Piše: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Njezine pjesme rado su čitane u rodnom gradu Ljubuškom, ali i u iseljeništvu, jer u njima izražava tugu ljudi koji su morali napustiti svoja ognjišta, ali i ponos na svoje korijene. 

Ona je Ljiljana Tolj, majka četvorice sinova i baka petero unuka. Već tijekom školovanja shvatila je da joj pisanje sastava ide od ruke, a kasnije je prionula i pisanju pjesama. Danas, s ponosom ističe, ima ih oko dvjesto, a bit će ih zasigurno još više.

„U školi je svaki napisan sastav bio ocijenjen odličnim i već tada sam vidjela da bi jednog dana iz mog pera mogla nastati i poneka pjesma. Na tom daru ponajprije zahvaljujem dragom Bogu, jer bez njega ništa ne bi bilo moguće“, kazala nam je Tolj na početku razgovora.

Dalje nam je kazala kako je nakon završetka srednje škole iz velike obitelji otišla u tuđinu kako bi svojoj obitelji zaradila komadić kruha. Nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu, vratila se u hercegovački krš gdje se udala i rodila sinove.

Pozitivne reakcije publike

„Život na selu sa sobom nosi težak i mukotrpan rad, odricanja, a ne ostavlja baš previše slobodna vremena… Kada su djeca odrasla i završila školovanje, onda sam nekako odlučila intenzivnije se posvetiti pisanju poezije. Mogu reći da sam ljubav prema pisanju crpila iz svog siromašnog djetinjstva, iz malene kamene kućice u kojoj sam rođena. Na papir sam prenijela težak život mojih roditelja... U svojim pjesmama opisala sam našu Hercegovinu i težak život naših ljudi u tuđini, odnosno njihovu tugu i čežnju za rodnim krajem. Sav taj gorak okus tuđine koji sam osjetila kao osamnaestogodišnjakinja, utkala sam u svoje stihove“, sjetno nam priča naša sugovornica.

Prvu pjesmu koju je napisala, poslala je na stranicu koju je pratila na društvenim mrežama, a administratori su bili toliko oduševljeni da su je odmah objavili.

„Reakcije publike bile su pozitivne, uz mnoštvo lajkova i pozitivnih komentara. Naravno da sam bila ugodno iznenađena i sretna jer su ljudi prepoznali ono nešto što me uistinu ispunjava. To mi je dalo vjetar u leđa za svaki novi stih. I tako se nizao stih za stihom, a s tim je bilo i sve više zanimanja za moje pjesme. Uskoro su ih počele dijeliti i mnoge druge stranice, portali i radio postaje. Četrnaest ih je čak i uglazbljeno. Ponosna sam jer se moje pjesme slušaju i čitaju diljem svijeta, a naši dragi ljudi svoje prelijepe komentare pišu srcem i dušom, ponekad čak i suzama. Kada ti netko s drugog kraja svijeta napiše: „Ljiljana, čitam i plačem“ i „Želim ti sve ono što bih poželio svojoj djeci“, onda znaš da su te riječi iskrene i da su izašle iz najskrovitijeg kutka srca“, istaknula je Tolj.

Pjesme koje piše većinom su zavičajnog karaktera. Najviše pjesama napisala je o malenoj siromašnoj kućici u kojoj je rođena te o ljubavi prema njoj. Nekoliko pjesama napisala je i o Hercegovini te je prije četiri godine objavila prvu zbirku pjesama „Srcu najdraže uspomene“, a u skorije vrijeme bit će objavljena i druga zbirka „Stihovi srcem pisani“.

Sudjelovanje na književnim manifestacijama

„Svaka od napisanih pjesama u sebi nosi lijepe uspomene i draga i nezaboravna sjećanja. Svaka mi je posebna na svoj način, ali ipak bih izdvojila pjesmu koja nosi naslov „Sine moj“, koju sam napisala samo nekoliko trenutaka nakon što je moj sin s koferom u ruci krenuo u tuđinu. Od onih koje su uglazbljene izdvajam „Kruh sa sedam kora“ koju sam također za sina pisala. Sve ono što sam utkala u svoje pjesme željela sam sačuvati od zaborava i ostaviti u naslijeđe onima koji su tu i onima koji će jednom doći“, poručila je ova ljubuška pjesnikinja.

Često je imala priliku sudjelovati na književnim manifestacijama i svojim stihovima predstavljati svoj grad. Nedavno je objavila i novu pjesmu „Kako je u mome kraju“ za koju je glazbu napisao Petar Strukar u narodu poznat kao „Viteška lola“.

„Nova pjesma već je osvojila srca publike i na tome sam jako zahvalna, kao i svim dragim ljudima koji su rasuti diljem svijeta, a koji su cijelo vrijeme mog stvaralaštva bili uz mene, pisali prelijepe komentare te slali poruke podrške i ohrabrenja. Suze u očima publike svaki put bile su moja najveća nagrada i znak da sam pročitala nešto lijepo. Dok su oni uz mene, bit će i pjesama“, zaključila je naša sugovornica.