BERLIN - Tri zemlje Zapadnog Balkana potpisale su koncem prošlog mjeseca sporazum o suradnji na zajedničkom razvoju na putu ka članstvu EU. Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija su se, naime, udružile u okviru novog projekta zvanog 'Open Balkan', koji je, kako donosi Deutsche Welle (DW), modifikacija ranije inicijative pod nazivom 'Mini Schengen'. Trima partnerima u planu je suradnja u oblastima trgovinskih odnosa, radno-tržišnih pitanja i u međusobnom svladavanju vanrednih stanja.

Projekt je u međunarodnoj javnosti, podsjeća ovaj njemački mediji, ocijenjen suzdržano, iako mu se priznaje svrsishodnost obzirom na realne potrebe, ali je ujedno izložen i kritikama. Ponajprije su to prigovori zbog izdvajanja, mimo ostatka regije koji još nije u EU - BiH, Crne Gore i Kosova. Pojedini analitičari sumnjičavi su i prema krajnjim namjerama srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. No, bez obzira na sve to, činjenica je da sama EU već izvjesno vrijeme posustaje u politikama spram Zapadnog Balkana. Teško je, stoga, zamjeriti državama regije zbog samog pokušaja da nešto poduzmu vlastitim snagama i zajednički.

Manjak artikulacije

Bruxelles, ističe DW, iskazuje rastuću političku pasivnost kad je riječ o Zapadnom Balkanu. Sjeverna Makedonija je od pojedinih članica EU-a u tom kontekstu doživjela i razmjerno ponižavajući tretman. Nakon razdoblja proaktivnosti, briselska politika tu ispoljava stanoviti zamor, ali tim više upada u oko pozicija Hrvatske u odnosu na regiju.

Jer, premda je RH zemlja s najsvježijim iskustvom pristupanja članstvu EU-a i prvi je susjed polovini nečlanica Unije sa Zapadnog Balkana, ona za njih djeluje prilično nezainteresirano. Takvo je držanje Hrvatske DW, uz opasku da mu nije tema nikakva patronizirajuća uloga RH prema susjedima, već funkcija pomagača u povezivanju i razvoju zahvaljujući većem iskustvu i geopolitičkom statusu, propitao uz pomoć neovisnih analitičara koji dobro poznaju situaciju u i regiji. Naime, cijeni se da bi RH upravo u ulozi pomagača u povezivanju i razvoju mogla unaprijediti i svoj vlastiti međunarodno-politički rejting.

“Ne možemo pritom reći da RH uopće ne sudjeluje u sličnim regionalnim procesima“, kaže za DW Senada Šelo Šabić, istraživačica sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), i pritom navodi momente poput Berlinskog procesa ili onog pod imenom Brdo-Brijuni.

„No, primjećuje se manjak jasno artikuliranih nacionalnih interesa i strategija u kontekstu koji spominjete“, dodala je.

A pasivnost Vlade RH prema regiji se bilježi još od 2016. godine. S druge strane, treba reći da je u međunarodnim krugovima prepoznata pojačana aktivnost Hrvatske prema BiH, koja, pak, nije ocijenjena pozitivnom. Smatra se da nastup RH prema BiH ne koristi ni samoj RH, koliko, valjda, odgovara nekim izdvojenim grupacijama.

Svjetonazorska reorijentacija

Šelo Šabić ukazuje da je Hrvatska bila otvorenija prema regiji u fazi svog približavanja EU-u i neposredno nakon ulaska u članstvo.

“Postojala je institucionalna suradnja, odjel za prijenos znanja stečenih u procesu pristupanja EU-članstvu, stručna potpora susjedima. Trebalo bi samo vidjeti koliko je diplomata iz npr. Makedonije i Albanije tada s hrvatskim kolegama prolazilo razne teme“, navela je. Tako je, na primjer, u vrijeme premijerke RH Jadranke Kosor objavljeno da Vlada RH susjedima ustupa prijevode pravnih spisa EU-a u višemilijunskoj vrijednosti. Sugovornica DW s IRMO-a sadašnju hrvatsku fazu prepoznaje kao odraz svjetonazorske reorijentacije posljednjih godina.

„Uz to je, moždam riječ i o zamoru EU-a zbog proširenja, izbjegavanju kriza, populizma itd. Ili o tome što inicijativu predvodi Vučić, a između njega i Zagreba nerijetko je bilo trzavica. No, sve se to ogleda u nedostatku artikulirane regionalne politike ili, pak, ta pasivnost odražava strateški interes koji je usmjeren drugdje. A nije sporno ni da sama Unija sve više pokazuje nedostatak kapaciteta i interesa za regiju“, drži Šelo Šabić.

Pitanja iz prošlosti

Da RH deklarativno podupire proširenje EU-a u zapadnobalkanskoj regiji, ali dnevnopolitičkom retorikom često daje do znanja da ona već ima povoljniju poziciju od susjeda, smatra Anida Šabanović, direktorica neovisne think-tank organizacije Vanjskopolitička inicijativa BiH (VPI) iz Sarajeva. Hrvatska je, dakle, dobila potvrdu o dosegnutim određenim standardima, političkim i ekonomskim i pravnim, ali u praksi nerijetko podilazi mnogim populističkim interesima nauštrb tih kriterija.

„Otvara se ili produbljuje postojeće jazove kad god se u hrvatskom društvu pokreću pitanja iz bliže ili daljnje ratne prošlosti, koje su često na putu razgovorima o sadašnjosti i budućnosti sa zemljama regije“, navodi Šabanović koja je ukazala na izvjesne političke mane različitih zemalja regije, susjeda Hrvatske, koje utječu na te odnose.

Istodobno je iskazala žaljenje zbog dojma da se zvanična hrvatska politika stavlja na stranu onih koji poriču bosanskohercegovačku perspektivu jačanja građansko-političkih kapaciteta umjesto etnocentrične logike isključivosti.

“Tu se logiku kontinuirano pokušava prenijeti i u EU institucije, bez obzira na suprotne signale iz većine europskih prijestolnica i Washingtona“, dodaje ona.

Lučonoša ili piroman

BiH, koja je, zahvaljujući svojim slabostima, još uvijek prije predmetom no sudionikom ovih zbivanja, bori se s unutarnjim razlikama koje ciklično potpisuju sve do sada rečeno. “Hrvatska jest u poziciji da bude i lučonoša i piroman. I jedna i druga uloga svijetle. Samo je pitanje što ostaje iza toga, na putu razgovorima o sadašnjosti i budućnosti sa zemljama regije“, zaključuje Šabanović.

DW konstatira kako bi se mogla analizirati pozicija Hrvatske prema svim zemljama Zapadnog Balkana, od najkritičnije postavljenih odnosa, do onih gotovo idiličnih. No, unatoč razlikama, ostaje izvjesnim da RH ima jednu neiskorištenu prednost, ili kvalitetu, kako se uzme, a to je status članice EU-a. Umjesto pasivnosti, koju možda izaziva i strah od unutarnjih optužbi zbog okretanja istoku, ona bi tu svoju poziciju mogla iskoristiti i za vlastito političko i demokratsko ojačavanje. Ipak, RH zasad uporno bira nezainteresiranost, izbjegavajući podjednako rizike i mogućnost da učini nešto u općem interesu.