Velik dio hrvatskog rimokatoličkog klera, a pogotovo krajnja politička desnica, nisu imali simpatija za netom umrlog vatikanskog poglavara. No obični vjernički narod i u Hrvatskoj tuguje za papom koji im je bio blizak, piše u svojoj analizi Deutsche Welle.

Dan žalosti u Hrvatskoj proglašen je za subotu, kada je planiran sprovod pape Franje u Vatikanu. No ipak nije sav javni odijek u tom kontekstu obilježen korotnim pijetetom ni žalošću. Možda bi pretjerano bilo reći da se mnogi u Hrvatskoj raduju smrti tog poglavara Rimokatoličke crkve, ali postoji vjerojatno značajan broj onih kojima je na neki način laknulo.

Prije svega su to skupine naklone ekstremnim etnodesničarskim stajalištima, a među njima posebno mjesto zauzima viši kler. Uz čisto svjetovne političke desničarske ekstreme, naime, upravo svećenstvo je bilo glavna papina opozicija u Hrvatskoj.

Takvo razilaženje danas ne dolazi izrazito u prvi plan, mada se u medijima redovito spominje kao neprijeporna činjenica. Franju su kroz godine njegova pontifikata nerijetko otvoreno kritizirali, a još više napetosti generirano je indirektno, npr. gostovanjima visokih svećenika u Hrvatskoj.

Ovog papu hrvatski biskupi doslovce nijednom nisu pozvali da posjeti njihovu zemlju. Čini se to nezamislivim, kad se ima u vidu koliko su bile slavljene uzastopne posjete Ivana Pavla II. No sve je to i logično ako se zna da su zauzvrat u goste pozivani razni Franjini svećenički oponenti iz Europe i svijeta.

Neće mu oprostiti ljudskost
„Nema puno tajni u vezi odnosa pape Franje i jednog dijela hrvatskog višeg klera. Prije svega, on je bio apsolutno protivan ovdašnjoj dominantnoj etnoreligijskoj matrici koju odlikuje mješavina etnototalitarizma i etnoklerikalizma“, prenio nam je svoje mišljenje o tome Branko Sekulić, teolog i predsjednik Instituta za teologiju i politiku. On je zadnjih godina dosta komentirao crkvene prilike.

No, kaže, s druge strane nije tajna ni to da su gotovo sve Franjine dogmatske odluke, u crkveno-katoličkom smislu, bile sasvim konzervativne, ostajući praktički na ranijim pozicijama Vatikana.

„On je pritom, na neki način, dopustio katolicima misliti da i oni ljudi koji odudaraju od uobičajenog 'vatikanskog profila vjernika', imaju pravo postojati unutar crkvenih okvira. Ukratko, on je bio velik jer je pokazao ljudskost, a upravo mu tu ljudskost mnogi oprostiti neće“, nastavlja Sekulić.

A to su oni, prema njegovu viđenju, koji slijede „ne ekumenski, već ekonomski moment“, oni kojima dominira „ne kristovski, već križarski sentiment“. Što je za takve bio papa koji je otvorio vrata marginaliziranima i potlačenima, bilo po rasnoj, etničkoj, rodnoj, spolnoj, statusnoj i inoj osnovi?

Neslaganja oko Stepinca
„Samo neprijatelj“, uvjeren je osnivač i predsjednik Instituta za teologiju i politiku, „jer je naprosto bio 'loš za biznis' koji se odvija po principu političkog i religijskoj fundamentalizma. Kao takav, dobrim je dijelom i ključna privredna grana crkve na ovim prostorima - ne samo katoličke, već i pravoslavne.

Naravno, glupo je i nezahvalno crkvu generalizirati, ali na tragu svega onog što o njoj na našim prostorima znamo, zasigurno su mnogi sa Franjinom smrti odahnuli, te se nadaju da će u sljedećem pontifikatu zadobiti svoju uzdanicu. A to je, na tragu svega što se danas zbiva u svijetu, lako moguće.“

Od konkrentih momenata koji su se ispriječili između pape Franje i nižerangiranih mu kolega u Hrvatskoj, povjesničarka Crkve i teologinja Anna Marie Grünfelder izdvaja predmet nesuđene kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Štoviše, papa je za partnere u reviziji Stepinčeve biografije i valoriziranju njegova djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kao i suradnje s ustaškim režimom, pozvao - Srpsku pravoslavnu crkvu. „Nakon rata je kardinal prošao kroz određenu patnju“, dodala je Grünfelder, „što treba uzeti u obzir, ali i ja smatram da njegov ukupni put ne nudi baš uzornu sliku svetosti.“

Manjak kadrovskog izbora
„Malo je reći da mu to neki u Hrvatskoj nisu zaboravili“, kaže ova dugogodišnja austrijsko-hrvatska kroničarka Crkve koja povrh svega drži kako reformistička Franjina nastojanja nisu pustila korijenje u RH. „Vidljivo je to već i po imenima, pa izuzev Mate Uzinića ne vidim nekog višeg pripadnika klera koji ima sličnosti s papom Franjom."

Pritom, naglašava ona, veliku ulogu u svemu tome imaju i nunciji poslani iz Vatikana. "Sadašnji nuncij Georgio Lingua imao je u svom ranijem djelovanju velike zasluge u Libanonu, pri mirenju različitih kršćanskih struja“, prisjetila se Anna Marie Grünfelder i kadrovskih pitanja. „Ipak, u Zagrebu se na neki način utopio u sivilo“, zaključuje.

Istovremeno se „mora priznati i da se Kaptol muči s nedostatkom većeg i kvalitetnijeg izbora ljudi, što je problem u gotovo čitavoj Europi.“

No sad se kompletna Rimokatolička crkva nalazi pred izborom svoga novog prvog čovjeka. Pretpostavlja se, ako držimo do neformalnih najava, da će to biti rješenje koncepcijski relativno daleko od Franjina lika i djela. Time će neki u Hrvatskoj svakako biti zadovoljni, ali običan vjernički narod ovih dana naočigled tuguje za njim, papom koji mu se približio toliko da to nije podnosio ni veliki dio Crkve.