uvodi čitatelje u svoj novi članak na temu tzv. "Sarajevski safari", objavljen u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

"Možda zato ovaj izuzetno nadareni pripovjedač postaje toliko ljut kada ga pitaju o priči koja je njegov rodni grad u posljednje vrijeme ponovo dovela na naslovnice. 

„Sarajevski safari" naziv je za "pulp"-fikcijsku priču koja podsjeća na film Quentina Tarantina, ali nema nikakve veze sa stvarnošću. Prema toj priči, tijekom devedesetih godina stotine bogatih stranaca, prije svega Talijana, dolazile su u Sarajevo kao „turisti u lovu na ljude" i plaćale velike iznose kako bi sa srpskih položaja pucale na civile u opkoljenom gradu", navodi Martens.

Njemački novinar piše da ta priča „ne odgovara činjenicama" i dodaje: „Nakon što je FAZ iz Sarajeva prvo izvijestio o nelogičnostima i sumnjivoj kvaliteti izvora, uslijedili su i drugi mediji. Regionalni portal Balkan Insight (BIRN), specijaliziran za istraživačko novinarstvo, objavio je opsežnu istragu. Zaključak: osim glasina, nema ničega. Do sličnih zaključaka došao je i njemački medijski portal Übermedien."

Potom autor teksta u FAZ-u s Miljenkom Jergovićem, koji „od samog početka nije vjerovao u tu priču", razgovara o članku sarajevskog „Oslobođenja", koji je još 1995. na naslovnoj stranici izvijestio o navodnom „lovu na ljude". 

„Mislim da ni 1995. godine u novinama nije neizostavno objavljivana gola istina", kaže Jergović. On ne misli da su tadašnji mitovi i legende nužno bili rezultat propagande ili zlih namjera, već da su najčešće bile posljedica očaja... Također nije siguran je li priča o „safariju" nastala u Sarajevu i odatle se proširila svijetom ili je, obrnuto, došla iz svijeta u Sarajevo „kao perverzno uljepšavanje bosanske ratne patnje", kaže se u članku FAZ-a i konstatira da je posljedica jasna: „Ova priča vrijeđa sjećanje na žrtve opsade Sarajeva."

"Ali kako je jedna toliko neutemeljena priča uopće mogla privući toliku pažnju? Zašto su je mnogi mediji – u početku čak i FAZ – prenosili afirmativno?", postavlja pitanje autor članka u FAZ-u Michael Martens.

Mržnja prema elitama

Tu mu bosanski pisac i kolumnist Haris Imamović, rođen 1990. godine, nagovještava tezu po kojoj „priča u kojoj bogati muškarci za novac zadovoljavaju svoju želju za ubijanjem savršeno odgovara potrebama zapadne publike".

Uz kavu i limunadu na terasi hotela Europa Imamović objašnjava da su lažna priča o Pizzagateu (prema kojoj se iz jedne picerije u Washingtonu upravlja lancem dječje pornografije) i stvarni skandal povezan s američkim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom zasnovani na sličnom motivu kao i legenda o „Sarajevskom safariju", piše novinar FAZ-a citirajući Imamovića, koji, između ostalog kaže:

„Mnogi ljudi su nezadovoljni svojom ekonomskom situacijom, mrze elite. Ali ljudima treba nešto više protiv tih elita od činjenice da su bogate. A to dobivaju kroz priču u kojoj elite nisu samo bogate, nego i zle u najgorem smislu."

Imamović, kaže se dalje u članku, ne isključuje mogućnost da je u Sarajevu zaista bilo pojedinačnih „ludih stranaca" koji su plaćali da pucaju na civile. „Ali stotine? U to ne vjerujem", kaže Imamović.

Svoju sumnju, između ostalog, obrazlaže detaljem koji je primijetio u izvještavanju o ovoj temi: „Većina novinara koji su sada pisali o ‘Sarajevskom safariju' prethodno nije napisala nijedan tekst o regiji ili Bosni. Novinari koji žive u Sarajevu bili su skeptični od samog početka. A iskusni novinari, koji su stvarno pratili rat, nisu o tome pisali."

„Osim toga, priča o opsadi glavnog grada BiH, onako kako je predstavljena kroz ‚Sarajevski safari', u svojoj srži je revizionistička: Prava priča je da je srpska vojska opsjedala Sarajevo. To je priča o Ratku Mladiću – a ne o nekakvim bogatim zapadnim lovcima koji su možda postojali, a možda i nisu. Tko prati narativ ‚Sarajevskog safarija‘, a ne poznaje stvarnu povijesnu pozadinu, mogao bi steći dojam da su opsadu prvenstveno organizirali bogati stranci koji su vikendom dolazili ubijati", dodaje Imamović i konstatira:

„To bi bilo otprilike kao kada bi netko svoje mišljenje o Drugom svjetskom ratu formirao na temelju filma Quentina Tarantina ‚Nemilosrdni gadovi‘ (Inglourious Basterds)."

Imamović u razgovoru za FAZ pretpostavlja da uspjeh ove priče ima veze i s tim što postoji tržište za „priče o zlom Zapadu – kao da je Zapad kriv za sve". „Takve narative potiču i ljudi poput Emira Kusturice ili austrijskog nobelovca Petera Handkea, kao i vlasti u Moskvi, Pekingu ili Teheranu", citira FAZ Imamovića koji zaključuje: „Zapadnim gledateljima je potrebna ova priča – ne Bosancima."

Što kaže Lovrenović?

Autor članka u FAZ-u potom prelazi na pisca Ivana Lovrenovića, koji danas živi u sarajevskom naselju Grbavica, koje je za vrijeme opsade srpskim snajperistima služilo kao uporište.

Spominje i kako je to naselje mjesto radnje filma „Grbavica" redateljice Jasmile Žbanić, koji je 2006. godine osvojio Zlatnog medvjeda, a govori o samohranoj majci čija kćerka ne zna da je začeta silovanjem koje je počinio srpski vojnik.

Martens dalje piše kako je Lovrenović u lipnju 1992. godine s obitelji morao pobjeći s Grbavice, a kada se 1996. godine vratio u devastirani stan, proveo je kroz svoje naselje jednu njemačku TV-ekipu. Pokazao im je i napuštena skrovišta na gornjim katovima visokih zgrada, gdje su se skrivali snajperisti. „Sam je vidio najmanje sedam ili osam takvih položaja, kaže Lovrenović, i dodaje ono što su svi u Grbavici znali: ‚Tamo su bili profesionalci srpske vojske‘.

Čudi se odakle se pojavila priča o stranim „safari" turistima. „Nikada, ali zaista nikada, u razgovorima se tada nije spominjalo nešto takvo. Možda su postojali jedan ili dva takva slučaja. Ali masovno, sustavno? Ne", kaže on.

I njega, navodi se dalje u tekstu FAZ-a, zanima pitanje kako je nastao ovaj „etablirani mit". Lovrenović u tome vidi i fenomen koji naziva „samodestruktivnom viktimizacijom".

U svakom društvu postoje takve tendencije, kaže on, ali su u bosanskom društvu posebno izražene. Tako se nesporno i stvarno stradanje koje je Sarajevo preživjelo tijekom rata dodatno uveličava legendarnim elementima – što bosanskom društvu dugoročno šteti, citira Martens Lovrenovića.

Skretanje pažnje sa stvarne priče o opsadi Sarajeva

Autor članka razgovara i s novinarom Dnevnog Avaza Danijalom Hadžovićem, koji u razgovoru kaže da priču o „Sarajevskom safariju" ne smatra bajkom, ali je skeptičan prema načinu na koji su brojni mediji izvještavali o toj temi:

„Tijekom opsade Srbi su godinama, iz dana u dan, ubijali građane Sarajeva. Ali čini se da zapadnim medijima priča o tome kako se nekolicina primitivnih Balkanaca međusobno ubijala više nije dovoljno zanimljiva."

Poput Imamovića, i on upozorava da ova priča iskrivljuje sliku onoga što se zaista dogodilo u Sarajevu.

„Je li možda bilo pet ili šest psihopata iz zapadnih zemalja koji su plaćali da ubijaju? Možda. Ali oni nisu glavni zlikovci ove priče. To su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i svi srpski kriminalci koji su ubijali civile."

Martens citira Hadžovića koji kaže da srpske snage nisu mogle zauzeti cijelo Sarajevo, iako su to željele: „Ali njihova mržnja bila je toliko velika da su ubijali civile – zato što su to mogli. Nisu mogli zauzeti grad, ali su mogli godinama ubijati njegove stanovnike. To je prava priča."

Nasuprot tome, priča o bogatim strancima, koji su iz zabave ubijali ljude u Sarajevu, je, kako kaže, „holivudska priča". 

„Međutim, tko se usredotoči na nju, skreće pažnju sa stvarne priče o opsadi Sarajeva i ratu u Bosni", riječi su Daniala Hadžovića, kojima Michael Martens završava svoj novi članak u nizu na temu tzv. „Sarajevski safari".