Hrvatski sudovi i nerazumni zaključci: 'Ranjen' ili 'ozlijeđen', koja je razlika?

Piše: V.S.Herceg

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu objavio je presudu u predmetu Bulić protiv Hrvatske u kojoj je dana 5. rujna 2023. utvrdio povredu prava na pošteno suđenje protivno članku 6. Konvencije, a prema bivšem pripadniku HVO-a, podnositelju zahtjeva, Davorinu Buliću (1964.) iz Čitluka.

Predmet se odnosi na upravni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tražio ostvarivanje invalidske mirovine u Hrvatskoj zbog štete pretrpljene tijekom vojnih borbi u BiH, a u skladu s bilateralnim sporazumom između dviju država.

Pri tome, a kako se može iščitati iz presude, ESLJP je značaju pozornost posvetio razjašnjenju pitanja kako su hrvatksi sudovi proizvoljno i nerazumno ocijenjivali je li netko pretrpio „ozljede“ ili ranjavanje“, nazivajući to proizvoljnom i nerazumnom odlukom. No, pojašnjenje ovog pitanja s hrvatske strane više je nego nevjerojatno.

Zanimljivo je i to da je Vlada Republike Hrvatske, a kako stoji u presudi ESLJP-a, nakon neuspješnog pokušaja postizanja prijateljske nagodbe, 24. travnja 2023. podnijela jednostranu izjavu u kojoj je priznala povredu članka 6. stavka 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ponudila podnositelju isplatiti novčani iznos tijekom proteklih godina te pozvala Sud da predmet izbriše iz spisa predmeta.

Međutim, podnositelj zahtjeva zatražio je od Suda da nastavi ispitivanje njegovog slučaja, tvrdeći da domaći postupci, zajedno s onima pred Sudom, već predugo traju.

ESLJP je podnositelju, Buliću, dosudio 2.800 eura za troškove postupka, no za povredu članka 6. stavka 1. Konvencije nije dodijelio nikakav iznos s osnove naknade štete jer je smatrao da je najprikladniji način popravljanja štete, obnova domaćeg postupka. Tako pred Bulićem predstoji još duga pravna bitka na hrvatskim sudovima za svoja prava. BiH je iskoristila svoje pravo i u ovaj slučaj se nije željela miješati.

Tijek predmeta

Kako se navodi u presudi, predmet se odnosi na upravni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tražio ostvarivanje invalidske mirovine u Hrvatskoj zbog štete pretrpljene tijekom vojnih borbi u BiH, u skladu s bilateralnim sporazumom između dviju država.

Podnositelj zahtjeva bio je vojnik Hrvatskog vijeća obrane u BiH, a 1994. u njegovoj blizini eksplodirala je granata dok je bio na prvoj crti borbe. Zadobio je ozljede rebara i ramena te doživio psihički šok. Na temelju ranjavanja 2005. godine dobio je status ratnog vojnog invalida u BiH te mu je u toj zemlji priznata invalidnina.

Nadalje se navodi da je Bulić 2006. godine pokrenuo upravni spor u Hrvatskoj, tražeći da mu se prizna invalidska mirovina, umanjena za iznos invalidnine priznate u BiH. Pozvao se na bilateralni sporazum sklopljen 2005. godine između Hrvatske i BiH koji je takvu mogućnost predviđao za vojnike Hrvatskog vijeća obrane koji su imali hrvatsko državljanstvo, a čiji je invaliditet nastao ranjavanjem ili zarobljeništvom.

"Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZM) odbio je podnositeljev zahtjev oslanjajući se na interna vještačenja koja su utvrdila da je podnositeljev invaliditet uzrokovan njegovom duševnom bolešću i "ozljedama" (povrede), a ne "ranjavanjem" (ranjavanje), kako se zahtijeva u Zakonu o mirovinskom osiguranju, a dana 24. lipnja 2014. godine Upravni sud u Osijeku potvrdio je tu odluku", stoji u presudi.

I 11. prosinca 2014. Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu kao očito neosnovanu. Ova je odluka uručena podnositelju zahtjeva 5. siječnja 2015. godine.

"Pred Sudom je podnositelj zahtjeva prigovorio, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, da mu nije pružena učinkovita prilika da ospori vještačenja upravnih tijela koja su korištena pri utvrđivanju osnovanosti njegovog zahtjeva te da su odluke domaćih tijela proizvoljnih i nedostatnih razloga u odnosu na središnje pitanje predmeta", stoji u objavljenoj presudi.

Sud nije prihvatio jednostranu izjavu tužene države o priznanju povrede i ponudu novčanog obeštećenja prema podnositelju zato što je prema domaćem mjerodavnom pravu, Zakonu o upravnim sporovima, obnova postupka pred upravnim sudom moguća isključivo na temelju presude Suda kojom je utvrđena povreda Konvencije, a ne i na temelju odluke o brisanju predmeta.

U odnosu na meritum spora, Sud je naveo da njegova zadaća nije utvrđivanje je li šteta koju je podnositelj pretrpio tijekom vojnih borbi predstavljala "ranjavanje" u smislu Ugovora radi dodjele invalidske mirovine u Hrvatskoj, već je odgovor na to pitanje u nadležnosti domaćih sudova.

Nerazumni zaključci

Ali, ono što je posebno zanimljivo je da je ESLJP dvojbu oko "ranjavanja" i "ozljeđivnja" nazvala "nerazumnom".

"Središnje pitanje u ovom predmetu je je li zaključak hrvatskih vlasti da je ozljeda koju je pretrpio podnositelj zahtjeva tijekom vojnih borbi u BiH predstavljala "ozljede", a ne "ranjavanje" kako se zahtijeva Sporazumom između dviju država u nalog za dodjelu invalidske mirovine u Hrvatskoj, mogao bi se smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim. Sud primjećuje da u podnositeljevom slučaju ni domaća tijela vlasti ni vještačenja na koja su se oslanjala nisu pružili nikakve razloge u vezi s razlikom između "ozljeda" i "ranjavanja", niti zašto je točno ozljeda koju je pretrpio podnositelj zahtjeva spadala u prve kategoriju, a ne ovo drugo", ističe se u presudi.

Također, navode se i opravdavanja i argumenti hrvatske Vlade: "U opravdavanju odluka domaćih vlasti, Vlada je iznijela dva argumenta. Prvo, odluke u predmetu podnositelja zahtjeva bile su u skladu sa svrhom Sporazuma i dosljedne s praksom domaćih vlasti po tom pitanju. Drugo, podnositeljev invaliditet je u svakom slučaju bio uzrokovan isključivo njegovom duševnom bolešću, što implicira da nikakvo pitanje ne proizlazi iz činjenice da su vlasti razlikovale "ozljede" i "ranjavanje"".

S druge strane, Sud navodi kako na početku primjećuje da Vladin posljednji argument nije potkrijepljen izvješćima vještaka, prema kojima su i duševna bolest podnositelja zahtjeva i njegove ozljede zadobivene u vojnoj borbi bili uzroci njegove invalidnosti te nadalje primjećuje da je hrvatski zakon koji je bio na snazi u to vrijeme propisivao da hrvatski branitelj može ostvariti invalidsku mirovinu ako je njegova ili njezina invalidnost uzrokovana ranjavanjem, ozljedom, zarobljeništvom ili bolešću. Zakonom je nadalje propisano da se prava pripadnika HVO uređuju međunarodnim ugovorom.

"Sud primjećuje da je Ugovorom sklopljenim 2005. godine između Hrvatske i Bosne i Hercegovine propisano da pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su imali hrvatsko državljanstvo mogu ostvariti invalidsku mirovinu u Hrvatskoj ako je njihov invaliditet uzrokovan ranjavanjem ili zarobljeništvom. Sporazum nije definirao “ranjavanje”, dvojba je o kojoj je ESLJP najviše posvetio pozornosti.

No, od strane Vlade Hrvatske u ovom slučaju pozvali su se na "nekoliko odluka upravnih tijela i upravnih sudova koji su smatrali da "ranjavanje" u smislu međudržavnog Sporazuma RH i BiH nije isto što i "ozljede", bez obzira na to je li ozljeda pretrpljena u vojnoj borbi".

Hrvatski sudovi proizvoljno donose odluke je li netko „ranjen“ ili „ozlijeđen“

"Naime, da bi se netko smatrao “ranjenikom” morao je pretrpjeti “prodor stranog tijela u tjelesne organe i/ili šupljine s posljedičnom destrukcijom tkiva i otvorenom komunikacijom unutarnjih organa s vanjskom okolinom”. Sukladno tome, nagnječenja, ozljede od eksplozije, podljevi i prijelomi kostiju ne mogu se smatrati “ranjavanjem”, već “ozljedama” koje ne spadaju u djelokrug Sporazuma", nevjerojatno je objašnjenje, koje je uistinu, nerazumno.

To bi značilo da vojnik kojem, primjerice, nakon udara granate nastane prijelom kostiju ne može ostvariti svoja prava kao i isti onaj kojeg pogodi geler jer je prvi "ozlijeđen", a drugi je "ranjen".

Međutim, ESPLJ je na koncu primijetio da je Ustavni sud Hrvatske u nizu svojih odluka utvrdio povredu prava na pošteno suđenje, smatrajući da je tumačenje domaćih sudova koje razlikuje "povrede" i "ranjavanja" bilo proizvoljno, pretjerano formalističko i suprotno svrsi Ugovora između RH i BiH. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da domaće vlasti nisu pružile nikakve razloge glede razlikovanja spornih pojmova, Sud je utvrdio da je zaključak o tome da je podnositelj koji je ozlijeđen na prvoj borbenoj liniji uslijed eksplozije neprijateljske granate pretrpio „povredu“, a ne „ranjavanje“, bilo proizvoljno.

Sud je podnositelju dosudio 2.800 eura za troškove postupka, no za povredu članka 6. stavka 1. Konvencije nije dodijelio nikakav iznos s osnove naknade štete jer je smatrao da je najprikladniji način popravljanja štete, obnova domaćeg postupka. Ova presuda je konačna, a donijelo ju je tročlani sudski Odbor u sastavu Pauliine Koskelo, predsjednica, Lorraine Schembri Orland sutkinja te Davor Derenčinović, sudac.

Ovaj slučaj je jedan od brojnih koji su, upravo zbog nedorečenosti, nerazumljivosti i potpune nelogičnosti oko pojašnjenja termina "ozlijeđen" i "ranjen" na sličan način i nakon dugotrajnog postupka, okončani pred pravosuđem susjedne Hrvatske.