Neki kažu da je ona glas jedne generacije žena. Drugi da je nadoknada za Cecu. Aleksandra Prijović je fenomen kojem se mnogi ne mogu načuditi. Sada je nastupila u najvećoj dvorani Njemačke.

Pada kiša i hladno je, ali pred najvećom koncertnom halom u Njemačkoj odjekuju visoke potpetice i smijeh. Miješaju se „naški" i njemački dok Lanxess Arena u Kölnu čeka nastup Aleksandre Prijović, piše DW.

„Ona ima i tužne i sretne pjesme. Kako god se osjećao, uvijek možeš slušati Priju ", kaže nam jedna djevojka iz Hrvatske koja živi u Oberhausenu.

Žena s 14-godišnjom kćerkom kaže da su iz Skoplja, a do Kölna su došle iz susjedne Belgije s još nekim prijateljicama. „Pjesme, sam njezin lik, mladost, ljepota, sve ima. Mi nemamo prilike slušati naše zvijezde posljednjih godina. Zato smo i došli ovamo u Köln."

Više je žena, razumije se. Ali tu je i Mesid Karjašević koji živi u tridesetak kilometara udaljenom Bonnu, a rodom je iz Janje u BiH. „Ja sam došao jer je žena htjela doći, bio sam primoran", kaže iskreno.

„Ali, općenito govoreći, ona je jedna od najvećih balkanskih zvijezda, ima dobre pjesme, dobro pjeva, zašto da ne dođem? Ima karizmu. Mnogi misle da je popularna zbog Brene, ali ima nešto svoje i mislim da je zato popularna i zato je ovdje gdje je trenutno", priča on za DW.

Priča o „svekrvi" Lepoj Breni prati Aleksandru Prijović, baš kao što mnogi zasluge pripisuju njenom mužu, Filipu Živojinoviću. To nju tek ponekad naljuti.

Ali, došla je do najveće arene u Njemačkoj, a to se ne događa tek tako. Mnogo je koja turbo-folk zvijezda – posprdno nazvana „cajka" – punila diskoteke od Züricha do Hamburga.

Ali, ako kod Aleksandre Prijović (29) nije jasno je li to uopće još turbo-folk, ono što je jasno da njena popularnost daleko nadilazi opskurne njemačke klubove čije gazde znaju da je dobar posao dovestigastarbajterima cajke.

Pa, što je ova mlada žena karakterističnog glasa i spektakularnog nastupa? I zašto je popularna toliko da se neki stariji i tobože kulturniji ne mogu načuditi i nikako ne mogu shvatiti što se zbiva?

Je li Prija, kako je zovu, glas nove generacije žena ili svojevrsna nadoknada za Svetlanu Cecu Ražnatović onima u regiji koji Cecu iz, „razumljivih razloga" nisu mogli tako javno slušati?

Generacija „pozitive"

Pisac Muharem Bazdulj u šali kaže da je o fenomenu Aleksandre Prijović napisao priču još prije pet godina – „before it was cool".

To ga je toliko zanimalo, kaže, da je otišao na koncert u beogradsku Arenu kao na istraživačku ekspediciju. Za oko mu je zapao najveći broj mladih žena – ne tinejdžerki, nego onih koje se vrte oko „dejtonskog godišta" pjevačice (1995).

„Po stajlingu, odjeći, stavu, djelovale su kao one relativno uspješne žene na početku karijere koje rade po bankama i osiguravajućim kućama, čitaju knjige po preporukama utjecajnih bukstagramerki i općenito urednog i ugodnog života", navodi Bazdulj za DW.

U njegovoj generaciji, kaže on, pa sve do možda onih koji su rođeni sredinom osamdesetih, romantizirana je „bohemija", ljude je vuklo „crnilo" iz pjesama Džeja ili Sinana Sakića, autodestruktivni životi pjevača i pjevačica, dim „kafane" i „tama na rubu grada".

„Kod ovih rođenih od sredine osamdesetih i mlađih, vidim zaokret ka pozitivi. Čak i kod umjetničkih tipova, to su neki skroz strejt životni izbori: cijeđeni sokovi, teretana, dobra odjeća, city-break turizam. Mislim da je Aleksandra Prijović njihova generacijska pjevačica", navodi Bazdulj.

„Nisam ti bila dovoljno loša"

Aleksandra Prijović bila bi danas najpopularnije dijete Sombora da nije izvjesnog košarkaša Nikole Jokića.

Ali, rasla je u hrvatskom Belom Manastiru, nedaleko od Osijeka, gdje je pohađala osnovnu školu koja se danas zove „Dr. Franjo Tuđman".

Tamo se preselila s majkom nakon razvoda roditelja. Slučajno je rođena poslije samog kraja rata 1995. i zadirkivanja vršnjaka nikad nije pripisivala svom porijeklu.

Školi je okrenula leđa kako bi se pridružila ponekad surovom cirkusu Zvezda Granda, ali je bljesnula posebno poslije prvog (2017) i još jače drugog od tri studijska albuma „Zvuk tišine" (2022).

Za Bazdulja, sve stane u njen stih „nisam ti bila dovoljno loša da bih ti dobra bila". On je iz pjesme „Telo" koja kreće kao balada, ali ubrzo dobiva turbo-melos. „Telo" jer je pjevačica, odnosno lirski lik, spoznala da je svom dragom bila samo tijelo i da mu dobro stoji uz odijelo.

O sličnome je pisao i Miljenko Jergović na svom blogu kad je prošle godine Prijović, na nevjericu mnogih, rasprodala pet zagrebačkih Arena zaredom.

Za Jergovića, ona je inkarnacija Cece za nove generacije. „Snažna, ali duboko ranjena žena, suprotstavljena vlastitoj hudoj sudbini, ulozi koja joj je u društvu namijenjena, muškarcu koji ju je izdao, ili vlastitoj suparnici – iz Cecinih turbofolk epova, u Prijinoj je inkarnaciji dodatno emancipirana, samostalna, slobodna."

I tako, prema Jergoviću, Prijović biva modernija nadoknada za Cecu. Koja se, da ne bude zabune, u Hrvatskoj također masovno sluša, ali nikad u životu ne bi mogla doći u Zagreb.

„Nevjesta rata, Arkanova udovica ima to neotklonjivo simboličko opterećenje za one Hrvate koji je obožavaju, koje stvara gotovo frojdovsku situaciju istovremenog svenarodnog privlačenja i odbijanja", piše Jergović.

Svjetska, a balkanska

Doduše, možda je nepošteno Priju stalno mjeriti s Cecom. Obje su došle niotkuda, ali je velika razlika u načinu na koji su stekle popularnost, a i drugo je vrijeme.

Pa opet, ne može da se ne primijeti sličnost u modernoj produkciji i bogatstvu žanrova. Recimo, u hitu „Dam, dam, dam", Prijović pjeva o muškarcima koji traže neobavezne veze na jednu noć i kaže: „Tebi je logično, a meni toksično".

Ritam podsjeća na američki pop i na ono „što je sad popularno u svijetu". Tek, glas je balkanski, vibrira, daleko je od idealnog, ali je baš kako treba da privuče publiku.

„Njen uspjeh je spajanje popularnosti cajki kao balkanskog fenomena s izuzetno visokom produkcijom i kvalitetnim marketingom. Skupi spotovi je približavaju pop mainstreamu, čime privlači mlađu publiku, dok narodnjačkim prizvukom pridobiva narodnjake", kaže nam sociolog Dario Hajrić.

„Negdje između ta dva, gubi se i onaj osjećaj stigme koji slušanje cajki obično nosi sa sobom, jer je ambalaža prekvalitetna da bi se promatrala kao jednostavna pučka zabava, a i dalje dovoljno autentično da se ne doživljava kao generičko", navodi on za DW.

Nikakve kontroverze

Nepošteno bi bilo Aleksandru Prijović gledati i samo kao proizvod njene produkcije, mada bez toga ne može. Ona je fina, odgojena, od nje se nikada neće čuti izjave koje dijele ili, nedajbože, nekoga vrijeđaju.

Moguće da Priji posao donekle olakšava to što su, osim iščuđavanja nekih starijih generacija kako tolika zvijezda može odnekud izniknuti, a da oni za nju nisu ni čuli, prošla vremena iscrpljujućeg „Kulturkriega" između rokera i narodnjaka gdje je ono drugo uvijek bilo „fuj i bljak".

„Ne vuče za sobom teret i kontraverze estrade devedesetih", priča Hajrić koji se sam svakako broji u rokere. „Možda vas njena muzika ne zanima, ali nećete se ni podsmijevati prijatelju koji ide na njen koncert."

Prijović je tijekom aktualne turneje rasprodavala po više puta dvorane u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i zemljama gastarbajtera, ali je najveći lom napravila u Zagrebu. Prije toga nitko nije dvoranu Arena rasprodao pet puta zaredom.

Tu stvar su pratila i rutinska sablažnjavanja, ankete u kojima čitaoci portala većinski takvu muziku smatraju bezvrijednom. U Hrvatskoj je čak bilo, tu i tamo, pokušaja, uspješnih i neuspješnih, da se zabrane nastupi „cajki" iz Srbije.

O tome je Jergović pisao: „Nemaju oni s Prijom estetskih nesporazuma, niti sami imaju ikakvih estetskih nazora i kulturnih potreba. Njima ona je ono što zapravo i nije: cajka, srpska pevaljka, Srpkinja, Srbijanka…"

Pa opet, takve kritike za Prijović nisu bile nikakva smetnja. Naprotiv, svako sablažnjavanje je samo dodatno privlačilo pažnju, a to za posao ne može biti loše.

Od pjevača koji su karijeru počeli poslije Jugoslavije, teško da ima veće zvijezde. Doduše, Aleksandru Prijović tek čeka test vremena.

U Kölnskoj Areni štimung je bio na razini, dijaspora je dala sve od sebe. No, dvorana nije bila puna – možda oko sedam tisuća posjetitelja. Gornji redovi dvorane nisu ni bili predviđeni za prodaju.

Može biti da je sedamdesetak eura za kartu bilo previše, a i na zapadu Njemačke su počeli jesenski školski praznici pa su mnogi otputovali.

Prijović turneju „Od istoka do zapada" nastavlja u Chicagu, opet Sarajevu i Zagrebu i na kraju, u prosincu završava u beogradskoj Areni. Karte za taj posljednji koncert planule su još krajem rujna – u roku od jednog dana.