Piše: Dragan Bradvica

Sezona godišnjih odmora je završena, političke administracije diljem Europe nastavljaju svoje aktivnosti punom parom, svi rade na jačanju svojih pozicija i podizanju ekonomije ali Bosna i Hercegovina opet ima neku svoju formulu (ne)uspjeha.

Nakon jakih udara pandemije koronavirusa na zdravstvo ali i na ekonomije države Europske unije i okruženja bilježe rast, pripremaju nove pakete pomoći i jačanju ekonomije, a niz je i velikih političkih pitanja koja dolaze na red.

Tim više što se u svijetu otvaraju i neka nova žarišta, što su u rujnu izbori u Njemačkoj, iduće godine u Francuskoj… I dok se sve to događa, bh. državna vlast sve to promatra 'iz hladovine'.

Nitko ništa ne radi jer su politički predstavnici iz Republike Srpske i dalje u bojkotu, blokade su tu i nema gotovo nikakve nade kako bi se dogovor unutar BiH mogao pronaći u sljedećih nekoliko mjeseci.

Svi rade, BiH gleda iz prikrajka

Kada se politički predstavnici RS-a odlučili kako će u blokade rada državnih institucija u BiH ali i diljem Europe nastupili su godišnji odmori kada su političke aktivnosti ionako svedene na minimum.

Jasno je pak da država kakva je BiH nema luksuz da sve stane niti par dana, a kamoli čitav mjesec, ali ipak u ljetnim okolnostima sve se to lakše moglo prevladati. Međutim, kolovoz je na izdisaju, dolaze rujan i listopad koji su trebali značiti prekretnicu za mnogo političke zavrzlame u BiH, možda čak i početak određenih reformi koje bi omogućile da ekonomija 'prodiše', reforme i pravosuđa…

Sada ne da je to na čekanju nego smo se već vratili nekoliko koraka unazad s velikom opasnošću da se put unatrag nastavi. Sve to pak dolazi u vrijeme kada brojni pokazatelji ukazuju na to da se bh. ekonomija polako oporavlja, dašak optimizma se vratio, narodi i žitelji u našoj zemlji polako su se počeli vraćati u normalno stanje.

Uz to, svi su se nadali kako bi napokon mogli krenuti ka ispunjavanju potrebnih uvjeta za dobivanja statusa kandidata za EU, što bi nam otvorilo neke nove mogućnosti, ali i to je palo u vodu.

Bez volje za pomake

Dakle, umjesto svega toga svi smo se vratili na priče ima li ili nema Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, treba li ga i na koji način mijenjati, hoće li to uraditi samo domaće snage ili će nam biti potrebna medijacija izvana, a ako hoće tko će imati glavnu riječ, treba li jačati državu ili entitete…

Dakle, sve one priče oko kojih u posljednjih 26 godina nije bilo niti trunke suglasja na koji način bi se trebalo kretati. Nesporno je kako se ova pitanja moraju rješavati jer 'zamrznuti konflikt' neće vječno biti 'zamrznut'.

Nesporno je i to kako su najbolja i najodrživija domaća rješenja. Nesporno je kako ovoj zemlji treba jedan fini balans nacionalnog i građanskog, što nije najlakša ali niti najteža stvar na svijetu za ostvariti. Sve ovo je jasno, ali još je jasnije kako od bilo kakvog rješenja neće biti ništa kada sve strane u BiH nastupaju s krajnje tvrdim stavovima za koje znaju da ih druge dvije strane nikada neće prihvatiti. I od toga ne odstupaju niti milimetra.

Upravo u takvoj situaciji ulazimo u jesen u kojoj je, nažalost, najrealnije očekivati produbljivanje političkih sukoba. I malo koga će opet zanimati što smo među najsiromašnijih državama Europe i što nam dolazi novi val poskupljenja, što smo po svim drugim relevantnim međunarodnim istraživanjima na samom europskom dnu, što nam je u posljednjih pet godina iz države minimalno otišlo pola milijuna ljudi, što nam je prirodni priraštaj iz godine u godinu u sve debljem minisu…