Piše: Dragan Bradvica

Izbori u Saveznoj Republici Njemačkoj su okončani, a rezultati su gotovo isti kakve su previđale i ankete posljednjih mjesec dana – socijaldemokrati (SPD) nose pobjedu, drugi su demokršćanski blok CDU/CSU, treći Zeleni, četvrti liberali (FDP).

U Budenstag se i još neke stranke, poput krajnje desnice oličene u Alternativi za Njemačku (AfD) ili krajnje ljevice, ali jasno je kako u vlast neće iz jednostavnog razloga jer s njima nitko ne želi u koaliciju.

Odlazak dugovječne kancelarke Angele Merkel tako će njemačku političku scenu ostaviti poprilično fragmentiranu jer po prvi put u povijesti niti jedna stranka nije osvojila više od 30 posto, CDU/CSU je doživjela veliki pad popularnosti i očekuje ih velike unutarnje turbulencije, Zeleni mogu biti jako zadovoljni jer će gotovo sigurno biti dio nove većine, kao i Liberali koji imaju svoje stabilno biračko tijelo. Ipak, dan nakon izbora, a čini se kako će tako biti i mjesecima ispred nas, više je pitanja nego odgovora, a ono najvažnije je – tko će biti nova vlast?

Mogući scenariji za novu vlast

Trenutno su na stolu tri mogućnosti – nastavak velike koalicije između SPD-a i CDU/CSU, ali ovaj put bi socijaldemokrati bili za volanom i kancelar bi bio njihov lider Olaf Scholz; druga je opcija da SPD kao pobjednik ovih izbora ide u koaliciju sa Zelenima (njihovi programi se itekako poklapaju i tijekom predizborne kampanje jasno su davali signale kako bi mogli u koaliciju) i Liberalima; i treća je opcija da CDU/CSU i njihov lider Armin Laschet naprave vlast s Zelenima i Liberalima.

Nesporno je kako će pregovori trajati dugo, kako će sve strane sebi dizati cijenu, tražiti provođenje onih politika kakve su obećavali svojoj bazi i žiteljima. Međutim, isto tako je jasno kako će na kraju sve morati biti rezultat kompromisa i odustajanje od dijela svojih zahtjeva.

Nije nevažno kazati i to kako je netom nakon izbora lider Liberala Christian Lindner predsjednici Zelenih Annaleni Baerbock ponudio da oni odmah krenu u pregovore, usklade svoje pozicije i onda s vlastitom platformom krenu u pregovore i SPD-om i s CDU/CSU-om.

U toj varijanti bi imali tri velika bloka, od kojih će dva biti nova vlast. U ovom trenutku se najmanje izgledna čini nova velika koalicija, jer CDU/CSU je ipak dobrano podbacio, izgubio izbore i očekuje se da ionako zategnuti unutarnji odnosi sada dođu do usijanja.

Uz to, u toj koaliciji bi oni bili manji partner, a pitanje je žele li to uopće. Na kraju krajeva, i Merkel je u veliku koaliciju išla zbog toga što manje stranke nisu željele odstupiti od svojih stavova, ali to se sada čini manje vjerojatnim.

Nadalje, CDU/CSU mogu praviti novu vladu s Liberalima i Zelenima, tim više što su Liberali uvijek bili skloniji njima nego SPD-u, ali u toj varijanti veliko je pitanje hoće li Zeleni na to pristati, i ako hoće po kojoj cijeni.

Dakle, 'Jamajka koalicija', nazvala po bojama ove tri stranka, a koje se nalaze i na zastavi Jamajke, manje je vjerojatna od 'semafor koalicije' koji bi činili SPD, Liberali i Zeleni. Niti ta opcija, koja je ipak najrealnija, neće ići glatko jer među ovim strankama postoje brojne razlike – socijaldemokrati žele mijenjati poreznu politiku koja bi išla ka tome da bogati plaćaju više, povećati minimalne plaće i druge programe s ciljem borbe protiv nejednakosti, dok se Liberali protive mijenjanju porezne politike.

Naravno, Zeleni su puno bliže SPD-u, ali i oni žele provođenje svojih zelenih politika, zaštita klime kroz, između ostaloga i mijenjanje porezne politike…

Jasno je kako će pregovori biti teški i dugi, ali kako god završe jasno je kako će ipak iduća vlast i kancelar biti slabili nego je to bila Merkel. U vlast će morati najvjerojatnije tri stranke, svi imaju svoje ciljeve, a tko god bude kancelar za njega nije glasalo čak 75 posto Nijemaca koji su izašli na izbore.

Ipak, s obzirom da se radi o Njemačkoj, tko god da dođe na vlast teško je da će biti slaba vlada, jer jednom kada usuglase stavove očekivati je da ih se i drže i provode ih sljedeće četiri godine.

Politika prema zapadnom Balkanu

Kako god da se stvari odvijale, nitko ne očekuje neke dramatične promjene u njemačkoj politici ukoliko bi uistinu na vlast došao lijevi centar.

Jasno je kako će određeni promjena biti – u slučaju 'semafor koalicije' očekivati je određene porezne promjene ali i jačanje zelene tranzicije njemačkog gospodarstva. I dok bi promjena vlasti mogla značiti kako će se nova koalicija ipak više baviti unutarnjim pitanjima, Njemačka kao 'lokomotiva EU' sigurno neće stvari na vanjsko-političkom planu promatrati sa strane, nego ih kreirati.

Iako se u predizbornoj kampanji vanjska politika gotovo i nije spominjala, to je u velikim i naprednim demokracijama normalno – izbori se dobivaju ili gube na unutarnjim pitanjima. Bilo kako bi, u vanjskoj politici, barem prema svemu onome što dolazi iz Njemačke, još manje se mogu očekuju veliki zaokreti.

To je i očekivano za velike i jake države koje bilo kakvom promjenom vlasti ne mijenjaju svoje državne vizije, strategije i planove nego ih samo nadograđuju.

Kada je u pitanju zapadni Balkan, očekuje se slična politika Njemačke koja podržava proširenje, regionalno pomirenje, suradnju… Ipak, bilo kakvih zaokreta ili eventualnog ubrzanje puta regije u EU morati će sačekati izbore u Francuskoj iduće godine, jer bi se tek nakon toga moglo krenuti u reformiranje same EU, a onda i jasnije slike što se biti sa zapadnim Balkanom.

Ipak, određene promjene bi se mogle dogoditi u odnosu na ovdašnje autokratski nastrojene lidere, a to se i prije izbora jasno moglo iščitati iz stavova SPD-a i Zelenih.

Ukoliko bi uistinu SPD pravio novu vlast, očekuje se dakle da Scholz bude kancelar, Zeleni dobiju mjesto ministra vanjskih poslova (vrlo moguće da tu sjedne Baerbock), Liberali su itekako zainteresirani za mjesto ministra financija (ministar bi bio Lindner) itd.

SPD i Zelenu su za nastavak proširenja, dok Liberali nisu pretjerano zainteresirani za ovu temu iako se iz njihovih ranijih stavova iznesenih u parlamentu može iščitati da su najbliži stavovima francuskog predsjednika EmmanuelaMacrona i nekih drugih država Europe kako se najprije EU mora reformirati iznutra, a tek onda eventualno ići ka proširenju.

U toj konstelaciji snaga, ali i ranijim stavovima, realnim se čini još radikalniji njemački stav oko vladavine prava, slobode medija, poštivanja temeljnih demokratskih načela, zaštite manjina i ugroženih grupa, beskompromisna borba protiv korupcije i kriminala, digitalizacija i zelena agenda itd.

Dakle, sve ono što dobar dio ovdašnjih vladajućih (kvazi)elita ne želi ni čuti, a kamoli provoditi. Politika napretka zemalja zapadnog Balkana i ispunjavanja kriterija ostaje, ali sada bi ovdašnji autokratski vlastodršci mogli imati mnogo čvršći stav Njemačke vezano za njihova nedemokratska ponašanja.

Očekuje se dakle i ubrzanje do sada započetih procesa, poput Berlinskog procesa ali i pojačanje svih procesa demokratizacije ovog dijela Europe.

Konstitutivnost da ili ne?

Što očekuje BiH? U BiH u što god da se dirne, to je problem jer su krize u našoj zemlji postale normalna stvar. Sva međunarodna istraživanja pokazuju kako smo po svemu na samom europskom dnu, a ponašanje ovdašnjih političkih (kvazi)elita ne da zemlji da se barem počne dizati s tog dna.

Najvažnije političko pitanje u zemlji jesu izmjene i dopune Izbornog zakona BiH koje se očekuju do kraja ove godine, jer su iduće godine opći izbori, ali dogovora još uvijek nema.

I dok se niti SPD, niti Zeleni niti Liberali nisu pretjerano bavili u predizbornoj kampanji zapadnim Balkanom, a kamoli BiH, iz njihovih ranijih stavova ipak bi se dalo zaključiti na koju stranu naginju.

Primjerice, ranije ove godine Europski parlament je prihvatio Izvješće o napretku te Rezoluciju o BiH, a tada je postojala inicijativa Europskih pučana da se spomenu konstitutivni narodi. Protiv tih amandmana su bili zastupnici grupacije socijalista, liberala i zelenih i ta ideja nije prošla.

Bilo je još primjera iz kojih se vidi da su stranke 'semafor koalicije' ipak sklonije stvaranje građanskog društva sa jednakim pravima za sve žitelje u BiH.

Međutim, jedno je govoriti kada ste u oporbi ili manji partner u vlasti, a drugi kada uzimate sve konce države u svoje ruke. Situacija u BiH nije jednostavna za razumjeti i ljudima koji žive u njoj, a kamoli bilo kome izvana, pa će za pronalazak održivog i uravnoteženog rješenja biti potrebno mnogo mudrosti i kompromisa.

Uz to, u Ustavu BiH koji je Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma navode se konstitutivni narodi, a tu je i presuda Ustavnog suda BiH u 'slučaju Ljubić'. Naravno, tu je i nekoliko presuda Europskoga suda za ljudska prava iz Strasbourga koje se također moraju implementirati, a jasno govore o aktivnom i pasivnom biračkom pravu svakog čovjeka u BiH.

I to je današnja realnost u našoj zemlji, a iz trenutnog ćorsokaka trebali bi se izvući mi sami. Domaća rješenja su najbolja i najodrživija, tako da uz podršku cijele međunarodne zajednice, za nadati se kako će u sljedećih nekoliko mjeseci do rješenja doći bh. političari.

Oni koji se uzdaju u značajniji utjecaj SAD-a Njemačke ili cijele EU, ponovno će ostati razočarani jer u svijetu ima mnogo više žarišta i neuralgičnih točka nego je to BiH, ali i unutarnjih turbulencija u najjačim državama da bi se na najvišoj razini bavili s BiH.

Prijatelji iz EU, SAD-a, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i drugih država tu su da pomognu ali je napokon došlo vrijeme da svoju sudbinu uzmemo u vlastite ruke. Čekanje da nam rješenja za vlastite probleme padne s neba vodi sam samo u daljnju dekadenciju.