Razgovarala: Vesna Hlavaček

Premijernom izvedbom predstave "To nikad nigdje nije bilo", rađenoj prema romanu Tvrtka Kulenovića "Istorija bolesti", Narodno pozorište Sarajevo započelo je 27. veljače obilježavanje 100. obljetnice utemeljenja. Tim povodom razgovarali smo s redateljem komada, našim glasovitim umjetnikom Dinom Mustafićem.

Pojedini kritičari označavaju Kulenovićev roman kao roman toka svijesti. Prihvaćate li tu kvalifikaciju Kulenovićevog djela?

-Kulenović je bio autor kojeg nije moguće shematizirati, ukalupiti u teorijske odrednice. Ovaj roman je "uhvatio" vrijeme kada se čovjek i ljudskost suočavaju s novim egzistencijalnim iskustvom. Istorija bolesti dezintegrira, razlaže tradicionalno shvaćen pojam romana. To je možda ponajprije roman esej, zapis umjetnika o vremenu zla i bolesti unutar porodice, intimni spis o gubitku. U isto vrijeme to je zapravo jedna istorija smrti, istorija sarajevskog pakla iz 90-ih koji više ne liči ni na onaj Danteov. Tu su krugovi pakla jedan pored drugog i svaki od njih ima svoj vlastiti bezdan u kojem su se ni krivi ni dužni našla čak i djeca, kao i civili. O tome piše emotivno, lično, kao pisac i čovjek Tvrtko Kulenović, u jednom od najpotresnijih romana iz ratnog vremena. 

Čime se, zapravo, u svome romanu, bavi autor?

-Pripovjedač ovog romana je istovremeno i književni lik i pisac Tvrtko Kulenović, čime se otvara polje igre paralelne, pojavne stvarnosti i fikcije. Na taj način se literarno vješto sukobljavaju dva svijeta, naturalistička stvarnost, sa dokumentarističkim prizorima smrti koje se dešavaju na silu, a sa druge strane je svijet fikcije, činjenica da roman stvara romane, da iz priče izvire priča. To je svojevrsni roman autorefleksije umjetnika koji preispituje sebe, ali preispituje se i historija. 

Kulenovića poznajemo kao autora putopisno-esejističke proze, pa nas iznenadi njegov zaokret prema tako zahtjevnom žanru kakav je roman toka svijesti?

-Tvrtko je imao impozantan opus, širok dijapazon interesa, renesansni čovjek. Erudita koji je ostavio traga u teorijskom i umjetničkom polju književnosti i teatra. Neponovljiv u stilu

Okupili ste u predstavi izvrstan glumački ansambl…

-Podjela je za mene kreativni čin sa kojim počinje režija. Birao sam glumce u koje sam imao povjerenja da mogu kreirati zajedničku priču o fenomenu opsade, ali i unijeti lične priče, svoje asocijacije i emocije, što su oni učinili iskreno i istinito, vrlo lično, što je možda i najveći kvalitet ove predstave. 

Kako je protekao proces rada na komadu?

-U ovim pandemijskim okolnostima svaki izlazak predstave pred publiku jeste podvig i trijumf života. Sa tom sviješću i posvećenošću smo radili ovu predstavu, držeći se epidemioloških mjera. Zbližile su nas opet u jedinstveno tijelo i srce velike Kulenovićeve misli, njegovi ideali i humanizam.

Što Vas je navelo da upravo Istorijom bolesti obilježite veliki jubilej NPS?

-To je klasik suvremene bh. književnosti koji zaslužuje inscenaciju, teatarski pomen u znak zahvalnosti što smo imali jednu takvu intelektualnu i etičku gromadu poput Tvrtka Kulenovića. Uza sve to, u Narodnom je počeo karijeru kao dramaturg, a potom i bio Upravnik pozorišta.

Što za sve nas znači ova velika obljetnica?

-Velika je to stvar, prisustvo scenske umjetnosti u Sarajevu od jednog stoljeća. To je i prilika da izrazimo svoje poštovanje i zahvalnost svim našim prethodnicima, velikim djelima koja su izvedena na pozornici. Neka od njih sam upamtio, formirali su moj odnos prema životu i estetici. Dakle, lično mi ovaj jubilej mnogo znači, jer sam imao priliku nasloniti se na zaostavštinu onih koji su utkali sebe u historiju bh. pozorišta.

Kakve uspomene nosite na Tvrtka Kulenovića?

-O tome čitajte u Pismu pred premijeru mojemu profesoru Tvrtku.

Na koji ćete još način sudjelovati u obilježavanju jubileja?

-Bit ću na svakoj predstavi kao gledatelj u ovoj sezoni i aplaudirati svijetu imaginacije i plemenitih ideja.

Pismo pred premijeru mom profesoru Tvrtku

Dragi moj profa, k'o juče je bilo kada ste sjedili na mojoj generalnoj probi ispitne predstave Zid u Kamernom teatru 55 hladnog decembra 1993 god u opsjednutom Sarajevu. Sjećam se da ste imali veću tremu od mene, sjeli ste iza mojih leđa u drugom redu desno, osluškivao sam svaki Vaš uzdah, smijeh ili vrpoljenje na stolici kao najvažniji komentar mog početka u umjetnosti režije. I poslije 28 godina i više od sto režija i dalje sam nesiguran i pun sumnji kada radim, ali otvoren da čujem i slušam, da se ne bojim riskirati jer ste me učili kako je u teatru bolji istraživački promašaj od repertoarnog ziheraštva. Ulažem i dalje veliku energiju i strast u teatar kao na početku kada ste mi pomagali u prvim profesionalnim koracima. Govorili ste mi kako moram uvjeriti glumce i sebe da sam u toku procesa na pravom putu. Bili ste mi primjer i uzor kako sa znanjem ide skupa i strast za umjetnošću. Učili ste me kako teatarska teorija može pomoći rediteljskom umijeću, a tehnika kreaciji. Još uvijek pamtim Vaša predavanja na faksu i naše razgovore koji su bili moje gorivo za maštu. Kada presahnem sa idejama i blokiram se otvorim Vaše knjige i poneku sačuvanu bilješku sa predavanja. Uvijek mi pomogne da tim ispunim onu grozomornu bjelinu papira između dvije replike u koju stane početak režije. Uticali ste na mene da oslobodim iz sebe strahove i pustim se intuiciji. Niko nije znao poput Vas najteže teorijske stvari sažeti u tako jednostavne i neponovljive rečenice. Ne mogu Vam pisati opširno jer sam pred kraj premijere predstave u kojoj Vi igrate glavnu ulogu. Još jednom sam uživao u širini Vašeg duhovnog horizonta, muzici i slikarstvu koje ste voljeli, citatima pisaca koji su Vas inspirisali, idejama koje ste branili svojim životom. Sve je spremno za premijeru u kojem ima sigurno mnogo toga nedovoljno i nedorečeno u scenama, ali ovakvu predstavu mogu da radim cijeli život jer je ona meni stalno u glavi i srcu kao imaginarni teatar koji nikada neće imati svoj kraj. S njom ću živjeti i umrijeti. Dragi moj profa Tvrtko, ne sjedite više iza mene u teatarskoj sali kao podrška i sigurnost, slagao bih kada ne bih priznao kako mi to strašno nedostaje. I još mnogo toga bih volio pričati, o svom životu i novim idejama, teškom vremenu i zebnjama za budućnost. I na kraju, mnogo ste mi pomogli da shvatim kako je život u teatru kada se spusti zavjesa na premijeri ponovni početak reditelja koji uvijek ostaje sam i usprkos svemu. 

Vaš Dino