Skenderija je prošlog tjedna vidjela orkestralnu izvedbu ne toliko popularnog djela mega-popularnog rock sastava, no većina onih koji je pohodilo dvoranu Mirza Delibašić – došlo je vidjeti jednog čovjeka koji je svjesno uzeo - 'sporednu ulogu'.

Da bude jasno, Deep Purpleov prvi live album, Concerto for Group and Orchestra, nikada nije uživao popularnost kasnijih uradaka, ali uvijek je bio tu, kao neka nerazjašnjena pojava koja nikako da ode, nestane. Prvi je put izveden u prosincu '69. sa londonskom filharmonijom, '99. je ta live izvedba rekreirana, a priča se u novije vrijeme opet zakotrljala i došla – do Sarajeva. Priča u kojoj je jedan čovjek bio neizostavan, iako ga se na plakatu navelo – kao suizvođača. Što on zapravo i jeste bio. Bruce Dickinson je taj čovjek, metal ikona koja je vrištala u Sarajevu i za vrijeme opsade 1994., velikan bez kojeg srijeda 22. ožujka 2023. u Skenderiji ne bi otišla u povijest.

Vidjelo se na ulazu da je to zrelija publika, moja se malenkost osjetila mlađom, a bilo je jasno i to da su svi došli vidjeti njega. Većina. Jer bilo je i njegove, Deep Purple generacije. Aranžman – sjedeći. Kakav je ostao većim dijelom koncerta. Jer ipak je to bila filharmonija. Zagrebačka filharmonija koja je zajedno sa gitaristom Kaitnerom Z Dokom (Jon Lord, Ian Paice, Don Airey), bubnjarom Bernhardom Welzom (Jon Lord, Don Airey), klavijaturistom Johnom O'Harom (Jethro Tull), basisticom Tanyom O'Callaghan (Whitesnake) te Mariom Argandoniom (Scorpions) na udaraljkama najprije izvela Concerto u kompletu, a zatim se uhvatila u koštac s čovjekom koji živi od divljanja na bini, a u slobodno vrijeme vozi putničke avione. Prethodno je teatralni Bruce u ulozi najavljivača sve najprije objasnio publici…

- U prvom dijelu večeri orkestar i band zapravo se natječu, zatim uslijedi 20 minuta pauze, a onda, kad se malo pojačamo… vidjet ćemo kako će to ići.

Odradio je vokalnu dionicu u sklopu Concerta, onu koju je Ian Gillan napisao večer prije premijerne izvedbe uživo i pretvorio ju u ispad nervoznog rock pjevača pred nastup s orkestrom ('What shall I do when they stand smiling at me?'), a zatim se nakon najavljene pauze Skenderija probudila. Filharmonijsko-rockersko nadigravanje bio je savršen uvod, jer publika se morala suzdržavati u tišini, biti strpljiva za ono što slijedi.

A uslijedilo je Bruceovo podsjećanje na 1994., na njegove solo dane i legendarni nastup sa bandom Skunkworks, sazdanim od ne baš planetarno poznatih muzičara, ovjekovječen u filmu Scream For Me Sarajevo. Sasvim slučajno u publici smo naletjeli na njegovog tadašnjeg basistu, Chrisa Dalea…

- Doletio sam iz Londona da ovo vidim, rekao nam je i priznao da danas živi mirnim života, da ga u njegovom kvartu malo tko poznaje kao lika koji je pod granatama svirao u Sarajevu.

- Tek nedavno, prodavač mi je u lokalnoj trgovini rekao: 'Gledao sam sinoć ovaj dokumentarac, da nisi slučajno ti...'

Daleu sigurno nije bilo lako kad je čuo Tears Of The Dragon, a i ostalima koji poznaju Bruceov rad nakon odlaska iz Maidena 1993. Dijelom i zbog činjenice da je Dickinson u Skenderiji zazvučao kao da mu u međuvremenu na grbaču nije leglo trideset godina, kao da nije prebolio rak grla – kompenzacija zbog godina, koja se čuje u Maidenovim novijim albumima na kojima manje vrišti, skoro da se nije osjetila.

A budimo realni, bio je ogoljen uz dosta tiši band, skoro pa da mu je prijetila Gillianova sudbina - da ga razotkriju! Skoro, ali nije. Jer onda je uslijedila druga njegova stvar večeri, epska Jerusalem koja je uvela u kratki Purple rezime – Pictures of Home koja je uz filharmoniju zvučala možda i najgrandioznije, When a Blind Man Cries, Hush na koju se Skenderija digla na noge, perfektan filharmonijski uvod i perfektna izvedba Perfect Strangers, a onda i nezaobilazni Smoke On The Water na kojem je Paul Mann predao Bruceu dirigentsku palicu, koju je ovaj u jednom trenutku polizao kao dječju lizalicu – tek tako da nas podsjeti da to nije bila obična filharmonijska večer.

Mnogi su došli vidjeti isključivo Brucea i vidjeli su ga, a iako je to bio on, veliko heavy metal dijete, Skenderija je vidjela i njegovu drugu stranu – velikog fana Deep Purplea, skoro pa stand up comedy nastup, ako hoćete i počasnog Sarajliju. Što on po zvanju i jeste. Heavy metal kameleon, ali ne onaj koji mijenja svoju boju samo da bi se prilagodio, nego to čini zato što može.

Hvala, Bruce, ako ti ne bude teško, drugi put dođi s onim svojim drugim bandom.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba