Tijekom pandemije korona virusa, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji (HNŽ) nasilje u obitelji povećano je za oko 80%, a u većini slučajeva radi se o maltretiranju supružnika, potvrdio je glasnogovornik MUP-a HNŽ-a Ljudevit Marić. “Najčešće je riječ o maltretiranju bračnog druga, znači osobe muškog spola prema svojoj supruzi, koja kasnije, u većini slučajeva, odustane od kaznene prijave“, naveo je Marić za Fenu te dodao napomenuo da je MUP HNŽ-a prije dvije godine pokrenuo i kampanju o tome kako prepoznati nasilje u obitelji i kako ga prijaviti. “Nastojali smo educirati građane što je to nasilje u obitelji, da je to kazneno djelo i kako ga i kome prijaviti. Tamijećujemo pomak, ali u doba pandemije, kada je kretanje građana bilo vremenski ograničeno, obiteljsko je nasilje eskaliralo i, prema našim analitičkim pokazateljima, povećano je za oko 72 - 80 posto“, dodao je za Fenu Marić.

Psihološko i seksualno nasilje problemi teži od fizičkog nasilja

Koordinator Stručnog tima za zaštitu od nasilja i trgovinu ljudima u Centru za socijalni rad Grada Mostara Tomislav Pupić pojasnio je da oni u Centru, za razliku od svojih kolega iz MUP-a, ne mogu govoriti o ekspanziji nasilja u obitelji jer MUP sigurno ima daleko više takvih prijava, ali je potvrdio da su prošle godine imali stotinjak prijavljenih slučajeva, što otprilike odgovara prosjeku ranijih godina. “To ne znači da je došlo do stagnacije nasilja jer mi uvijek baratamo i operiramo s onom sivom brojkom pa računamo da je takvih slučajeva otprilike sedam puta više od broja koji je prijavljen. To predstavlja veliki problem jer bismo mogli pomoći žrtvama a one se, uglavnom, ne obraćaju ni policiji ni nama, pa ni nevladinim organizacijama“, obrazložio je Pupić i dodao da je u najvećem broju slučajeva riječ o fizičkom nasilju. “Najčešće je fizičko nasilje koje je i vidljivo i lako dokazivo i brzo ga se može rješavati i sankcionirati. No, gori su nam ovi problemi psihološkog i seksualnog nasilja. Zbog seksualnog nasilja godišnje dođu jedna ili dvije prijave, iako smo svjesni da toga bude mnogo više“, upozorava Pupić i napominje da u zadnje vrijeme imaju i prijava vršnjačkog nasilja, ali da se sve navedeno najčešće ne procesuira jer žrtve, većinom, povlače prijave. “To je jedan opći problem, ne samo Centra za socijalni rad i Grada Mostara, već i drugih centara u ovom i drugom entitetu jer imamo sigurno 85-90% osoba koje se koriste pravom da ne svjedoče i da ne terete svoje zlostavljače. Naš zakon je takav kakav jest i još nismo došli u fazu da se nekoga sankcionira po službenoj dužnosti, ali nadamo se da će novi zakon, kada bude donesen, predvidjeti i takve stvari“, dodao je.

Pomoć žrtvama

Govoreći o žrtvama nasilja u obitelji, Pupić kaže da im Centar za socijalni rad nudi nekoliko vidova pomoći. “U kontaktu smo sa Sigurnom kućom koja djeluje na području Mostara i, ako se žrtva nasilja želi smjestiti u nju, to rješavamo vrlo lako i vrlo brzo. Ako netko želi podnijeti zahtjev za izricanje neke zaštitne mjere, kojih je u zakonu šest, mi im pomažemo kontaktirati policiju koja zaprima takve prijave i prosljeđuje nadležnom sudu i tužiteljstvu, a uz to radimo i savjetodavni rad“, precizira socijalni radnik i ističe da problem predstavlja i to što stručnjaci u HNŽ-u još uvijek nisu prošli edukaciju za rad s nasilnicima, dok su u drugim županijama, u kojima su stručnjaci educirani za rad s nasilnicima, u dobroj mjeri smanjeni recidivi, tj. broj nasilnika - povratnika.